Riječ urednika
Dragi prijatelji misija!
Dragi prijatelji misija!
Dragi čitatelji i širitelji Radosne vijesti!
Tijekom minuloga misijskog mjeseca listopada Crkva u hrvatskom narodu bila obogaćena lijepim brojem misijskih sadržaja. U središtu obvezatnog interesiranja bio je uobičajeni Svjetski misijski dan. Iz Misijske središnjice u Sarajevu i Misijskog ureda iz Zagreba na sve adrese crkvenih ustanova izravno ili preko naših ordinarijata stigli su razni animacijski materijali za ovogodišnji Svjetski misijski dan. Svi su oni, posebno poruka Pape Benedikta XVI., nastojali potaći svakog krštenika bez obzira na mjesto života i rada ili na službu koju obnaša u Crkvi ili u društvu, na odgovoran odnos prema misijskom poslanju Crkve u našim župnim i biskupijskim, redovničkim i obiteljskim zajednicama ili u cijeloj našoj Domovini. Nadat je se da su svoj prilog u ovogodišnjoj misijskoj animaciji, osim naših dvaju Ureda, dali i biskupijski ravnatelji Papinskih misijskih djela koji su prema važećem Statutu produžena ruka svojih dijecezanskih biskupa. Međutim, ukoliko se prema izvješćima katoličkih medija u našoj Domovini pogleda na cjelokupno šarenilo misijskih aktivnosti, onda se može zamijetiti i skretanje s puta s obzirom na smisao i odredbe vezane uz Svjetski misijski dan. Bilo je tu moljenja i činjenja koji ne odražavaju katoličku širinu i solidarnost katolika cijeloga svijeta s onima koji su potrebni i naše potpore, a za koje i mi nosimo odgovornost preko Nacionalnih uprava Papinskih misijskih djela bilo u Bosni i Hercegovini bilo u Republici Hrvatskoj. Svi oni, a koje uopće ne poznajemo, dio su naše katoličke solidarnosti i trajne brige i ta obveza ne proistječe iz pripadnosti istom hrvatskom narodu. Državne i nacionalne granice trebale su biti prekoračene i trebalo se pokazati katoličku širinu. Svjetski misijski dan od svoga utemeljenja prije 82 godine odražava obvezatnu solidarnost katolika cijeloga svijeta. I nadat je se kako ćemo tijekom narednih nekoliko tjedan i tu svoju solidarnost preko naših ordinarijata i nacionalnih uprava Papinskih misijskih djela, kao što to čine sve zemlje svijeta i mi u tome nismo nikakva iznimka, i realizirati na odgovoran način.
I obilježavanje 400. broja jedinoga misijskog informativnog lista Crkve u Hrvata Radosna vijest bio je početkom druge polovine listopada u središtu „interesiranja“ i „zanemarivanja“. Cjelokupni program obilježavanja 400. broja bio je u Zagrebu u kojem se nakon „privremenog“ ratnog preseljenja iz Sarajeva priprema i tiska. Ukoliko smo pregledali ovaj jubilarni 400. broj i ukoliko smo bili iskreni pred Bogom i svojom savješću, onda smo mogli vidjeti smisao njegova postojanja i izlaženja već preko 37 godina. Kroz cijelo vrijeme svoga izlaženja kucao je i kuca na sva katolička srca i na sve koju su misijski „zaspali“, ali i na sve one koji svoju odgovornost za misije i misijsko poslanje Crkve stavljaju u uske granice svoje župe, biskupije, redovničke provincije, svoga hrvatskoga naroda i svoje ovozemaljske Domovine. Nažalost, mnoge između nas zahvatila je samodostatnost i stavljanje u središte „moga“ ili „našega“ područja interesiranja i svega onoga što može pokriti i dokle može dosegnuti pogled „mojih“ ljudskih i „mojih“ katoličkih očiju. Ah, te misije! Zar to još postoji u mojoj Katoličkog crkvi? Koga to danas još zanima? Pa pogledajte i taj misijski list Radosnu vijest! Pa i obilježavanje 400. broja. I sva ta i druga pitanja teme su o kojima bi svatko od nas trebao razmišljati i nešto novo domisliti i u život pretočiti i to sve ono što nas osobno i kao Katoličku crkvu bilo u Bosni i Hercegovini bilo u Republici Hrvatskoj čini odgovornim za misijsko poslanje Crkve. Pokazalo se jedno šarenilo od krštenika do krštenika, od medija do medija preko neiskrenih ili prešutnih izvješća o ovoj važnoj obljetnici, pa do svih koji su u svim crkvenim ustanovama odgovorni za misije i misijsko poslanje Crkve. I napisa sarajevski nadbiskup Čekada riječi u Uvodniku za prvi broj na Svijećnicu 1972. godine, a koje sve do današnjeg dana nisu izgubile na svojoj aktualnosti: „… zar i opet novi list? Zar ih već nemamo dosta? I profanih, svjetovnih, i crkvenih, vjerskih. Naša je publika prezasićena. Ne može ni izdaleka konzumirati svega, što joj se putem štampe nudi…“
Zato dragi čitatelji i širitelji Radosne vijesti nemojmo posustati u svom odgovornom odnosu prema misijskom poslanju Crkve u kojem će nam kao i do sada najviše pomagati naš misijski list Radosna vijest. Vjerujem da će i obilježavanje 400. pomoći kako u rastu kvalitete tako i u povećanju naklade. I dalje neće biti nijednoj tiskovini konkurencija, nego samo jedno od važnijih sredstava misijske animacije bilo u Bosni i Hercegovini bilo u Republici Hrvatskoj. Zato otvorimo joj vrata svojih obitelji, župnih i redovničkih zajednica, biskupija i misija u inozemnoj pastvi kako bi bila trajna poveznica naših hrvatskih misionara i misionarki diljem svijeta i nas u Domovini.
Tomo Knežević
Tiskaj 