Misliti na vrijeme, to ljudima u Africi ništa ne kaže. Ne misle na vrijeme. Kad se rekne, imam program i moram otići tamo na vrijeme jer će me čekati, to za njih ne vrijedi. Hoće reći: Dok si ovdje s nama, trebaš (moraš) biti ovdje dok te trebamo. Nema ići, a da mi nismo iscrpili sve što te imamo pitati ili što te hoćemo zamoliti... Tako to za njih izgleda kao da su oni jedini na svijetu, kao da drugi nitko ne postoji... Ako bismo rekli da su sebični kad tako misle, možda bismo ih krivo osudili... Jer oni su svijet za sebe, u šumi, vide samo nebo i onoga tko ih je došao posjetiti... I kud mu se žuri? Hoće reći: pa i sutra će biti dan, a oni što su čekali, kad im dosadi, neka više ne čekaju. A kad se misionar pojavi kod njih, neka se skupe i neka ga lijepo prime, kao da je došao jučer, kad je po nekom svom programu trebao doći. Tako naš čovjek ovdje u šumi misli i ljuti se kad se govori o „programu“. Rekoh jučer pri polasku: „Sad moramo nastaviti putovanje, nemam vremena za...“Čuh negodovanje ... Kako to da nema vremena?“ Glas je htio reći: „Vremena ima i kako može napustit naše selo, a nismo o svemu razgovarali do kraja. Pitam pastoralnog pomoćnika, kako to da ne shvaćaju da već moramo dalje. On veli: „Tako misle ovi obični ljudi koji nisu išli u školu.“ Odgovaram u sebi: „Drugi put ćemo nategnuti vrijeme“.

Otputovasmo. Nakon kojih dva sata vožnje, kvar na autu. I ove retke što ih pišem, pišem ih u autu koje se ne miče od jučer. Sad si postavljam pitanje: Ono jučer o „imati vremena“, imaš li ga sada? Odgovaram: Imam. Mogu ga i dirnuti i brojiti: jedan sat, dva, tri pa cijelu noć. Pa opet od jutros od šest sati, a sada je 9 i 30 minuta. Gledam na sat i sjetih se da afrički čovjek kaže: „Vi imate sat, a mi imamo vremena“.

I  tako toga dana i prije podne i poslije podne s vremenom. Druženje nerazdvojno. I večer dođe. To je već druga. Pa iza večeri noć, Isto tako druga. Spavanje za volanom, s komarcima. Pastoralni pomoćnik pokraj mene. Čim jedan malo mrdne, onaj drugi se sjeti da je i njemu nezgodno pa traži položaj. Tako do jedan, dva, tri ili četiri sata ujutro. Tada izlaženje iz auta. Molitva... Divljenje zori... Pjevu ptica ... Izlasku sunca... I opet isto čekanje. Opet prije podne, pa popodne, pa poslije podne. Ponoć, izbavljenje, još ništa od toga.

Opet večer, sad treća. Opet noć. I ona treća. Samo su isti komarci s kojima ćemo spavati i buditi se kad njihova glazba dotakne uši. A dotiču često. To je njihov posao. Oni bolje vide po noći. Ne promašuju cilj. Znanstvenici kažu da osjete prisutnost čovječju na dvjesta metara. A mi tu bez udaljenosti. Na metar, na pola metra, na nekoliko centimetara. Dakle, dobro im došli da nas nagrizu. Tako i bi...

Opet jutro. Opet dan. Opet prije podne. Opet poslije podne. Opet večer. Opet noć. Četvrta. Sad je oko 20 sati. Čuje se zvuk auta. Odmah pomislih – pomoć. Dolaze sve bliže i bliže. I evo ih. Nakon tri dana čekanja. Mehaničari iz misije. Dvojica. S autom od razvoja. Brzo se dadoše na posao. Vide odmah na nema druge pomoći osim najprije izvlačiti. Vući uzbrdo oko dva kilometra. Tako i bijaše. Kad smo došli na ravno uspjeli smo ga upaliti. Ali ako se ugasi, mora se opet vući. Tako je te noći trebalo stići. Opet neki program. U naseobinu koja mi je bila još ostala za posjetiti. Više se vrijeme i ne gleda. Stigosmo tamo, ne znam kad u noći nisam gledao na sat... Više vrijeme nije bilo važno... Bilo je samo važno da smo živi, da su nas kršćani čekali i sada dočekali. A zatim je i naš program našao svoje vrijeme. Ili bolje: Vrijeme je našlo naš program i odredilo kako nekada ili mnogo puta može biti i drukčije nego misionar rasporedi.

Zaključak: Dobro je imati vremena. Naš bi Muluba rekao: „Bukidi bukidi bona mambo“ (Tko se vrlo žuri, pokvarit će posao). A i stari su Latini govorili: „Festina lente“ (Žuri se polako).