Akureyri, 15.12.2022

Najteže je - ući u islandsku dušu

Poštovani i dragi prijatelji misija!

Moram početi s priznanjem da sam se ogriješila o vas sve. Kao da se više ne snalazim što, kako i kada što napisati. Stvarno mi je teško odlučiti što izabrati i opisati za vas koji nas nosite na svojim rukama, u svojem srcu, po svojim žrtvama, velikima i malima, kao i po svojim materijalnim sredstvima. Meni je sve važno, najradije bih sve dijelila sa svima vama, a onda to ne uspijem, pa idem dalje i obvezujem se na sve što mi se ispriječi na putu.

A još sam se u nečemu velikome ogriješila: u lipnju i srpnju bila sam na odmoru u domaji, vratila se kući na Island, a nisam se javljala sve dosada. Oprostite mi i zaboravite!

Naš crkveni i misijski život na Islandu prošle je školske i vjeronaučne godine tekao dosta normalno. Kažem „dosta“, jer premda više nije bilo Covida, osjetili smo njegove posljedice. Naime, njegovo je vrijeme utjecalo da se smanjilo sudjelovanje vjernika u zajedničkome župnom životu i raslo je veoma polako. Vjeronauk je tekao posve redovitim programom, kako na susretanjima uživo u sjedištu župe u Akureyri i filijali u Dalvíku, tako i „na daljinu“. Ti su svi „moji“ i bilo ih je sedam skupina. Ove godine smo ih uspjeli organizirati u 5. Jer je malo djece po dobnim skupinama, tako da smo spojili dob od devet i 10 godina te 11 i 12. Ostali su djeca od sedam i osam godina te krizmanici.

Krizmu smo imali, već tradicionalno za našu župu, na svetkovinu Uzašašća Gospodnjega. Krizmanika je bilo 12, ali jer je naša župna crkva veoma mala, organizirali smo ih u dvije skupine, prijepodne i poslijepodne istog dana. Zanimljivo je za krizmu ove godine i to što smo imali dva odrasla muškarca. Jedan je „zakašnjeli“ Poljak, s kojim sam se ja morala snalaziti na poljskome. Drugi je Islanđanin, koji je u isto vrijeme bio primljen u puno zajedništvo Katoličke crkve, a pripremao ga je naš župnik. On se prošle godine oženio Poljakinjom i već je tada znao da želi biti katolik. Župnik im je savjetovao da se vjenčaju kao miješani brak, da bi on imao dovoljno vremena da se smireno spremi na primitak u Crkvu, i tako je nastavio s poukama i dolaskom na sv. misu. I dalje je vjeran i molimo za njega i za njihovu mladu obitelj. Često dođe sam na sv. misu jer je njezin posao takav da nekada mora raditi i nedjeljom.

Prvopričesnika je bilo nešto više, pa smo imali dvije skupine u Akureyri, u subotu i nedjelju poslije Uzašašća, i u još dva mjesta po troje djece, jer su predaleko od sjedišta župe, a nije bilo ni jedno dijete samo, tako da su se roditelji dogovorili sa župnikom da to bude u njihovim mjestima.

Već sam pisala, premda davno, da na Islandu, ipak, „ima siromaha“, pa bih ovog puta malo više rekla o našem duhovnom siromaštvu, kada nemamo u blizini svoje crkve ni svojeg svećenika. A znamo vrlo dobro da nam o prisutnosti svećenika u našim životima ovisi, pa rekla bih, sve u odnosu na naše življenje vjere. Vjerujem da će se tko odmah sjetiti i primijetiti da su, npr., u Japanu, sačuvali vjeru stoljećima, a bili su bez svećenika. Ja bih na to rekla da je to bila izvanredna a ne redovita situacija, za koju se sam Bog brinuo, a važna je bila svakako i otvorenost ljudskih srdaca.

Ragna je Islanđanka, katolikinja koju sam upoznala na svojim misijskim putovanjima u sjeverozapadni dio Islanda u svojih prvih devet godina na Islandu, u Patreksfjörðuru. Umjetnička duša, ljubiteljica knjige, rado je dijelila svoje katoličko iskustvo. Ona nije iz katoličke obitelji, nego je sama ušla u katoličko zajedništvo kao odrasla. Govori da kad se spremala, tj. primala pouke za primitak u Crkvu, nije bila spremna za Veliku subotu te godine u kojoj se spremala s ostalima, pa je ostala sama za sljedeću prigodu. Nikada nije rekla koje je to godine bilo niti sam se ja sjetila da to pitam. Također svjedoči da otkad je katolikinja, nikada nije sama. Gospa, anđeli i sveci stalno su s njome.

Kad sam se vratila s ljetnog odmora koncem srpnja, dobila sam pismo od Ragne. Sad je ona već starica, pa je nekada nazovem, ali nisam nikada „pretjerivala“, jer sam znala da sada živi u drugom mjestu, puno bliže većim centrima, gdje joj živi i jedna kći. A sada ona meni piše. Bila je to, zapravo, kartica, a ne pismo. Znala sam da je ona sada u domu, ali to je ovdje normalno kada osoba postane ovisna o njezi drugih oko sebe, pa me to nije baš zabrinjavalo. Samo što se nisam snašla gdje je taj dom, pa sam zamolila sestre iz drugog reda, koje onuda prolaze, da ju posjete. No nikada nisam dobila nekih konkretnih vijesti. Onda mi je vlč. Patrick protumačio gdje je dom, pa sam se onda drukčije postavljala.

Dobila sam, dakle, to pismo i odmah ju nazvla. Rekla mi je da je u domu, time je zadovoljna, ali je daleko od svih svojih. A muž joj je umro, onako odjednom, jednog se jutra, još u prosincu prošle godine, nije probudio. Ako se prisjetim kako je izgledala prije godinu, onda mi je jasno da je Ragna sad puno slabija. Pitam hoće li da ju posjetim. Sva sretna kaže: „Da! Molim vas!“ „A hoćete li da vas svećenik posjeti?“, pitam ju. „Pa svakako, kako ne bih htjela!“ odgovara.

Nazovem vlč. Patricka. On je sada u Reykjavíku i generalni je vikar. On kaže da je spreman ići k Ragni i da bismo se mogli dogovoriti pa se negdje na putu naći i ići k njoj zajedno. Osim ako ona nešto drugo želi. I razmišljam: „Gospe moja, Akureyri – Reykhólar 350 km, Reykjavík – Reykhólar 240 km!“ Onda se zastidim – zar se tako razmišlja kad se radi o besmrtnoj duši?! Nazovem Ragnu. Ona želi da dođemo odvojeno, jasno, tako će dobiti dva posjeta!

Moja poglavarica kaže da je to dug put, trebat će prenoćiti. U onom kraju nemamo ni jedne poznate obitelji i nemamo gdje prenoćiti.

Onda smo našle pomoć za vožnju i tako se to odvilo sve u jednom danu. Imali smo sreću da je vrijeme bilo baš lijepo, pa smo se nauživali islandskih pejzaža, umjesto da se patimo po slaboj vidljivosti naših cesta ili da se skližemo u blatu na dionicama koje nisu asfaltirane. Ragna je bila presretna i veoma zahvalna. Bila je posebno zahvalna i mladomu Poljaku koji je pomagao u vožnji. Odmah je rekla da su u domu tri njegovateljice Poljakinje i htjela je da ih upoznamo, ali baš tog dana ni jedna od njih nije bila na poslu.

Za taj posjet sam ja napravila kolač s rabarbarom, a rabarbara je veoma cijenjena na Islandu, pa smo svi zajedno užinali uz čaj u Ragninoj sobi.

Vlč. Patrick me zamolio da podsjetim Ragnu o sakramentima ispovijedi, pričesti i bolesničkog pomazanja. O tome smo, naravno, razgovarale, i ponijela sam joj listić za pomoć u ispovijedi, koji je odmah počela pregledavati.

Evo, dragi prijatelji, kad mi prigovaraju zbog trošenja benzina, ja samo kažem: „Dok ima benzina, trošit ćemo ga za služenje besmrtnim dušama, a kad ga ne bude, svi će znati da ga nema.“

I nešto što mi teško pada i htjela bih da pomognete moliti na tu nakanu, jest da islandski katolici nisu misionari u svojim vlastitim obiteljima. Prečesto je samo jedan član obitelji katolik, desecima godina, i to je postalo normalno i jednima i drugima.

Ali tu imamo i mi, misionari na Islandu svoj udio: mi se ne inkulturiramo ovdje. Mi dolazimo i odlazimo. Dok smo ovdje, živimo duhom zemalja iz kojih dolazimo. A nemamo ni knjiga na islandskome, odnosno što imamo, veoma je malo i bijedno.

I da se razumijemo, u mentalitetu koji je stvoren individualističkim duhom ovog vremena, usvajanjem svih mogućih ideologija, pogotovo „rodnih“, psihologiziranjem ljudskog bića – premda moramo priznati da je depresija veliko zlo, a ovdje ju prouzrokuje također klima – posebno u nordijskim zemljama, nije lako naći načina da pristupiš komu onako baš osobno. Kao što sam proživjela, i mislim da sam o tome pisala, kad nam je prije tri godine umro župljanin u 80 km udaljenu Husaviku, a ja sam zaplakala: „20 godina na Islandu, a nisam uspjela ući u islandsku dušu!“ Župnik mi je nato odgovorio: „I nećeš tako lako!“

Dragi prijatelji, s povjerenjem u naše zajedništvo pozdravlja vas