Život u Misiji Adea

Došlo je vrijeme za detaljnije upoznavanje vjernika u Misiji Adea. Nakon slavlja mise, koje su organizirane u sva tri glavna centra – Adei, Nyirkidiju i Aliru, redovito idem po selima u razgledavanje sela i na susret s vjernicima. Upoznajem se s njima te provedem sate u razgovoru s ljudima svih uzrasta i kategorija: „bogatima“, siromašnima, bolesnima, zdravima, veselima, žalosnima… Uvijek sam dočekan srdačno i ponešto se pripremi za jelo i pilo, jer velika je čast što misionar i njihov pastir – župnik dolazi njima u posjet na njihov posjed. Ponude pečeno pile i kasavu, a piva od sogama bude u „izobilju“. Pozovu se susjedi i rođaci i otvaraju se mnoge teme.

Obično uvodnu riječ imaju katehisti iz Župe Adea Jimmy Okiror ili Yunus Ojala, koji redovito idu sa mnom. Uvijek nas dočeka katehist koji je zadužen za svoje selo. Priča se o povijesti njihove loze te sela kojemu sam u posjetu. Veoma im je važno da se osobno upoznaju sa mnom. U krugu oko mene jedan po jedan ustaju i kažu ime i prezime i ponešto o sebi. Ljudi koji ne znaju engleski govore na jeziku ateso ili leb turu. Ako ja ne razumijem sve što kažu, tražim katehiste da mi prevedu. Kad se tako pristupi ljudima i njihovim problemima, tek tad se vidi sva stvarnost koju su ti ljudi prošli i što sve prolaze. A sve smatraju križem i kažu da ga rado nose.

Međutim, već je mnogo ljudi opljačkano i nekoliko je udovica ostalo s malenom djecom u našoj misiji zbog razbojnika, koji i sami ginu u tim pljačkaškim pohodima. Razbojnici su ukrali sedam krava Gabrielu Okiroru, katehistu koji je darovao zemlju za izgradnju crkve. Zbog toga sam mu odlučio dati protuvrijednost u novcu za dvije krave, iako on nije tražio ništa. Rekao je: „Bog dao, Bog uzeo. Providjet će Bog za mene opet.“

Suša je već gotovo četiri godine na ovim prostorima, a kako izgleda, i na širem prostoru. Najgore je što je kiša za vrijeme kišne sezone neredovita te se urod prepolovi. Jednostavno, nema kiše u pravo vrijeme, a poslije obilne padavine ne pomažu. Sustav zalijevanja ne postoji u ovim predjelima te se eksperimentira i s drugim biljnim kulturama. Sve više se sije kukuruz, jer je znatno otporniji na sušu od drugih biljnih kultura. Oranje volovima nedovoljno je duboko, a traktorom za većinu njih preskupo. Usto njive nisu pripremljene te jedinomu traktoristu u misiji njive naprave tako velike probleme da mu se uvijek nešto potrga na traktoru. Traktorist James Onyanga usprkos svemu nikoga nije odbio i ore koliko može i kako može. Dug je proces dok oni shvate da se mora zemlja pripremiti, a to znači sve panjeve izvaditi iz zemlje te ukloniti kamenje. U suradnji s misionarom Gabrijelom ipak ide lakše te ponekada dođu sa zahtjevom da zajedno pripremimo polje za oranje i sjetvu. Ako su ozbiljni u toj nakani, onda im pomažem, ali ako žele samo novac da bi oni uzorali i posijali, onda im kažem da moramo razgovarati o tome. Zasad se rijetki odluče na tako sustavan rad i obradu polja, ali svake se godine javi sve više ljudi. Onda sam zajedno s katehistima odlučio sijati polja kod crkve, kod vanjskih postaja, pa se urod podijeli siromašnim obiteljima ili se ostavi za crkvenu zajednicu za određena slavlja ili sastanke.

Naravno, voda je na privatnom posjedu i trebalo je ići na pregovore. Kad smo došli, izišla je pred nas žena koja se zove Tereza Anyopu, vlasnica zemlje i izvora. Udovica je i živi sama s četvoro malene djece. Pružila mi je ruku, ali ja sam joj zbog epidemije dao stisnutu šaku, no to nije prihvatila. Ja njoj objašnjavam i pružam opet šaku, ali Tereza nikako da shvati i uporno pruža ruku, a ja ne znam što se događa. Onda je katehist Jimmy objasnio Terezi i ona je rekla da ga razumije, ali opet je pružila ruku i kazala da se ne boji ni Covid-19 ni smrti. Onda smo joj svi pružili ruku i upoznali se s njom. Izložili smo joj razlog našeg dolaska, a ona nas je pozorno saslušala te smo otišli na izvore vode. Voda je izvirala na nekoliko mjesta – veliki izvori s puno vode. Nevjerojatno je odakle tolika voda dolazi. Kažu da izbija iz dubine i da je vrlo bistra i hladna, u što sam se i uvjerio. Vodu smo svi kušali i ustanovili da je dobre kakvoće. Kad sam pitao Terezu koliko ona traži novca ili krava za vodu, odgovorila je da je njoj Bog dao vodu besplatno i da će i ona nama dati vodu besplatno. Na predjelu gdje ne postoje ni potoci ni rijeke, tek na dva mjesta postoje izvori s vodom, to je velik dar i znak velike vjere u Boga.

Tako je plan napravljen i počelo se skupljati novac, što će, po svemu sudeći, dugo trajati, jer velik je to projekt, najveći poslije izgradnje crkve, koji je u punom zamahu.

S vjerom u Boga kakvu imaju Tereza Ayopu i Gabriel Okiror jednog dana će i voda biti dovedena u misiju, crkvu, bolnicu, školu, a planiramo otvoriti i javne česme, što će uvelike pomoći ljudima da im voda bude nadohvat ruke. I sve besplatno, jer i nama je Bog dao besplatno.

Don Gabrijel Jukić, misionar