Manaus, 19.01.2023

Vjerovati Božjim iznenađenjima

Dragi prijatelji misija!

Nakon mojeg povratka iz domovine i susreta s mnogima od vas, dragi vjernici i rodbino, sve više mi se čini da već doživljavam ono što nas čeka u vječnosti: živjeti bez vremena. Tj., prisutni ste u mojem životu kao da smo stalno zajedno, i to mi pomaže u radosti i poletu u hodu svakoga novog dana. Zahvaljujem od srca za naše susrete i obostrana obogaćenja dijeljenjem naših iskustava.

S radošću sam se vratila u svoju drugu domovinu, ljudima koje poznajem i s kojima djelujem na Božjoj njivi. Baš sam došla kad je u zemlji bila velika uzburkanost jer je posvuda vladala napetost zbog skorih izbora i propagande za predsjedničke izbore i užega državnog aparata vlade. To je jedan od lošijih procesa, koji obmani narod lažnim obećanjima, pogotovo one najsiromašnije, a budi čak i mržnju u samim obiteljima zbog različitih svjetonazora. A u biti, za većinu koji su u političkoj utrci siromah nema nikakvu vrijednost. Ipak, postoji nada da će izabrani predsjednik, koji je u prijašnje vrijeme pokazao naklonost prema ljudima na margini, moći dati novi smjer i održivost za narod.

Nadali smo se da će postpandemijsko vrijeme donijeti nove mogućnosti za zaposlenje, no još više se pogoršalo. Tisuće osoba žive na ulici jer nema zaposlenja. Budući da nemaju zarade, ne mogu zadržati kuće, pogotovo ako su živjeli u unajmljenoj kući. A sve je poskupjelo. Mi sestre Svetog križa nastojimo biti blizu tim ljudima, barem u razgovoru, a po mogućnostima, organiziramo obroke skupa sa skupinom laika koji se identificiraju s tim služenjem. U župi gdje trenutno djelujem, pomažemo isto ljudima na ulici i onima koji u svojim domovima praktički gladuju. Hvala Bogu, od donacija tolikih velikodušnih osoba, mogla sam nabaviti već dosta hrane i lijekova i ublažiti druge potrebe.

Pratim jedan mali projekt dopunske škole za djecu koja polaze osnovnu školu. Zbog loše kvalitete nastave ima djece koja su već i u četvrtom razredu a još ne znaju ni čitati, a neki ni pisati ili imaju poteškoća u računanju. U tom projektu imaju pomoć četiri dana u tjednu u gradivu koje im je zahtjevno i dobiju svaki dan jednu malu zakusku. U tom projektu imamo oko 40-ak djece.

Obično kažemo da je misionarski život velika životna pustolovina, a to sam iskusila posebno u ovoj godini. Bilo je čestih poziva da dođem moliti u kuće, što nisu toliko običavali ranije. Bilo je i češćih poziva za dane obnove i čak za duhovne vježbe od šest dana. Mada u nedoumici shvaćam da treba vjerovati Božjim iznenađenjima, koji nas vodi i ima svoje neustaljene planove, jer je on uvijek drugačiji. Lijepo je rekao jedan mlađi obraćenik u skupini katekumena na nedavnome duhovnom susretu koji sam vodila: „Bog nas dodirne u dubini naše duše, i to po jednostavnom pozivu osoba koje su iste kao i mi.“

Bog neprestano stvara čuda, pa i onda kad je čovjek na dnu duboka bunara, bez nade za izlaz. Bila sam u kući jedne gospođe koja mi je ispričala nešto iz svojega burnog života. Majka ju je nakon rođenja dala jednoj ženi da se brine za nju. Ona ju je nakon kratka vremena dala opet drugoj i tako je došla k petoj „majci“. Konačno je ostala kod te pete žene, u čijoj je kuci bila čistačica i dadilja s 10 godina. Noću je smjela spavati na jednoj deki, na podu. Kao dadilja, pratila je kćer te žene na vjeronauk. Ona je slušala što se govori o Isusu i pjesme koje su se pjevale i molila je gospođu da i ona može ići na vjeronauk, na ono mjesto gdje se tako lijepo govori i pjeva o Isusu. I tako se ona u svojoj nutrini našla prvi put kod kuće u Crkvi i rasla u vjeri i mudrosti. Nije išla u školu i tek kad joj je kći počela ići u školu, uspjela je zajedno s kćeri prisustvovati nastavi. Tako težak život, ali ona je, privučena unutarnjim zovom, otkrila Boga, koji joj je dao smisao života i volju da se ostvari kao osoba i razvije sposobnosti.

U župi smo u pripravi za Božić. Božićna devetnica je moljena je u mnogim kućama, a i u Crkvi i kapelama manjih župnih zajednica. Taj način priprave za Božić, za dolazak Emanuela, raširen je diljem zemlje i vrlo je pozitivan za narod, jer daje mogućnosti da osobe vise sudjeluju u moljenju i dijeljenju vjere i na taj način rastu u boljem shvaćanju dolaska našeg Boga u današnjem svijetu i u životu svake osobe.

Eto, i moje djelovanje dobiva novi smjer. Pozvana da usmjerim moje korake prema Amazoniji, u pokrajini Urucuritiba, u Prelaziji, koja je priključena biskupiji u Manausu. Biskup Prelazije je pozvao redovništvo prije nekoliko godina da dođu u Amazoniju, koja je bila dosta zapuštena, i tako smo se i mi sestre Svetog križa odazvale. Već pet godina djelujemo u regiji Itapeaçu, gdje se ide pretežno u selca ili nastambe barčicama. Vjerujem da me Bog vodi i zasada mi je to snaga i nada da ću moći služiti na nov način; ponajprije u osluškivanju, onda u pastoralnim potrebama i projektu glazbe s djecom, koji već funkcionira cijelu godinu u tom mjestu. Projekt je financiran od donacija i sestre su organizirale i vode ga u svem što je potrebno da se ostvari.

Otići ću onamo u polovici veljače, jer prije toga imamo mi sestre svoju godišnju formaciju i molitvene dane, da bismo što bolje mogle odgovoriti današnjim potrebama evangelizacije i da bi radosna vijest mogla biti što autentičnija, shvaćena i prihvaćena od ljudi. I konačno ono bitno, da bi Bog mogao postati sve više središte njihovih i naših života. Idimo i dalje u zajedništvu Duha, koji nas povezuje i motivira u hodu i angažmanu za dobro ljudi i slavu Božju. Bog vam platio svima za tu svestranu povezanost i neka on bude velikodušan s vama, svojim dolaskom i dubokim zahvatom u duši i ovog Božića.