Ovo je zaista veliki dan za našu misiju, dan koji će se pamtiti. Naime, blagoslovio sam kamen temeljac župne crkve. Počeli smo kopati temelje prije tri tjedna, a zemljište smo ravnali mjesecima jer je teren nagnut. Trebalo je odvesti nekoliko stotina kubnih metara zemlje, a nema drugog alata osim lopate, motike, pijuka i tački. I eto, danas u popodnevnim satima svi su kršćani krenuli u mimohodu od stare crkve prema novoj misiji. Prošli su kroz cijelo selo pjevajući i lupajući u bubnjeve, a čelu s mladim „kirovcima“ koji su razvili svoje zastave. Slijedilo ih je mnoštvo razdragane djece koja su uvijek tamo gdje se nešto događa. Ta bezazlena djeca gurala su se na temeljima da bi što bolje vidjela što se događa i napravila štetu! Preskačući temelje odronili su mnogo zemlje koja je pala u kanal temelja. Sutra će trebati sve to popraviti. Skupili su se svi katolici, a kako ovuda prolazi put koji vodi prema poljima i njivama i prema rijeci Tshidimbi, mnogi znatiželjnici su zaustavili da vide što to katolici rade. U staklenu bocu stavio sam tekst na kiluba jeziku s osnovnim podacima tko je upravljao crkvom i državom kad počesmo graditi župnu crkvu. Animator Jean-Marie čita tekst. Svi pažljivo slušaju, a kad završi, kao da na stadionu pade gol. Vriska, buka, pljeskanje, pjesma. Postavih bocu u svježi beton. Pristupiše i predstavnici lokalne vlasti i oni baciše po lopatu betona u temelje. Svijet se raziđe, a djeca shvatiše da je danas veliki dan pa traže bombona. Dojuriše ispred župnog ureda njih nekoliko stotina. Morao sam udovoljiti njihovoj želji, jer mi stariji ćemo pomrijeti, a oni će ostati slaviti Boga u novoj crkvi. Za radnike misije spremio sam večeru. Pozvao sam još ravnatelje škola, starješine kršćana i vjeroučitelje. Fešta je priređena u novoj još nedovršenoj kući.

 

 

Ovih dana osim radova na temeljima crkve napravili smo još jedan vrijedan posao. Na prvoj školskoj zgradi izlili smo vijenac iznad vrata i prozora. Kad se zna s čim sve radimo, onda se ovo može nazvati pravom „radnom pobjedom“. Sada zidari mogu nastaviti zidati još jedan metar, a onda dolazi krovište koje sam naručio u Kamini, kod fra Filipa, a kod jednog stolara pravimo školske klupe. Tako bismo slijedeću školsku godinu mogli započeti u četiri nove učionice.

 

Još jedan posao obavljamo ovih dana. Davno sam kupio debele limove za cisternu, ali se pokvario stroj za zavarivanje koji radi na benzin. Onaj na struju ne možemo upotrebljavati jer nemamo struje. Mehaničar koji radi kod Filipa, popravio ga je i došao s njime da bi zavario cisternu, koja će držati oko 10.000 litara vode. Stotinjak metara naniže već smo ozidali zdenac za vodu, a imamo i veliku, vojničku crpku. Tako ćemo cijelo vrijeme imati vode i za kuću, a i za zidanje.

 

 

Za vrijeme kišnog doba pravili smo opeke, jer je zemlja tada mokra. Ne treba donositi vodu i stalno je zalijevati. Zbog toga su ove opeke tvrđe. Ali se uvije postavlja pitanje: kako ih sačuvati od kiše. Riješili smo to tako da smo veliki dio terena natkrili slamom, kao pravo spremište. Kad dođe sušno doba, skinut ćemo slamu da se opeke mogu osušiti na suncu, a onda ćemo ih peći. Ali još se ne usuđujemo to učiniti, jer nisam siguran da li će još biti kiše. Kraj je kišnog doba. Zadnja je pala prije 5-6 dana. Kad pitam ljude je li počelo sušno doba, svi sliježu ramenima. Kažu, po kalendaru bi ovo trebalo biti sušno doba, ali nikad se ne zna. Znači, bolje je pričekati još nekoliko dana. Eto, žuri mi se, jer ću uskoro poći na odmor i želio bih mnogo toga završiti prije polaska, ali žuriti u Africi jest smrtni grijeh.

 

 

U Kamini smo nekoliko dana popravljali stari motor kojim će me voziti Pierre u četiri sela. Teško je od djeda napraviti mladića. A motor mora nositi i mene i Pierra i još mnogo drugih stvari na prtljažniku. Utovarismo ga u terensko vozilo jer ćemo se voziti „toyotom“ do naselja Kindele. Subota je, 4. svibnja. Kiša već nije padala dva tjedna. Vozilo podiže oblake prašine. Za tri sata stigosmo i Kindele. Tu nađosmo animatora koji je biciklom krenuo iz Kimpange. Do Bwanze ima 25 km. Savana je uglavnom spaljena, ali ne posvuda. Nekoliko kilometara ići ću pješice dok se Pierre mučio s motorom kroz visoku travu. Doček u selu kao i svugdje: najprije mnogo buke, galame, pozdravljanja, jer svako pa i najmanje dijete pruža nam ruku s onim uobičajenim neprestanim ponavljanje: „Dobro došli, dobro došli, dobro došli…!“ Što više ponavljaju, znači da je doček srdačniji. I svakome treba isto tako odgovoriti više puta.

Navečer vatra dobro dođe, a posebno u Bwanzi u ovo doba godine. Čim počne sušno doba, večeri, noći i jutra su vrlo svježa, a ovdje u blizini velike rijeke bude i hladno. Selo se nalazi na nekoj visoravni, na čistini, bez drveća. Zato kad vjetar puhne i kuće padaju. I u kapelici su dva zida pala. Dakle, za vrijeme sv. mise imat ću dovoljno svjetla! Moći ću lijepo čitati sv. misu. Kršćani se ne uzbuđuju zbog toga, jer muškarci u ovo vrijeme gotovo ništa ne rade, a sagraditi običnu kapelicu kako to oni prave, ne zahtijeva više od nekoliko dana posla. Navečer dok sjedimo oko vatre, u blizini se začu plač. Saznali su da je umro jedan mladić negdje daleko, preko 300 km odavle, koji je rodom odavle, pa ga je red oplakati i ovdje, premda će glavna žalost biti tamo gdje će ga pokopati. Pitam ih kad ćemo početi svetu misu. Vele: „Kad dobro ugrije sunce, jer je hladno.“ Ljudi nemaju satova, pa se i vrijeme mjeri onako otprilike.

Veselje je bilo veliko u ovoj mladoj zajednici. Prvi put ovdje dijelim sakramente. I starješina kršćana i vjeroučitelj bili su pogani. Od danas su „pravi“. Obojica su sedamdesetogodišnjaci. Njihove nešto mlađe žene također su danas postale kršćanke. Sklopljena su četiri braka. Osmero odraslih i šestero djece novi su kršćani u Bwanzi. Sve obrede i misne dijelove pjevao je mali zbor od nekoliko mladića, dječačića i djevojčica koji su lupajući po starim metalnim posudama i drvećem i željeznim predmetima stvarali veliku buku koja se razlijegala po cijelom selu i svima javljala da se kod katolika nešto veliko i lijepo događa. (Nastavlja se)