Tijekom ovogodišnjeg misijskoga mjeseca listopada brojni prijatelji misija obogaćeni su 400. brojem Radosne vijesti kako brojem stranica tako i sadržajem. To je jedini misijski informativni list Crkve u hrvatskom narodu. Ovakva i slične obljetnice u životu pojedinaca ili zajednice posebno Katoličke crkve ima svoje mjesto i svoje posebno značenje. Ona oslikava jedno vremensko razdoblje, ali i potiče sve kojih se to tiče na razmišljanje o budućnosti. U tom smislu svoje posebno mjesto u životu Crkve u Hrvata, posebno u građenju misijske svijesti i odgovornosti te konkretne povezanosti Crkve u Domovini sa svim našim misionarima i misionarkama, ima misijski informativni list Radosna vijest koji izlazi preko trideset i pet godina.

 

 

Obilježavanje 400. broja Radosne vijesti lijep je i radostan događaj za sve prijatelje misija i naših misionara kao i za Crkvu u hrvatskom narodu bilo u Bosni i Hercegovini bilo u Republici Hrvatskoj. Ovo je važan događaj za ovu tiskovinu koja kroz cijelo vrijeme svoga izlaženja nije bila konkurencija nijednoj drugoj katoličkoj tiskovini. Nije zauzimala ničije mjesto i nije potiskivala nijednu tiskovinu. Samom činjenicom kako je to misijski informativni list svima odmah pojašnjava kako je njezino usmjerenje isključivo misijsko bilo u Domovini bilo na drugim kontinentima i u drugim zemljama. Bavi se misijskim temama i misijskim poslanjem Katoličke crkve na općem planu, ali i u našoj Domovini. Prvenstveno je željela biti sredstvo misijske informacije i formacije kao i sredstvo misijske animacije po našim biskupijama, župnim i redovničkim zajednicama u bivšoj državi, a u novim prilikama u dvije zemlje Bosni i Hercegovini te u Republici Hrvatskoj. Bila je i ostala listom povezanosti između hrvatskih misionara i misionarki diljem svijeta i brojnih prijatelja misija i misionara u našoj Domovini. Radosna vijest prvo je bio list Nacionalne uprave Papinskih misijskih djela bivše države kratko nazvanoj Misijska centrala u Sarajevu, a od jeseni 2001. godine Misijske središnjice u Sarajevu i Misijskog ureda u Zagrebu. Bio je to plod dogovora dvojice tada imenovanih nacionalnih ravnatelja Papinskih misijskih djela dviju novoutemeljenih nacionalnih uprava Papinskih misijskih djela Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske vlč. Tome Kneževića i vlč. Tome Petrića.

 

 

Radosna vijest nastavila je tradiciju misijskih listova Crkve u Hrvata koji su prestali izlaziti tijekom i nakon II. svjetskog rata. Bili su to sljedeći misijski listovi: Crnče, Jeka iz Afrike i Katoličke misije. Sva tri lista bili su posvećeni misijskoj animaciji od najmlađih pa do najstarijih prijatelja misija. Blažena Marija Terezija Ledochowska godine 1889. pokrenula je dva misijska časopisa: Jeka iz Afrike i Crnče. Ovi su listovi izlazili na više jezika, a između dva rata i na hrvatskom jeziku. Misijski list Jeka iz Afrike, koji je bio katolički mjesečnik za promicanje misijskog rada za Afriku, izlazio je u Zagrebu (Draškovićeva ulica 12) od 1929. god 1943. godine. Drugi misijski list pod imenom 'Crnče', koji je bio misijski mjesečnik za katoličku mladež, isto tako izlazio je u Zagrebu (Draškovićeva ulica 12) od 1930. do 1942. godine. Oba časopisa izdavalo je Društvo sv. Petra Klavera za afričke misije. Uređivao ih je dr. Aleksandar Gahs. Uz Glasnik Srca Isusova i Marijina, kojega je 1892. godine utemeljio vrhbosanski nadbiskup mons. dr. Josip Stadler i koji su prve dvije godine uređivali svećenici Vrhbosanske nadbiskupije, niklo je i nekoliko drugih časopisa. Časopis je, naime, kroz niz godina u posebnoj rubrici donosio vijesti iz misija. Ova se rubrika godine 1926. osamostalila u časopis Katoličke misije, koji je osobito pratio djelovanje hrvatskih i slovenskih misionara u Indiji, ali je isto tako donosio i vijesti iz drugih misijskih krajeva. Uz ovaj časopis nastao je niz brošura o misijama. Časopis Katoličke misije izlazio je do godine 1945. izlazio u Zagrebu, a izdavao ga je Kolegij Družba Isusove u Zagrebu (Palmotićeva ulica 31). Uređivao ga je o. Antun Vizjak. Dolaskom komunističke vlasti ugašen je nasilno zajedno s brojnim drugim tiskovinama Katoličke crkve u hrvatskom narodu.

 

 

Misijski informativni list Ra­dosna vijest, kao glasilo Misijske centrale Nacionalne uprave Papinskih misijskih djela bivše države, svjetlost dana ugledao je u Sarajevu na Svijećnicu 1972. godine. Odluku o pokretanju lista donijelo je Misijsko vijeće Biskupske konferencije Jugoslavije pri Misijskoj centrali u Sarajevu na svom zasjedanju 13. siječnja 1972. godine. Od tada pa do današnjeg dana, s malom pauzom od rujna 2000. pa do rujna 2001. godine uključivo, nije prestao izlaziti i ostvarivati smisao svoga postojanja. Počeo je izlaziti prvo kao dvomjesečnik da bi kasnije prerastao u mjesečnik. Na pr­vom mjestu služio je misijskoj animaciji, ali i kontaktima brojnih prijatelja misija s hrvatskim misionarima i misionarkama. U Uvodniku prvog broja Ra­dosne vijesti na Svijećnicu 1972. godine tadašnji nacionalni ravnatelj Papinskih misijskih djela i predsjednik Misijskog vijeća Bis­kupske konferencije bivše države vrhbosanski nadbiskup mons. dr. Smiljan Čekada piše: „Tako smo (eto) nazvali svoj misijski list, s kojim izlazimo pred našu katoličku javnost. Reći će se možda: zar i opet novi list? Zar ih već ne­mamo dosta? I profanih, svjetovnih, i crkvenih, vjerskih. Naša je publika prezasićena. Ne može ni izdaleka konzumirati svega, što joj se putem štampe nudi ... Možda je to istina. Još prije rata bolovali smo od hipertrofije katoličkog tiska. Mi smo Hrvati malen narod, pa smo ipak imali preko 80 vjerskih listova. Nisu, istina, svi bili listovi velikog formata, a nisu svi bili ni namijenjeni širokoj publici… U novu, socijalističku Jugoslaviju ušli smo bez ijednog katoličkog lista. S vremenom smo se snašli. Javljali su se tu i tamo novi listovi, uglavnom namijenjeni svećenicima. Sve je u njima bilo, prema tome, ograničeno: i tematika, kojom su se bavili, i publika, na koju su mogli reflektirati…. Ipak, jednoga nemamo ni danas. Nemamo nijednog misijskog lista. A prije rata smo ih imali tri. I to samo na hrvatskom jeziku. 'Katoličke misije', 'Jeku iz Afrike' i 'Crnče', osim stalnih misijskih rubrika gotovo po svim drugim katoličkim listovima. Slovenci su opet imali svoj misijski list. Sada smo na­pokon odlučili da popunimo i tu prazninu. 'Misijsko Vijeće Biskup­ske Konferencije Jugoslavije', kojemu je predsjednik Vrhbosanski Nadbiskup, ovlastilo je na­cionalnog direktora Papinskih misijskih društava za hrvatsko jezično područje, da se počne iz­davati misijski list ... I evo njegov prvi broj izlazi danas. Mi smo mu dali ime 'Radosna Vijest' ... Eto, mi smo rekli svoje. I sada puštamo u svijet svoje miljenče, svoju 'Radosnu Vijest'. Ona će pokucati na sva katolička srca, koja vjeruju, koja se nadaju, koja ljube. Na srca svih onih, koji 'trijezno, pravedno i pobožno žive na ovome svijetu, očekujući blaženu nadu i dolazak velikoga Boga i Spasitelja našeg Isusa Krista.' ... Mi se nadamo, da će naša 'Radosna Vijest' biti radosno prim­ljena. I da će biti miljenče ne sam onih, koji je pokreću, nego i onih, kojima je namijenjena.“

 

 

Do utemeljenja dviju Nacionalnih uprava Papinskih misijskih djela Crkve u hrvatskom narodu Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske početkom 2001. godine misijski informativni list Radosna vijest bio je list Nacionalne uprave Papinskih misijskih djela bivše države kratko zvane Misijska centrala i jedini misijski list za spomenuto područje bivše države osim za područje ondašnje Republike Slovenije koja je imala svoju Nacionalnu upravu Papinskih misijskih djela i svoj misijski list Misjonska obzorja. Najodgovornije osobe za ovaj misijskih list u tom vremenskom razdoblju bili su nacionalni ravnatelji Papinskih misijskih djela bivše države: vrhbosanski nadbiskup mons. dr. Smiljan Čekada (1969.-1972.), dr. Zvonimir Baotić (1974.-1988.) i vlč. Stipo Miloš (1988.-1995.). Od pokretanja Radosne vijesti 1972. godine pa do odlaska u Zagreb krajem travnja 1992. godine, bez ikakvih financijskih obveza (stanarina, struja, voda i dr.), uredništvo kao dio Nacionalne uprave Papinskih misijskih djela bivše države bili su smješteni u ulici Kaptol 7 u Sarajevu u zgradi Prvostolnog kaptola vrhbosanskog.

Isto tako jedno kratko vrijeme za postojanja jedne Nacionalne uprave Papinskih misijskih bio je zajednički list za obje novonastale države Republiku Hrvatsku te Bosnu i Hercegovinu. Od početka izlaženja pa do kraja travnja 1992. godine izlazio je u Sarajevu. Zbog vojne blokade Sarajeva od početka svibnja 1992. godine ondašnja Nacionalna uprava Papinskih misijskih djela i uredništvo Radosne vijesti „privremeno“ su preseljeni u Zagreb. Vjerovalo se kako će ratne strahote brzo završiti kako će se ubrzo vratiti u Sarajevo. Međutim, rat je trajao nekoliko godina, ali razmišljanja najodgovornijih o povratku u Sarajevo išla su u pravcu ostanka u Zagrebu. U tom vremenu „privremenog“ udomljenja pa do 2000. najodgovornije osobe za ovaj misijski list bio je nacionalni ravnatelj Papinskih misijskih djela Republike Hrvatske te Bosne i Hercegovine hvarsko-bračko-viški biskup i predsjednik Komisije za misije pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji mons. Slobodan Štambuk (1996.-2000.) te voditelj Misijske centrale i odgovorni urednik Radosne vijesti vlč. Anto Burić. Dolaskom u Zagreb Misijska centrala sa svojim listom Radosna vijest „dobiva“ privremene uredske prostorije u vraćenom dijelu zgrade Nadbiskupskoga dječačkog sjemeništa na Šalati u ulica Voćarska cesta 106. U tim prostorima i na toj adresi ostaje do novoga ustrojstva Nacionalnih uprava Papinskih misijskih djela na prostorima Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine do početka 2001. godine. Za korištenje istih prostora tijekom svoga boravka Misijska centrala za svojim listom plaćala je redovito stanarinu i sve drugo (struja, voda i dr.) ravnateljstvu Dječačkoga sjemeništa u Zagrebu.

 

 

Trenutno kao plod dogovora dvojice nacionalnih ravnatelja Papinskih misijskih djela Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine, početkom srpnja 2001. godine, mr. Tome Petrića (2001.-2006.) i mr. Tome Kneževića (2001.-2011.) misijski list Radosna vijest zajednički je misijski list dviju novonastalih nacionalnih uprava Papinskih misijskih djela s istim pravima i istim obvezama. Jedan je glavni urednik, a drugi je zamjenik glavnog urednika. Oni naizmjence pišu i uvodnike. Ovakva plodna i učinkovita suradnja nastavljena je i dolaskom te imenovanjem novog nacionalnog ravnatelja Papinskih misijskih djela Republike Hrvatske dr. Milanom Špeharom (2006.-2011.). 'Radosna vijest' priprema se u prostorijama Nacionalne uprave Papinskih misijskih djela Republike Hrvatske smještene u Prebendi Sv. Marte u Zagrebu, a tiska se u Zagrebu u tiskari Markulin. Svaka nacionalna uprava Papinskih misijskih djela za svoje područje samostalne šalje ovaj list i vodi brigu o naplati istog. Trenutno se tiska oko 3.500 primjeraka.

Kroz cijelo vrijeme izlaženja Radosna vijest bila je misijski orijentirana. Osim redovitih uvodnika, koji su se bavili aktualnim misijskim temama kako na razni opće Crkve tako i Crkve u Hrvata, ona je obrađivala i druge misijske teme. Brojnim prijateljima misija prezentirana je povijest svih četiriju Papinskih misijskih djela kao i prvi i drugi aktualni Statut. Misijski dokumenti Svete Stolice bili su dobro zastupljeni. Svoje mjesto redovito su imale i godišnje skupštine i to na nacionalnoj razini u veljači jedna u Bosni i Hercegovini, a druga u Republici Hrvatskoj te opća u Rimu u prvoj polovini svibnja. Naši misionari i misionarke i njihov rad redovito su zauzimali središnje mjesto. Posebnu zainteresiranost imale su osobe ili ustanove iz misijskih područja koji su trebali biti dodatna potpora gradnje misijske svijesti i odgovornosti. Ali i aktivni prijatelji misija i misionara u Domovini dobivali su dio prostoru za što učinkovitiju misijsku animaciju i kao uzori drugima. Aktualne vijesti iz misijskih područja uzimane su iz raznih listova i agencija, zatim su prevođene i stavljane u list kako bi što bolje informirali misijsku javnost u našoj Domovini. Predstavljanje naših misionara i misionarki, dijecezanskih ravnatelja Papinskih misijskih djela kao i ljetni susreti misionara u našim nad/biskupijama također su nalazili svoje mjesto u Radosnoj vijesti.

Ovo je prilika zahvaliti svima koji su tijekom minuloga vremena učinili sve kako bi ovaj misijski informativni list zaživio i opstao sve do današnjeg dana te ostvarivao smisao svoga postojanja. Kad bi se pravila lista zahvalnosti onda bi ona bila povelika. Zahvalnost dugujemo našim nad/biskupima, svim dosadašnjim nacionalnim ravnateljima Papinskih misijskih djela, drugim urednicima, živim i pokojnim suradnicima i djelatnicima bivše Misijske centrale u Sarajevu, aktualne Misijske središnjice u Sarajevu i Misijskog ureda u Zagrebu, sestrama Kćeri Božje ljubavi, brojnim znanim i neznanim prijateljima misija u Bosni i Hercegovini i u Republici Hrvatskoj te diljem svijeta. Bilo je to vrijeme izlaženja u Sarajevu do početka Domovinskog rata u Bosni i Hercegovini početkom 1992. godine u prostorima Prvostolnog kaptola vrhbosanskog, a onda u prostorima Dječačkog sjemeništa i Prebende Sv. Marte u Zagrebu. Usprkos više početaka, svih bura i oluja Radosna vijest ostala je i opstala te nastavila ostvarivati smisao koji su joj dali naši nad/biskupi pokretanjem ovog lista na Svijećnicu 1972. godine. Bila je i ostala Radosna vijest. Uz rast misijske svijesti i odgovornosti rast će i odgovoran odnos prema listu Radosna vijest. Neka obilježavanje 400. broja bude zalogom još kvalitetne budućnosti u misijskom poslanju opće Crkve i Crkve u hrvatskom narodu.