Evo nas i na 400. broju „Radosne vijesti“ u 37 godina njenog izlaženja!

Oni koji su započeli na takav način širiti misijsku svijest i povezivati hrvatske katoličke vjernike s njihovim misionarima u dalekim misijskim krajevima Afrike, Latinske Amerike i Azije sigurno nisu niti slutili koju su lavinu pokrenuli. Mi pak ne znamo što ih je i tko ih je konkretno potaknuo na tako nešto, komu je Duh Sveti udahnuo tu ideju. Jesu li vjerovali da će naći čitatelje ili su se bojali da će se list brzo ugasiti? Zamisao koju su oni imali sigurno nije bilo samo nalaženje čitatelja, oko čega se danas bore mnoge i mnoge novine i časopisi. Čitatelji novina i raznih drugih časopisa samo su pasivni čitatelji. Ovdje se radi o nečemu što je kudi kamo veće. Čitatelje Radosne vijesti ne informira se samo koliko je puta fra Stojan Zrno ostao s autom u blatu, niti kakvi vjetrovi pušu kod mladog misionara Ivice na Salomonskim otocima, niti kako sestre u Rusiji katehiziraju na tržnici, niti kako don Litrić smaže toliko novaca za toliko gladnih učenika svaki dan, niti što su sve proživljavale naše sestre za vrijeme rata u DR Kongu, niti je li sestra Mirjam u Kamerunu uspjela sagraditi bunar, niti kako misionari „Fidei donum“ („dar vjere“: biskupijski svećenici koji na određeno vrijeme rade u misijama) vode Kristu donedavno divlje pleme Masaja, niti kako krčki svećenik Boris u Zambiji sa svojom vjernom ekipom kateheta stvara misijske postaje, niti kako udovica u Ugandi sama sebi gradi kuću od blata, niti od kakvog su groznoga papira tzv. bilježnice djece, niti koliko ima oboljelih od AIDS-a, niti gdje nabavljaju domaći kanistre za vodu, niti što sve rade naše misionarke u misijama u Ekvadoru među potomcima robova, niti se čitatelje samo informira o visokom peruanskom priznanju prelatu Balvanoviću.

„Radosna vijest“ ima prvu zadaću stvaranje misijske svijesti kod svakoga vjernika. Isus svima nama koji smo kršteni u njegovo ime iznova poručuje: „Pođite i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedi“ (Mt 28,19-20).

 

Kao što Isus ima moja usta, moje ruke, moje noge, tako i svaki naš misionar i misionarka ima naša usta da molimo za njih i ono što smo o njima čuli i drugima pripovijedamo, naše ruke da njima dijelimo ono što mi imamo, a oni u misijskim zemljama nemaju, kako bi oni imali hranu, odjeću, krov nad glavom, završenu školu, one koji će ih liječiti, posao kojim će skrbiti za sebe i svoju obitelj te tako izgrađivati svoju zemlju, naše srce koje će proživljavati njihove radosti i boli, uspjehe i neuspjehe, jer „radost i nada, žalost i tjeskoba“ trebale bi, kako kaže dokument Drugog vatikanskog sabora Gaudium et spes, biti i naše.

 

Radosna vijest iz mjeseca u mjesec donosi u naše domove ne novinske vijesti, nego žive naše misionare i misionarke i one s kojima dijele dobro i zlo. Donose ih u naša srca. Tako je gruda s kojom je započeo prvi broj „Radosne vijesti“ stvorila pravu lavinu. Koliko se je novaca prikupilo za gladne, za školovanje djece, za bolesne, koliko je škola, kuća, kapelica pa makar i od blata, crkava, bunara sagrađeno i koliko još drugih projekata ostvareno uz pomoć jedinog misijskog informativnog lista Crkve u Hrvata „Radosne vijesti“ i njenih vjernih malobrojnih čitatelja!

 

Dragi čitatelji „Radosne vijesti“ i time promicatelji misijske svijesti, kao oni koji je već i sami žive, ništa se od ovoga bez vas ne bi ostvarilo! Da ne primate s „Radosnom vijesti“ misijski duh, već bi se bio ugasio i ovaj časopis. On ne traži čitatelje, on traži misionare! Svaki je njegov čitatelj stoga misionar. Jer tko može ostati ravnodušan na ono što nam se iz misija svaki mjesec javlja i nudi? To nisu crne kronike, to su stvarnosti življenja koje nas tjeraju da se pomolimo za sve te ljude u veoma velikim potrebama. Ali i da otvorimo svoje srce i svoju ruku za njihove potrebe.

 

No, ne može nas ostaviti ravnodušnima niti živa vjera tih ljudi u misijskih krajevima, od kojih i mi možemo jako puno naučiti: cijeniti što imamo, slaviti Boga i srcem i umom i vremenom, kao što to oni čine. I zahvaljivati Bogu što možemo dati i davati, jer je blaženije davati nego primati.

 

Hvala svakom onome tko je bilo kakvu pomoć pružio našim misionarima i misionarkama, onima za koje oni rade i s kojima žive. Hvala što još uvijek može izlaziti list „Radosna vijest“ koji, nažalost, još uvijek ni sa svojim jednim brojem nije nazočan u ne malome broju naših župa i samostana. Znamo da je svuda kriza čitanja. Ako se i „Radosna vijest“ pretvori u dvobroj, dakle ako prestane izlaziti svaki mjesec te počne svoje izlaženje svaki drugi mjesec, ako to doprinese i kvaliteti lista i povećanju broja čitatelja, mi ćemo biti zahvalni Bogu i čitateljima, ustvari dobročiniteljima, jer naši čitatelji upravo to jesu.

 

Ne želimo samo reći da će Bog nagraditi Vašu dobrotu. Već uzimanje i čitanje lista o životu mnogih koji nikad neće naučiti ni čitati, te molitva i pomaganje bilo koje vrste misijama sada je već Božja nagrada!