Onaj koji je sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća u zgradi Prvostolnog kaptola vrhbosanskog zavirio u mali i skromni središnji ured bivše Nacionalne uprave Papinskih misijskih djela kratko zvane Misijska centrala u Sarajevu u ulici Kaptol 7 (tada: ulica Radojke Lakić 7) i u preuređene vlažne podrumske prostore, u kojima se dijelom pripremao i pakirao misijski informativni list Radosna vijest, može shvatiti zašto je i ova tema našla svoje mjesto u obilježavanju 400. broja misijskog lista Radosna vijest. Skučeni uredski prostor, u kojemu su najveći dio radnoga vremena provodili nacionalni ravnatelj Papinskih misijskih djela bivše države i tri sestre iz družbe sestara Kćeri Božje ljubavi, i vlažni podrumski prostori bili su mjesto pripremanja i uz tiskaru mjesto izlaženja ovog lista. Jedino redovnice u konkretnom društvenom okruženju „socijalističkog“ i bezbožnog komunističkog sustava mogle su biti angažirane u ovom misijskom poslanju Katoličke crkve u bivšem sustavu bivše države. Uz njihovu ljubav i konkretnu odgovornost prema misijama i uz primanje minimalnih mjesečnih nadoknada za svoj rad njih komunistički sustav, kao što je to bi slučaj s nekim drugima, nije mogao angažirati za svoje prljave poslove nadziranja osoblja i ove crkvene ustanove u bivšoj državi.

 

 

Već od samoga utemeljenja Nacionalne uprave Papinskih misijskih djela bivše države sa sjedištem u Sarajevu, posebno pokretanjem misijskog informativnog lista Radosna vijest bile su angažirane i sestre Kćeri Božje ljubavi. Spremnost provincijalne uprave bila je neupitna kroz cijelo vrijeme života i rada Nacionalne uprave Papinskih misijskih djela bivše države i izlaženja Radosne vijesti u Sarajevu do kraja travnja 1992. godine te u Zagrebu sve do 2000. godine. U početku je tražena i dodijeljena samo jedna sestra za poslove tehničke pripreme Radosne vijesti i to tehnikom onoga vremena, a ubrzo nakon toga angažirane su još dvije sestre. Za sve te poslove kroz određeno vrijeme jednu se sestru pripremalo prema ondašnjim mogućnostima kako bi mogla kvalitetno pripremati tekst za tisak. Kad je Radosna vijest izišla iz tiska onda su sestre istu pakirale i vozile na sarajevsku poštu na Željezničkom kolodvoru. U svim tim poslovima pakiranja Radosne vijesti, koje se u početku organiziralo na porti Nadbiskupskog ordinarijata vrhbosanskog – kasnije u podrumskim prostorijama Prvostolnog kaptola vrhbosanskog, i drugih misijskih materijala sestre su kao pomoć uz suglasnost ravnateljstava Vrhbosanske katoličke bogoslovije angažirale bogoslove. Bio je to njihov mali prilog misijskom radu u Misijskoj centrali u Sarajevu. Brojne su generacije bogoslova Vrhbosanske katoličke bogoslovije u Sarajevu koji se i danas rado sjećaju tih dana i tih vremena. Bio je to izvanredan način građenja misijske svijesti i odgovornosti u budućim svećenicima od kojih je jedan broj pošao i u misije. Isto tako sestre su vodile cjelokupni posao oko pretplatnika u početku samo Radosne vijesti, a kasnije i Vrela života. I zato je od provincijalne uprave sestara Kćeri Božje ljubavi tražena još jedna sestra za cjelokupne administrativne poslove kako Misijske centrale tako i dvaju listova Radosne vijesti i Vrela života.

 

 

Kratko rečeno njihov rad u Misijskoj centrali obilježavalo je i pomaganje hrvatskih misionara i misionarki i svih kojima je pomoć bila potrebna. One su sve priloge u novcu, hrani, odjeći, obući i lijekovima koji su se slijevaju u Misijsku centralu s područja cijele bivše države, izuzevši Slovenije, trebale najprije srediti, razvrstati, a zatim pravedno raspodijeliti, da pomoć ide najprije onima koji su najpotrebniji.

Nakon što su početkom 2001. godine nastale dvije nove Nacionalne uprave Papinskih misijskih djela Repub­like Hrvatske te Bosne i Hercegovine sestre su se ponovno spremno odazvale i s 1. rujnom 2001. godine preuzele svoj dio suodgovornosti u radu Misijske središnjice u Sarajevu, koja djeluje u vlastitim prostorima u ulici Kaptol 32. Sporazum s Nacionalnom upravom Papinskih misijskih djela BiH potpisan je 5. prosinca 2002. godine. Od 1. rujna 2001. godine s. Fidelis Lučić je djelatnica i tajnica Misijske središnjice, koja je prije toga bila djelatnica i zajedničke bivše Misijske centrale „privremeno“ smještene u Zagrebu. Obim posla ostao je gotovo isti kao i u vrijeme postojanja Misijske centrale s obzirom na djelovanje ove misijske ustanove i misijskog lista Radosna vijest. Jedino se misionarima i misionarkama više ne šalju paketi s robom i lijekovima. Kroz cijelo vrijeme, bilo u vremenu postojanja Misijske centrale i sada u vremenu postojanja Misijske središnjice, iz grada Sarajeva angažiralo se prijatelje misija bilo u pakiranju Radosne vijesti bilo drugih misijskih priloga za Svjetski misijski dan ili za Bogojavljenje koji je Dan svetog djetinjstva.