, 15.11.2022

Misijski mjesec nikada ne prestaje

Prošli je mjesec bio misijski mjesec. Tamo ga vi zovete listopad. Ovdje je počelo proljeće i mogli bismo ga nazvati listorast. U Zambiji je vruće, kao što čujemo da je bilo kod vas ljetos. No mi se ovoj suhoj vrućini ne čudimo, to je u redu. Rujan je bio stvarno suh, ni traga travi i zelenim krošnjama. U mjesecu listopadu počinju cvjetati neka stabla u šumi iako još nema ni traga kiši. Kako je priroda čudesna! A onda kod vas dolazi mjesec studeni, a nama se povećava vrućina i počinje kišna sezona.

U mislima nam je i dalje misijski mjesec, a on nama ovdje traje cijelu godinu! Isusovu riječ „bit ćete mi svjedoci“ mi slušamo sada opet u novom kraju, sad smo opet kao ono nekada, prije puno godina, uz rijeku Mashi, koja dijeli Zambiju od Angole. Tu nas je Gospodin opet doveo da mu budemo svjedoci (papina poruka za Misijsku nedjelju). Neki se sjećaju da smo nekada bili u kraju Shangombo, uz rijeku Mashi. Je li to slutnja, ili poziv ili što drugo da smo opet tu, uz istu rijeku? Godinama smo bili uz rijeku Zambezi, tu su nam i dalje neka središta, kao u Mazibi, a neka smo središta završili i predali, kao Misiju Njoko i Misiju Nawinda, i sad je ondje župnik zambijski svećenik.

Ovo ovdje nam je opet nova misija, jer Učitelj uvijek govori neka idemo dalje i uvijek nas vodi na rubove, u daleke krajeve. Ne možemo ga pitati zašto baš mi i zašto baš onamo, kada ima i većih centara tu bliže, jer znamo da nas on želi baš ondje. Moramo, doduše, tu potrebu odlaska ponekada objašnjavati crkvenim poglavarima, biskupima, jer nas nekada taj poziv vodi na teritorij dvije biskupije u isto vrijeme. Trebamo uvijek dobiti suglasnost mjesnog biskupa. Trebamo to ponekada objašnjavati i župnicima koji su zaduženi za taj teritorij ali ga ne uspiju pokriti. Prevelik je, a putovanja šumama i ravnicama skupa su i zahtjevna, osobito za domaći kler. A budući da vidimo da je ondje narod bez Crkve kao ovce bez pastira, želimo se, kao i Učitelj, naći s njima. To je život nas misionara ovakve vrste. Ima i drugih načina misijskog rada, svatko ima svoj poziv.

Jednom, to je bilo na božićno jutro, počeo sam misu u udaljenoj postaji govoreći ovako: „Dragi vjernici, ne znam kako da vas pozdravim – engleski ne znate, hrvatski ne znate, sifve još nisam naučio, sikvamaši sam zaboravio, ni jezik sisandžo ne znam, pa zaželit ću vam sretan Božić na jeziku koji znam, a i vi ga prilično znate iako nije vaš, a to je silozi: 'Mubeni Chilisimasi Yende!' – 'Sretan Božić!' Božji Sin se rodio za nas i sad je po našoj Crkvi prisutan tu među nama. Mi ga primamo, upoznajemo, za njim idemo i on nas tako upućuje Božjim putem. Zato je Crkva tu i po njoj on djeluje. Tako je on htio. Da nema Crkve, to jest nas ovdje okupljenih u njegovo ime, on ne bi mogao biti uspješan ovdje u vašem selu. Mi ga po našoj vjeri primamo i dajemo mu moć da čini Božje stvari tu među nama. Nekoć davno u svojem selu Nazaretu nije mogao činiti Božja djela – čudesa, jer mu narod nije vjerovao. A hoćemo li mu mi vjerovati? Po našoj vjeri on, Bog svemogući, dobiva moć da čini Božja djela među nama.“ Nadam se da su razumjeli što sam htio reći. Ja jesam. Znam da je otvaranje crkve dovođenje Isusa blizu njima. Crkva je Isusova prisutnost u selu. Po njoj dovodimo nebo na zemlju da bismo po njoj mi mogli na nebo. Zato je crkva nužna u selu. 

A onda smo čuli da u selu Mwanzi narod želi crkvu. Oho, to je zanimljivo. Nije to baš ni blizu, autom se putuje, zavisno o sezoni, od tri do četiri sata. Ranije je njihovim selom prošao Petar, naš animator, ostao je s njima nekoliko dana i vratio se sav veseo. Kaže da narod želi da i u njihovu selu bude crkva. Onda je i misionar otišao s ekipom, da to od njih čujemo. Tad je, za vrijeme službe riječi, ustao jedan mladi gospodin i rekao da je on toga i toga datuma bio obraćen, kad je čuo propovijed animatora Petra. To moram upamtiti, mislio sam. I ja bih bio ponosan da tako tko i o meni kaže! Kad su nam potvrdili da žele naučiti moliti, poslali smo onamo drugog animatora, koji se zove Mwinga, i eto ga ondje već nekoliko mjeseci, poučava ih i moli s njima. Podigli su zgradu s limenim krovom, koji smo im mi poklonili, i tako nastaje nova zajednica Isusovih učenika. Hoće li uspjeti i hoće li u njihovu selu biti živa Crkva i hoćemo li i ondje jednom imati krštenja? Ne znam. A oni iz okolnih sela sada promatraju što će biti u Mwanzi, pa će nas možda i oni pozvati. Možda. Ako ne, idemo mi k njima!

Onda, da bismo bolje evangelizirali već postojeće zajednice i otvarali nove, organiziramo program za mlade: Učitelji riječi. Njih poučava animator Mwinga. Tako želimo da se evangeliziranje nastavi i kada misionar više ne bude s njima. Trebamo stvarati nove apostole, kao što je Učitelj stvorio svoje.

Na drugom kraju od centra doznajemo da se ljudi zanimaju za vjeru, tamo u suprotnom smjeru uzduž rijeke. Šaljemo onamo Francisa i Filipa. Oni hodaju 60 km, ostaju s njima nekoliko dana i vrate se s vijestima da i ondje narod želi crkvu. Kako ih podržati i naučiti ih moliti? Misionar ne može, a i ne treba odmah onamo. Nazvao sam voditelja crkve iz Dihehe da organizira skupinu i da odu onamo. Treba ljude poučiti i podržati.

I tako gotovo svaki dan. Misijski rad ne prestaje, to je stil života. To su misije koje želimo i poziv na koji odgovaramo. Kada Isus zove, onda i daje moć. Svako jutro, dok čitam riječ Božju od tog dana, Isus obično nešto novo kaže što treba podijeliti s drugima. Ne znam dokad će od mene to tražiti, on će mi već reći kada bude dosta.

Suradnja s prijateljima misija iz Hrvatske dolazi opet na vidjelo dok gradimo još jedan zdravstveni centar. Ovaj je opet u novoj misiji – Sinjembeli. Istomu poduzetniku u Hrvatskoj će ovo biti treći, a nama peti. Isus je liječnik i tijela i duše. I to opet ovdje čini po svojoj Crkvi. Liječi i spašava svoj narod našom pomoći.

Učenički domovi – pomoć mladima u odgoju i školovanju

Osobito se veselim da smo u dva centra mogli sagraditi i otvoriti učeničke domove za srednjoškolce, koji u državnu školu dolaze iz udaljenih sela i nemaju gdje stanovati. Mi smo ih primili. Ponekad im dadnemo hranu, kada imamo. Usto ih učimo moliti i poučavamo u vjeri. Nisu svi katolici, a to ni ne tražimo. No svi znaju molitvu Oče naš ili, ako ne znaju, nauče. Ne silimo ih da postanu katolici, ne. Ali im pomažemo da završe školu, i to nam je dosta. Bog će učiniti ostalo. Jedan takav dom je u Mutwi, a drugi u Sinjembeli. Svaki prima do 60 učenika i učenica.

Volim navečer slušati njihovo pjevanje i molitvu dok šećem afričkim zvjezdanim nebom ispod Južnog križa na jugu i Sjevernog medvjeda na sjeveru, a ja tu ispred svoje kuće u Africi. Bože hvala ti!

Don Boris Dabo, misionar, Zambija