Još jedno avanturističko putovanje u Nawindu. Proveli smo noć na putu jer nam je auto ostao zaglibljen u blato iako je vozio Namakando, a on dobro poznaje teren i moguće opasnosti. No, nezgoda se dogodi i opreznomu!
Zaglibili u blato na ravnici
Mi smo slobodno i bezbrižno pričali priče i dogodovštine u autu dok su naši putnici mirno sjedili otraga na pretrpanom vozilu nadajući se skorom povratku svojim kućama. Tu je bio poglavica Mulako, jedan stariji gospodin kome nisam upamtio ime i još nekoliko ljudi, srećom nije bilo žena i djece. Ne sluteći opasnost, staza nas je dovela na ravnicu gdje smo slijedili trag naših traktora kad smo odjednom upali u duboko blato iz kojeg se nismo mogli izvući ni uz pomoć dvostruke vuče (4×4). Što sada?
Bila je sredina dana i sunce je pržilo nad ravnicom. Veliki bijeli oblaci su dominirali nebom kišne sezone. Izuo sam polako cipele znajući da ovo ne sluti na dobro. Trebalo je stupiti u vodu koja nas je okruživala a bila je do koljena dok je na dnu bilo glatko crno glinasto blato. Što sad treba učiniti?
Svi smo se iskrcali i mislili što ćemo sada. Auto neće ni naprijed ni natrag, kotači se sve više ukopavaju. Treba pokušati koristiti vinč, to jest čelični kabel koji je montiran na prednjem dijelu vozila. No taj kabel, pokretan snagom akumulatora, treba pričvrstiti za nešto fiksno, kao na primjer stablo. No, kad smo pogledali uokolo stabla nigdje nema, sve sama ravnica i visoka trava. Nakon nekoliko pokušaja zabijanja gredice u tlo kako bismo za nju privezali vinč, nije uspjelo jer je zemlja bila mekana. A što sad učiniti?
Pomoć rezervnog kotača
Tada sam se prisjetio naših misionarskih priča o tome kako se snaći u sličnoj situaciji. Izvadili smo rezervni kotač, usadili ga tridesetak metara ispred vozila u zemlju, to jest u blato, te za njega privezali čelični kabel vinča. Namakando je sjeo za volan a ja sam izvana dirigirao vinčem. Na naše divljenje, auto se pokrenuo i vučen vinčem polako došao do kraja blata. Bili smo sretni nadajući se da smo našli rješenje problemu i da ćemo sad, napokon, krenuti svojim putem. No problemi su počeli tek tada: Auto nikako da upali. Vinč je istrošio akumulator iako je motor radio dok smo koristili vinč. Namakando je greškom ugasio motor i više ga nije mogao upaliti. Što ćemo sada, auto je još uvijek u blatu?
Zmija na prtljažniku auta
Kako se zmija tu našla, nikome nije bilo jasno. Našli smo je na prtljažniku na vrhu stvari, okrenuta prema suncu. Vjerojatno se sakrila između stvari još na misiji jer je auto bio parkiran ispod stabla pa je tu sišla da se skrije i putovala zajedno s nama. Jedan je od mladića uzeo dršku metle i odbacio ju je daleko na ravnicu.
Hoće li solarna ploča pomoći bateriji?
U međuvremenu su došli ljudi iz obližnjih sela te su se i oni hitro prihvaćali posla koji smo mi obavljali. Jedan je od naših putnika imao solarnu ploču koju je kupio u gradu. Priključili smo je i pridodali još jednu koju je netko donio iz sela. Možda će solarne ploče obnoviti snagu akumulatora. No, ništa od toga: u međuvremenu je došla večer i više nije bilo nade da će solarne ploče nešto pomoći. Što sada? Već mi je bilo jasno da se treba pripremiti za noć. No, netko je doveo dva vola i dvije krave: povezali smo ih lancem za auto i pokušali povući, no nije išlo: krave se nisu dale upregnuti i izlazile su iz linije vuče. Već je tad bila noć i nije se moglo ništa učiniti. Komarci su zujali sve više, nije nam se dobro pisalo te noći.
Neočekivano kampiranje uz put
No, uvijek se nađe neko rješenje: sa sobom smo imali mali šator. Za mene je bio dostatan dok su ostali otišli u selo tražiti prenoćište. Ja sam podigao šator u nedalekom šumarku, otvorio za večeru konzervu i srećom sam imao kruha i vode te se mirno zavukao u šator čekajući jutro i neko novo rješenje za nastavak puta za Nawindu. Muzika komaraca izvan šatora me je samo činila sretnim da sam ipak zaštićen od njih. Tu sam na radiju slušao utakmicu Zambija- Burkina Faso u kojoj se ni Zambija nije proslavila u nogometu te večeri kao ni mi u vožnji.
Došlo je jutro i jutarnja svježina te jutarnja molitva iz brevijara s pogledom na auto koje treba izvući iz blata a ni sami ne znamo kako. No, nisam bio zabrinut iako bi bilo normalno da jesam. Već ćemo nešto smisliti…
Četiri svježa vola uspjela izvući auto
S jutrom, kad se sunce već malo podiglo obećavajući novi vrući dan, stigli su opet neki iz sela s govedima da ponovno pokušaju izvlačenje. No, opet isti problem: krave nikako u red a dva vola nisu dovoljno jaka. Tada je došao neki mladić i ponosno doveo svoja dva vola. Bila su jaka i velika i svi su sad vidjeli rješenje problema. Namakando kaže neka uklone krave i ostave u zaprezi samo volove. Neki od ljudi su se nećkali ali su ipak pristali na kraju. Sad je bilo biti i ne biti. Četiri vola su uspjela stati u zapregu ispred našeg Land Cruisera. Ja sam sjeo iza upravljača i napeto gledao hoće li ovi volovi biti uspješniji od prijašnjih. Ako i ovo ne uspije onda ćemo trebati čekati još koji dan dok ne prođe naš traktor vozeći građevni materijal u Nawindu te nas on povuče.
Volovi su bili u liniji i trebalo je početi. Muškarci su otraga bili spremni na guranje auta dok su nekolicina muževa s obje strane volova s dugačkim prutovima bili spremni dati znak volovima da krenu.
Tada je počelo. Volovi su krenuli i auto se polagano pokrenuo i postepeno ubrzavao dok su goniči šibali volove. Izašli smo iz blata i našli se na tvrdom pjeskovitom putu. Volovi su još ubrzavali a s traga čujem Namakanda koji mi viče: „upaliti, upaliti“. Na dijelu puta koji je bio manje pjeskovit otpustim kvačilo, okrenem ključ i na našu veliku radost, auto upali! Tada je nastao opći smijeh i čestitanje. Sad možemo nastaviti svoje putovanje.
Sreća za trudnu ženu
Dok smo zahvaljivali ljudima na pomoći koju su nam udijelili, čovjek koji je prvi doveo volove molio me je neka malo pričekam jer da njegova žena treba hitno u rodilište. Naravno da smo pričekali veselo čavrljajući s ljudima koje smo tom prilikom upoznali. Vidio sam tada trudnu ženu koja s poteškoćama prilazi autu u pratnji drugih žena. Dok se polako ukrcavala kako bi s nama u Nawindu u rodilište, mislio sam a što će biti ako joj dođe vrijeme porođaja dok je s nama u autu? U stvari, nije li nam ta trudna žena pomogla tako što je potakla muškarce u selu neka se založe da se auto izvuče iz blata kako bi i ona mogla s nama do rodilišta? Zato su oni i doveli volove! (Nisam li možda malo zloban?) A nije li možda i naš auto upao u blato zato da bi ta žena mogla naći prijevoz te roditi u sigurnom ambijentu? Tko to zna?
Sad čujem da je žena uspješno rodila dječaka i da iz zahvalnosti želi da mu ja dadnem ime! Koje? Srećko?
Nakon tjedan dana, ponovno smo u misiji Ndjoko iz koje smo krenuli. Povratak opet nije bio bez poteškoća: kako smo dugo vozili kroz visoku travu, hladnjak za vodu se napunio i blokirao prolaz zraka što je izazvalo pregrijavanje motora. Trebali smo svako malo stajati i hladiti motor. No to nije bio problem kao onaj pri odlasku i sretno smo se vratili autom prepunim bolesnika koji su dolazili na misijski zdravstveni centar.
Bogu hvala i za ovo putovanje koje je ipak na kraju dobro završilo.
U srijedu odlazim na svećenički sastanak dekanata a onda poruka od Roberta Kraljića da odemo u Nawindu podići željeznu konstrukciju za crkvu. Hvala svima koji su nas molitvom i mislima pratili kao i obično. (missio.ba/bdabo)