Tijekom misijskog mjeseca listopada, Papinska misijska unija i Papinska misijska djela odlučili su objavili niz razmišljanja o Pauline Jaricot, utemeljiteljici Papinskog misijskog djela za širenje vjere.
Niz razmišljanja naslovljen Upoznati Pauline Mariu Jaricot i meditirati o misijama Crkve podijeljen je po danima – jedno razmišljanje za svaki dan u listopadu, a tekstove na hrvatskom jeziku pripremila su Papinska misijska djela BiH.
Rast Propagande vjere
Kad je Paulina prezentirala opatu Würtzu plan širenja vjere, koji je ostao njezin ispovjednik i ravnatelj, dao joj je ovaj nezaboravan odgovor: „Paulina, previše ste naivni čim ste smislili ovaj plan. Stoga, ne samo da to dopuštam, već vas snažno pozivam da to učinite!“ (David Lathoud des Augustins de l’Assomption, Marie-Pauline Jaricot, op. Cit., Str. 114). Sa svoje strane, Philéas dobiva odobrenje direktora inozemnih misija. Počevši od 1819., prikupljanje novca djeluje putem dekurije. Na raznim sastancima, osobito nedjeljom, Paulina Marija Jaricot objašnjava svoj plan, inzistirajući na tome da je misionarima potreban novac za nastavak misije u Kini i drugdje, slijedeći stope Sv. Franje Ksaverskog. Paulinina metoda (ili plan) objašnjava se okupljenim ljudima, a zatim se od njih traži da se obvežu. Prijedlog je donirati novčić tjedno, moleći se za misije i obvezujući se zaposliti druge ljude koji su voljni učiniti isto. Na primjer, ako se jedna dama ponudi kupiti crnu kapu umjesto bijele čije ju peglanje košta jedan novčić, može uštedjeti novac za glačanje i taj novac može donirati svake nedjelje. Drugim je damama bilo lakše uštedjeti novac za crkvenu stolicu i prisustvovati misi stojeći. Prvu uplatu stranim misijama Philéas će izvršiti po dolasku u Pariz 20. listopada 1820. U Parizu susreće misionare, od kojih se neki spremaju za odlazak u Cochinchinu. Poziva svoju sestru da se moli za njih i organizira se tako da ih može i financijski podržati. Propagiranje vjere raste u Lyonu i Saint-Vallieru, zahvaljujući naporima nekoliko članova obitelji Jaricot. Riječ je prije svega o pitanju predanosti siromasima i posebne pažnje posvećene jadnicima i paganima, kako je Philéas napisao Paulini u svom pismu od 19. siječnja 1821.: „ …Isus Krist je gol i trpi glad u čitavom svom tijelu“, a ja bih trebao zadržati luksuzni komad namještaja koji bi mi uvijek bio beskoristan? Da, beskorisno jer: 1) u Kini nose dugu bradu i 2) jer ne bih imao hrabrosti najaviti Onoga koji nije imao gdje položiti glavu… s takvim draguljima na sebi…
Novčić po novčić
„Zapravo, Philéas želi ništa drugo nego biti nemilosrdno žrtvovan za veću slavu Božju. Osjeća da ga jako privlači rad na spasenju malenih i siromašnih, na selu, u bolnicama, u zatvorima… Francuska, Kina ili Amerika, nije važno! Bio je odlučan poput svoje sestre Pauline, koju je nastavio poticati u realizaciji novog djela, koji je morao biti proveden bez buke kako ne bi izazvao protivljenje. Kušnje i nedaće traženja novca od ljudi, novčić po novčić, od vrata do vrata, nisu izostale. „Ako dobročinitelj ima zasluge, ima i onaj koji skuplja novac. Svoju nevoljkost nadilazi pružanjem ruke, upisuje svaku donaciju na list papira, čak i najmanji dar, hoda, troši svoju snagu kako bi se sjedinio s dalekim sijačima Evanđelja. I tu se pojavljuje nova izvrsnost plana širenja vjere; usput se ne skupljaju samo prinosi, već i žrtve onih koji organiziraju dekurije, na takav način da se širenjem vjere sije sjeme spasa na sve dijelove planete zemlje, posvećuje vjernike koji na njoj sudjeluju i privlači prema njima povlaštene milosti. Budući da ga je osnovala, Maria Paulina će steći privilegiju nošenja križa, i vidjet ćemo koliko će biti težak. Njezina prva dva suradnika, Philéas i Victor Girodon, bit će pozvani u svećeništvo“ (David Lathoud des Augustins de l’Assomption, Marie-Pauline Jaricot, op. Cit., Str. 147-148).
Od 1821. do 1822. prikupljanjem novca kroz dekurije skupljeno je oko 200 franaka, što po stopi od jednog novčića tjedno znači 1 000 suradnika, što je broj već zadovoljavajući nakon tako kratkog vremenskog razdoblja. Međutim, taj je broj morao biti veći, jer je 20. svibnja 1820. bilo više od 500 suradnika (David Lathoud des Augustins de l’Assomption, Marie-Pauline Jaricot, op. Cit., Str. 150).
Philéas počinje slati pisma s vijestima o misijama koje je primio od ravnatelja inozemnih misija, a gospođica Jaricot ih čita na svojim prvim dekurijama/ desetinama (prve grupe koje su formirale njezine članice u kvartovima Terreaux i Saint-Polycarpe), koje se sastaju svake nedjelje u njenoj kući. Nakon toga započeto je pripremanje tiskanog materijala i distribucija istog članovima Udruge za širenje vjere u Lyonu, a uskoro i drugdje, uz prikupljanje novca. Možemo li u tome možda vidjeti začetak budućih Ljetopisa Širenja vjere? Philéas, koji se ponekad smatra prvim duhovnim direktorom širenja vjere, 11. ožujka 1822. napisao je svom prijatelju Victoru Girodonu da ga ohrabri: „… ne dopusti da djelo koje je Bog započeo kroz tebe propadne. Kako bi sami sebe ojačali i ohrabrili, pomislite da će mnoge duše možda biti plod vaših napora, da će ga srca koja ga ne poznaju, blagoslivljati slatko ime Isusovo, da će se carstvo Zloga smanjiti, da će se broj nesretnika koji svaki dan silaze u pakao smanjiti, a izabrani će se povećati… Poslat ću vam vijesti o našim dragim misijama do kraja mjeseca…“ (David Lathoud des Augustins de l’Assomption, Marie-Pauline Jaricot, navedeno djelo, str. 153).