RADOSNA VIJEST - br. 18
Kongo, 18.06.2008

Iz dnevnika jednog misionara

49. nastavak

Sveta misa nakon 45 godina
 
Stigosmo u Kalundwe gotovo u isto vrijeme kao i pjevači iz Tshibambe. Zajednica iz Kalongwane koja se nalazi s druge strane velike rijeke Lubilashi, pozvala ih da uveličaju slavlje jer će sutra u njihovu selu biti slavljena sveta misa prvi put nakon 45 godina. Sutra ćemo i mi prijeći rijeku i otići pješice do te nove zajednice. Pjevači će se najprije malo odmoriti i zagrijati se kavom ovdje u Kalundwe, jer su već dva dana na putu kroz visoku travu i teško prohodnu savanu. Kiša ih je „dobro“ pratila oba dana. Od Tshibambe do Kalundwa ima oko 80 km. Čim su se malo zagrijali, povezoh ih do rijeke oko 3 km. Prebaciše se čamcem preko velike, u ovo vrijeme vrlo nabujale rijeke koja valja sve pred sobom. Neki od pjevača ne usuđuju se ni pogledati, dok ne stigoše na drugu obalu. Mi ćemo ih sutra slijediti jer ćemo prije podne slaviti svetu misu u Kalundwe.
 
Tko se dima ne nadimi, taj se vatre ne ogrija
 
Ostavljamo vozilo u dvorištu Velikog Poglavice, a mi se uputismo prema rijeci. Smračilo se na sve strane. Biti će kiše. U blizini rijeke vozač čamca napravio kolibu da se putnici mogu sakriti u slučaju pljuska. I upravo kad dođosmo do nje, poče padati „kao da se nebo otvorilo“. Uvukosmo se. Tu je još nekoliko muškaraca i žena, ali tu su se uvukli i čudnovati stanovnici „mpazi“ mali crveni mravi kojih ima na milijune i napadaju, grizu svakoga tko im stane na put. I tako, čuvajući se i od kiše i od mravi, ostadosmo gotovo cijeli sat vremena. Oblaci se malo raziđoše i mi siđosmo niz obalu k rijeci. U čamac se penju dvije do četiri osobe, zavisno od težine svakog pojedinog putnika. Kiša opet poče padati, ali se vozač čamca ne predaje. Divim mu se kako vješto vesla. Najprije ide malo uzvodno uz samu obalu gdje je voda dosta tiha, pa se onda otisne prema sredini, ali čim stigne do sredine rijeke, brza voda ga nosi stotinjak metara niže. Međutim, on tako izračuna da kroz to vrijeme stigne do druge obale i onda se vraća uzvodno uz tihu vodu do mjesta gdje treba iskrcati putnike. Nema toga veslača koji bi mogao izravno prijeći na drugu obalu. Do sela Kalongwane ima tri kilometra. Ali vode ima posvuda. Rijeka se izlila. Gazimo najprije vodu do koljena, a na mjestima i do pojasa. Nikad kraja! Gotovo jedan kilometar idemo tako. U selo se čuje pjesma. Svi su izišli pozdraviti svećenika iako kiša stalno pada. Većina njih nikad nije vidjela bijelca u selu. Zato je to događaj za cijelo selo. Nakon kratkog pozdrava i rukovanja sa svakim uvedoše nas u kuću. Najprije presvlačenje da prehlada ne uđe u kosti, a onda ugodni razgovor uz još ugodniju vatru. Mnogo nas je u kući. Dim grize za oči, ali „tko se dima ne nadimi, taj se vatre ne ogrija“.
 
Belgijski misionara su ovdje osnovali kršćansku zajednicu
 
Saznah da su belgijski misionari ovdje osnovali kršćansku zajednicu još 1955. godine. Budući da je to bio početak, u cijelom ovom kraju bilo je malo kršćana. Onda su u Kaniami, sjedištu misije, započeli velike radove: crkvu, bolnicu, škole i trebalo im je mnogo radnika. Najradije su uzimali kršćane iz unutrašnjosti da bi i oni mogli nešto zaraditi i živjeti život dostojan čovjeka. Ali time su oštetili ove male zajednice, raspršene na širokom prostoru. Gotovo svi katolici iz Kalongwane preselili su se u Kaniamu trežeći posla. Kršćanska zajednica se ugasila i punih 45 godina svećenik nije dolazio ovamo. U međuvremenu nekoliko se starijih osoba vratilo u rodno selo. Počeli se zajednički moliti i još privukli neke pogane u zajednicu. Zaželjeli su da i njih svećenik posjeti. Zato je radost bila tako velika kad su me ugledali. Ujutro smo slavili svetu misu na poluotvorenom, jer su palminim granama ogradili mjesto gdje ćemo slaviti Boga. Kiša nas je poštedjela pa je mnogo svijeta došlo gledati i slušati kako katolici slave svetu misu. Prije mnogo mjeseci jedan od njih je došao na svetu misu u Kalundwe. Tražio od mene da dođem k njima. Pismen je čovjek, davno kršten i dosta dobro poznaje katoličku vjeru, a zna i dobro moliti. Dali smo mu naših knjiga i rekli mu da on bude vjeroučitelj svih ostalih koji žele moliti u katoličkoj zajednici. Pred Božić sam im poslao i Williama, vjeroučitelja koji nadgleda sva sela da ih i on utvrđuje u vjero. Ostao je tamo nekoliko dana i vodio „maratonsku“ vjersku pouku – od jutra do kasno uvečer. Zato sam danas mogao krstiti 8 odraslih osoba, među njima i šefa kršćana i njegovu ženu, a uz njih još petero djece. Sklopljena su tri braka. Jedan poligam, čim je čuo da ću doći, otpustio je svoju drugu ženu da bi se mogao vjenčati u Crkvi.
           
Ne možemo dalje jer bi motor mogao izgorjeti
 
Na povratku, u popodnevnim satima opet gazimo vodu, ali je sada vrlo ugodna jer sunce prži. S nama su pošli i pjevači iz Tshibambe. Mnogi od njih bacaju se u vodu onako u odjeći da se malo rashlade. Prelazimo rijeku i odmah krećemo na put. Pet kilometara od Kabulula skrećemo udesno prema Kalenga-Ntandi. Oko 2 km vozim kroz gustu travu. Svaki metar naprijed, trava sve veća. Sunce zalazi i za nekoliko minuta past će gusta noć. Ne vidim više ni gdje je put. Zbog guste trave motor se poče grijati, jer nema kruženja rashladnog zraka. Velim suputnicima: „Ne možemo naprijed jer bi motor mogao izgorjeti. Moramo se vratiti. Noćit ćemo u Kabululu, a sutra je nedjelja. Slavit ćemo ponovno svetu misu tamo, a onda se vraćamo u Kimpantu.“ Jedna starija žena koja je htjela s nama do Kalenga-Ntande izlazi iz vozila. Veli da će ona sutra pješice nastaviti put, a noćit će tu negdje u savani koji nekih koji obrađuju zemlju i za vrijeme poljskih radova spavaju u kolibi koju su napravili u polju. Ostali će s nama nazad u Kimpangu.
           
Stigosmo u Kabululu
 
Posve se smračilo kad stigosmo u Kabululu. Učiteljica Tereza koja je starješina ove zajednice, vrlo se obradovala kad nas ugleda, ali se i začudila otkuda mi sada u ove noćne sate, jer je znala da smo se trebali vratiti tek za pet dana. Ispričaj joj sve i velim: „Spremaj sada večeru. Daj što imaš jer gladni smo. Nas je mnogo – osmero. Ali ne boj se. Ovo je iznimna situacija pa ću ti ja pomoći novčano.“ Ona se malo zastidi zbog moga prijedloga i odmah ode u kuhinju. Dođoše i drugi kršćani i donesoše vatru. Nastade lijepi razgovor. U 21,30 sati Tereza donese večeru. Kako je samo ukusno pripremila kokoš i manjokovu puru! Ili se nama tako učinilo jer smo bili odveć gladni pa nam je sve išlo u tek. Saopćiše mi i svoje jade. Olujna kiša koja je jučer padala, srušila im kapelicu, napravljenu od palminih grana. Možda je i bolje tako. U sušno doba napravit će ciglu i „pravu“ kapelicu poput njihovih kuća, od nepečene cigle i pokrit će je slamom. Svanu nedjelja. Pitaju se gdje ćemo slaviti svetu misu. Iza kuće su stabla banana. Izvrsno mjesto, jer listovi banana su ogromni i stvaraju lijepu hladovinu. I prolaznici koji se šeću obližnjom cestom ili projure na biciklu, moći će barem baciti pogled i vidjeti da i kršćani u Kabululu u dan Gospodnji hvale i slave Boga svog. A i patke, kokoši i koze za vrijeme cijele svete mise vrzmale su se oko oltara i na svoj način slavu dale Svevišnjem. (Nastavlja se)
 
Fra Stojan Zrno, misionar

Tiskaj    Pošalji