Kongo, 19.11.2008

Iz dnevnika jednog misionara

51. nastavak

Djevojka Ngoie „prohodala“

Nedjelja je pa ćemo odmah u susjedno selo Kaseke. Popodne ćemo reći svetu misu, a kasnije ćemo pričati sa svijetom, provesti večer uz vatru i noćiti. Popodnevno sunce jako prži. Zajaših na motor. Pierre doda gas i krenusmo kroz savanu. Put je očišćen od trave i može se lijepo voziti. Vjetar je vruć, ali ugodan. U selu nas je najsrdačnije dočekala djevojka Ngoie. Poslije rođenja preboljela je paralizu, pa je ostala bogalj. Mogla je jedino sjediti. Gornji dio tijela se razvijao normalno, ali su joj noge zakržljale tako da se nikada na njih nije oslonila. Stalno je sjedila u kući ili ispred kuće. Kad su se druga djeca igrala, ona je mogla samo tužno promatrati. Dok je bila manja, starija braća i sestre su je nosali po selu, ali sada kao odrasla, bila je preteška. Pa je Ngoie najviše vremena provodila u kućnom dvorištu. Kad sam je prvi put vidio takvu. Obećao sam joj nabaviti tricikl. Nedavno ga je dobila i sad se dovezla do mene da mi zahvali. Lijepo je naučila voziti i sad se sama „šeta“ po selu. Lijepo su joj druge djevojke isplele kosu. Prava umjetnost! Svečano se obukla, jer više neće morati puzati po prašini. Njezin otac donese mi pijetla u znak zahvalnosti.

Krstio se i vjenčao vjeroučitelj

Mi smo na motoru brzo stigli, pa čekamo animatora Jean-Mariea i vjeroučitelja Williama kako bismo mogli početi sv. misu. Oni nas slijede na biciklima. Ali njih odavno nema, iako su mogli davno stići. Nakon više od dva sata, ovo ih. Vele da je animatorovu biciklu bila pukla guma pa su je morali krpati. I ovdje je bilo pravo seosko narodno veselje. Krstio se i vjenčao vjeroučitelj. Još su za krštenje bile tri bebe.
Ujutro, vrlo rano, čim se svane, žene metu dvorište i spremaju sve po kući, a muškarci se izvlače i čekaju da zagrije sunce. Upališe ono malo drva što je ostalo od sinoć i pripaljuju prvu lulu koja onda druži od usta do usta. Nisam još nikad vidio da zapale više lula. Valjda zbog štednje! Jedna je dostatna da svaki muškarac potegne dva-tri dima, a onda nakon nekog vremena slika se ponavlja.

Krenuli smo prema selu Muleba

Čim popismo kavu, spremamo se prijeći rijeku Lubilashi. S druge strane rijeke, koji četiri do pet kilometara dalje, nalazi se selo Muleba. Pravimo plan silaska k rijeci jer je obala vrlo strma. Treba desetak osoba da bi spustili teški motor i utovarili ga u čamac. Bara koja se stvorila izlijevanjem rijeke ove godine je vrlo velika. Kiše su padale obilnije nego ostalih godina. Sad voda stalno opada i bara se dnevno povlači za desetak metara, ali će je biti još barem mjesec dana dok je vjetar i sunce posve ne isuše. Tu je jedan dosta veliki čamac. Dok u njega tovarimo motor i bicikla, s druge strane u malom čamcu doplovi Jean-Florant, bivši starješina kršćana iz Mulebe. Lovi ribu u rijeci i u bari. Poziva me u mali čamac jer smo u veliki stavili motor. Čim sjedoh u taj čamčić, voda poče u njega ulaziti. Moram čekati dok se vrati veliki. Ali to traje dugo, jer kad voda opada, u bari raste gusta trava kroz koju je teško veslati. Jean-Florant uzeo veliki bambusov kolac i umjesto veslima njime pokreće čamac. Pomaže mu na drugom kraju još jedan mladić. Vozimo se tako kroz vodu i travu više od jednog km. Mnogo svijeta izišlo pred nas. Pjesma i bubnjanje kroz cijelo selo. Šef kršćana nije u selu. Otišao Velikom Poglavici u Kalundwe da ga učini seoskim poglavarom jer je prijašnji smijenjen.

Uvijek je loše kad se Crkvu želi uvući u politiku

U selu je bilo i nereda. Napravljen je program čišćenje ceste između Mulebe i Manyamune oko 30 km. Trebalo je posebno očistiti visoku travu da put bude prohodan. Ali u Mulebi šef jedne četvrti, u kojoj je i katolička kapelica, ne slaže se sa šefom sela, pa je bojkotirao ovu plemenitu akciju i nagovorio i mladiće iz crkvenog zbora da ne idu raditi. Teško žabu natjerati u vodu. Oni pristali, jer je, eto, šef te četvrti tako naredio. Slaba isprika. Kažu mi ti momci da je došla i policija iz Manyamune i da je tukla neke naše mladiće te da je prijetila da će zapaliti našu kapelicu. Međutim, priča je posve drukčija. Predsjednik općine je naš kršćanin, a isto tako i načelnik policije. Oni su mi pričali da je šef četvrti u Mulebi uspio nagovoriti neke naše momke da se opru policiji koja ih je željela poslati na „dobrovoljnu“ radnu akciju. Oni su uhvatili jednog policajca, dobro ga izmlatili, sakrili mu pušku i municiju u travu, a onda pobjegli u savanu i raznijeli glas da policija tuče katolike i da će im zapaliti kapelicu. Srećom da je načelnik policije naš vjernik. Nije zatvorio niti jednog od ovih pobunjenih katolika, nego samo dvojicu glavnih krivaca, koji nisu naše vjere. Uvijek je loše kad se Crkvu želi uvući u politiku.

U selu punom čarolija

Put je očišćen prema Manyamuni, pa je vrlo ugodno voziti se na motoru, osim na jednom mjestu gdje je veliko brdo, a voda razrovala put, pa smo se Pierre i ja dobro namučili, uznojili i zapuhali dok smo izgurali motor na vrh brda. Uvijek mi je ova vožnja kroz savanu na motoru bila draga, naravno, osim kad pada kiša i kad je trava visoka. Budući da me drugi vozi vozač mora voditi brigu o vožnji, a ja se mogu slobodno prepustiti razmišljanju, razgledanju prirode i molitvi. Uvijek se nešto novo zapazi u prirodi, a i duh se izdiže u visine gledajući tu ljepotu Božjih stvorenja.
Čim stigosmo u selo, staviše stolice u hladovinu ispod palme gdje nam svatko može pristupiti, pružiti nam ruku i zaželjeti nam dobrodošlicu. U pozdravljanju su „najrevnija“ djeca. Još prije nego stigoh do kuće starješine kršćana, djeca istrčaše na put, jure za motorom dižući prašinu i prije nego što sjedoh, počeše pružati ruke da me pozdrave. A onda me okružiše sa svih strana, tako da nema ni daška vjetra. Može ih čovjek razgoniti i pričati im da je vrlo vruće i da se trebaju malo udaljiti, ali djeca su kao i muhe. Otjeraš ih, ali se odmah vrate. Djeca čekaju svoj trenutak i samo ih to zanima – dobiti bombone! Ne preostade mi ništa drugo nego im rekoh: „Uđite svi u kuću!“ Naguraše se. Nasta plač, cika, galama, guranje... Ne pomažu nikakvi savjeti, nego treba što prije početi s dijeljenjem bombona i osloboditi ih. Bijaše ih više od 250! To znam po broju bombona koje im podijelih. Vratih se u hladovinu. Tek kada se djeca povukoše razgledajući čiji bombon ima ljepšu boju, mogli smo mi odrasli lijepo pričati. Dok tako sjedimo čekajući da stignu animator i vjeroučitelj na biciklima, promatram jednog starca koji u istoj hladovini, tu pored nas, spretno plete „byate“ – prostirke od trske. Starac se naučio raditi, pa i sada, iako se bliži osamdesetoj godini života, „krv ne da mira“, radi svaki dan i zarađuje svoj kruh svagdanji, odnosno manjokovu puru. Dolaze nas pozdraviti predsjednik općine i zapovjednik policije. Čim započesmo razgovor, počeše mi pričati kako se obojica kao pravi katolici bore protiv svih onih koji „mračnim silama“ žele uništiti selo i ljude u njemu. Na meti im je posebno jedan naš kršćanin, Filip, koji je postao „krivac“ za svako zlo u selu, a o tome sam pisao u jedanaestom nastavku ovog Dnevnika. Nemoguće je zamisliti afričkog čovjeka, bio on neuki seljak ili sveučilišni profesor, koji nema straha od mračnih sila, uroka i drugih zala koja ga mogu stići preko zlih osoba. Na svakom koraku o tome slušam. Ali čini mi se da je selo Manyamuna u tome bez premca. Oni imaju uvijek nekoga tko im nanosi zlo, tko je za sve kriv, a kad taj umre, nađu njegova „nasljednika“, koje je pokojnik ostavio u naslijeđe natprirodne moći. (Nastavlja se)

Fra Stojan Zrno, misionar