Pavao VI. pripisuje Paulini Jaricot intuiciju, inicijativu i Djelo širenja vjere

logo misijske sredisnjice slika za objave

Tijekom misijskog mjeseca listopada, Papinska misijska unija odlučila je objaviti niz razmišljanja o Pauline Jaricot, utemeljiteljici Papinskog misijskog djela za širenje vjere.

Razmišljanja su podijeljena po danima – jedno za svaki dan u listopadu.

Od 9. do 12. studenog 1972. prilikom 150. obljetnice osnivanja Djela širenja vjere i 50. obljetnice od njegova priznavanja kao papinskog djela, u Lionu je održana internacionalna misionarska konferencija na temu Papinska misijska djela pod znakom apostolskog kolegija. Papa Pavao VI. obratio se konferenciji porukom 22. listopada koju je pročitao kard. Alexandre Renard pred 320 sudionika.

Za Papu, Papinska misijska djela dana su svim kršćanima kao „privilegirani instrumenti Biskupskog kolegija ujedinjeni s Petrovim nasljednikom i s njim odgovorni za Božji narod, koji je i sam misionar“.

Prava kćer Crkve

Pavao VI. predstavio je Paulinu Jaricot preuzimajući njezine riječi, kao „pravu kćer Crkve, tako radikalno predanu najudaljenijim misijama, ali u isto vrijeme, toliko zabrinutu zbog problema koji su imali radnici koji su je okruživali“ (usp. Documentation catholique, 3. prosinca 1972., n°1621, str. 1 056). Papa je žarko želio da, „u ozračju radosnog bratstva, pozornog slušanja, pomnog razmišljanja i žive molitve, ti međunarodni sastanci doprinesu misionarskom djelovanju Crkve potrebne uvide kako bi došlo do neke nove akcije i pokreta“. Papa je iskoristio ovu priliku da sve podsjeti kako je sjeme koje je zasadila Paulina Jaricot postalo jedno veliko drvo. „Ova se djevojka već 1819. suočila s hitnom potrebom Crkve da poveže sav Božji narod; njezini su se pogledi pokazali pronicljivim i doista proročanskim. Djelo za širenje vjere, osnovano 1822., danas s pravom priznaje važnost intuicije, inicijative i metode koju je usvojila ova laikinja iz Lyona. Iako je samoodricanjem prepustila drugima da do kraja razviju ovo djelo, ipak je, prema njezinim riječima, bila „prva šibica koja je zapalila vatru“. „Ali ovo zapažanje nije nikako dovoljno“, objasnio je Pavao VI. „Potrebno je također razaznati izvor tog plamena. Znamo koliko se njezin misionarski žar hranio iz njezinog dubokog unutarnjeg života: željela je biti potpuno dostupna Božjoj ljubavi, s  djetinjim duhom kojeg je predodredio duh Sv. Terezije iz Lisieuxa. I ta mistična velikodušnost, plod Spasiteljeve milosti, bila je ukorijenjena u čitavom jednom spletu sudbonosnih događaja i odnosa koji su joj pomogli da ostvari ovaj poziv. To joj je omogućilo da bez odlaganja identificira i izvede konkretne i hrabre geste: tko od nas ne zna za prakticiranje davanja „novčića“ svaki tjedan za misije, a zatim i tu genijalnu organizaciju donatora koji su se brojali u desetinama, stotinama, tisućama? Konačno, više od mnogih drugih morala se susresti, prihvatiti i savladati niz izazova, neuspjeha, poniženja i napuštanja, što je njezinu radu dalo oznaku križa te joj omogućilo da taj rad bude veoma plodan.

Sudionici konferencije u Lyonu mogli su prepoznati, u ovoj ponudi Kristu, u ovom dijeljenju Crkve, u ovom djelotvornom zalaganju i u ovoj evanđeoskoj strpljivosti, bitne i nezamjenjive karakteristike apostolata“.

Sjeme koje je postalo veliko drvo

Za Pavla VI. sjeme koje je skromno zasadila Paulina Jaricot postalo je veliko drvo. Papa je zapravo objasnio: „Rad na širenju vjere neprestano se širio, s katoličkom ili univerzalnom brigom za sve misije. Danas je prisutan u više od 75 zemalja na pet kontinenata. Riječ je o  uzajamnoj duhovnoj i materijalnoj pomoć različitim dimenzijama Crkve. Zajedno s Papinskim djelima svetog djetinjstva, Sv. Petra apostola i Misionarskom unijom svećenstva, povezanom sa Kongregacijom za evangelizaciju naroda, ona čini bez isključivosti, izraz i povlašteni instrument neotuđivog poslanja Crkve: ‘obasjati sve ljude svjetlom Krista koje sja na licu Crkve’ (Lumen gentium, br. 1). Ne sumnjamo da će veliko okupljanje u Lyonu biti duboko svjesno toga. I mi se srdačno sjedinjujemo u njegovoj zahvalnosti“.

Misija je aktivni svjedok

Kasnije je papa Pavao VI. predložio neke ideje za rješavanje globalne situacije misionarskih problema. On navodi neke od pritužbi izrečenih protiv misionarskih aktivnosti Crkve: nedostatak vjerske slobode u nekim dijelovima svijeta; nedostatak radnika i sredstava; slabljenje misionarske savjesti samog kršćanskog naroda pogoršano neizvjesnošću, ali i pojačanom kritikom; optužbe u vezi Crkve za nemar prema društveno-kulturnim vrijednostima mladih nacija. Papa je primijetio i razne druge kritike: ishitreno i pretjerano pribjegavanje sakramentima, nedostatak obrazovanja odgovornih laika, zapadnjaštvo nametnuto crkvama Azije i Afrike, itd.

Za Papu misija nije prisila niti indiskretna propaganda, već aktivni svjedok. Naglašava da je ne misionarska kršćanska zajednica osuđena na duhovno gušenje. Također se bavi pitanjem odnosa kultura i kršćanstva, pozivajući nas da prepoznamo očekivanja sadržana u različitim kulturama ili religijama, naglašavajući svakako evangelizaciju, ali i razvoj i tehničku pomoć, koje ne smiju zamijeniti misionarsku djelatnost. Također inzistira na važnosti koja se mora pripisati misionarskim danima/ tjednima, jer dopuštaju kršćanima da gledaju na misije novim očima, predviđaju potrebe i navode ih da „lokalnu i udaljenu evangelizaciju smatraju dijelom iste misionarske službe, čiji je jedini izvor Krist“. To je također prilika da se probude sve raznovrsnija specifično misionarska zvanja: svećenici, redovnici i redovnice, članovi svjetovnih instituta, laici u celibatu ili male zajednice, pozvani na suradnju u skladu s raznolikošću i komplementarnošću svojih službi i duhovnih darova (1 Co 12, 4-11). (missio.ba/nedjelja.ba)