U utorak, 8. listopada, u Splitu je preminuo don Ivan Dragušica svećenik Splitsko-makarske nadbiskupije. Pokopan je u rodnoj župi sv. Mihovila u Trilju 9. listopada. Misu zadušnicu predvodio je nadbiskup Marin Barišić uz koncelebraciju pedesetak svećenika, te prisutnost većeg broja redovnica i bogoslova, kao i mnoštva župljana rodnog Trilja te župa u kojima je djelovao kao svećenik.
Nadbiskup Marin u svojoj je propovijedi osobito istaknuo don Ivanovu jednostavnost i skromnost te ljubav prema misijama i prema Crkvi koju je živio ne samo u Africi nego i u vrijeme svoga djelovanja u rodnoj nadbiskupiji.
Na kraju Mise, u ime rodbine, svima je zahvalio pokojnikov brat svećenik don Jakov Dragušica, a don Ivanov život u kratkim je crtama prikazao pastoralni vikar Splitsko-makarske nadbiskupije dr. don Nediljko Ante Ančić, čiji tekst donosimo u cijelosti:
Don Ivan Dragušica sin oca Ilije i majke Lucije r. Sablić rođen je 31. siječnja ratne godine 1944. Odrastao je i odgojen u dobroj katoličkoj obitelji s brojnom djecom. Osnovnu školu završio je u svom rodnom mjestu Trilju. A onda je osjetio redovnički poziv te stupio u Franjevačko sjemenište u Sinju gdje je pohađao i gimnaziju.
Filozofsko-teološki studij i bližu pripremu za svećeništvo završava u Franjevačkoj teologiji u Makarskoj. Na blagdan sv. Petra 1971. u Sinju je zaređen za svećenika na naslov Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja.
Provincija ga zajedno sa subratom fra Mirkom Grgatom šalje u misije. Odlazi u afričku zemlju Zair, koja se danas zove Demokratska republika Kongo, gdje djeluje od 1971. – do 1976. godine. Tamošnja klima i način prehrane štetio je njegovu zdravlju što se osobito odražavalo na poremećaje u želucu. Nakon toga se vraća u Hrvatsku i prelazi u dijecezanske svećenike Splitsko-makarske nadbiskupije (1979.). Neko vrijeme obnaša službu župnog pomoćnika u Blatu na Cetini (od 8. XI. 1978.), te župnog pomoćnika župe Trilj (21. I. 1980 – 17. VIII. 1980.). Od 1980. do 1991. vrši župničku službu u Zagvozdu tijekom koje obnavlja crkvu i podiže zvonike radeći istodobno i na izgradnji duhovne Crkve u srcima vjernika.
Kad se zdravstveno oporavio u don Ivanu se ponovno probudio misijski zov. Zajedno s don Mirkom Grgatom odlazi kao misionar u Ruandu, ali se zbog izbijanja ratnih sukoba u toj afričkoj zemlji nakon dvije godine (19. VIII. 1991.- 4. V. 1993.) morao silom prilika vratiti u Domovinu.
Ovdje ga tadašnji nadbiskup Ante Jurić imenuje župnikom Dicma Donjeg (1993. – 2000.) i dekanom Kliškog dekanata. Don Ivan nije zaboravljao misije pa je tih godina poticao i koordinirao misijska nastojanja kao član Nadbiskupijskog misijskog vijeća. Kad je nakon Domovinskog rata našoj Nadbiskupiji ponovno vraćena posve propala i dotrajala zgrada Biskupskog sjemeništa u Splitu, don Ivan je bio imenovan voditeljem radova na njezinoj obnovi.
Godine 2000. preuzima župničku službu u novoosnovanoj župi Radun-Kaštel Stari gdje je trebalo nastaviti započetu gradnju nove župne crkve i radove na župnoj kući. Kad je to upravo dovršio, prije sedam godina (2006.), počeli su se javljati ozbiljni znakovi Alzheimerove bolesti te je morao poći na bolovanje.
Teška neizlječiva bolest i sveopća demencija u posljednje je vrijeme jako uznapredovala. To najbolje znaju oni koji su mu bili pri ruci i njegovali ga poput brata don Jakova i časnih sestara u Svećeničkom domu. Preminuo je 8. listopada 2013. u 69. godini života i 42. godini svoga svećeništva.
Danas dijelimo s njegovom rodbinom bol zbog odlaska našega don Ivana, ali isto tako u vjeri dijelimo i nadu u uskrsnuće. Don Ivan je, kao svećenik, nesebično založio svoj život u izgradnji Crkve Božje i u služenju braći ljudima. Neka ga sada Gospodin Isus Krist, koji je uskrsnuće i život, primi k sebi u radost života vječnoga. Počivao u miru Božjem. (missio.ba)