Rwentobo, 14.09.2022

S. Kata Karadža, članica Družbe Školskih sestara franjevki Krista Kralja Bosansko-hrvatske provincije Prečistog Srca Marijina, misionarka u Ugandi

1. Nakon srednje škole stupili ste 1988. godine u Bugojnu u kandidaturu Družbe Školskih sestara franjevki Krista Kralja Bosansko-hrvatske provincije Prečistog Srca Marijina. Prve zavjete položili ste 1991., a doživotne pet godina kasnije. Na Papinskom sveučilištu Salesiana u Rimu završili ste pastoral mladih i katehetiku, a na Sveučilištu Sv. Bonaventure u državi New York završili poslijediplomski studij iz franjevačke duhovnosti. Kako ste prepoznali svoj duhovni poziv?

Svatko od nas imai skustvo nečega što je teško izreći ili staviti na papir, a to se iskustvo sazrijevanjem još više produbljuje i osnažuje. Duhovni poziv nešto je što u sebi nalazimo, čega postajemo na različite načine svjesni, a istovremeno ostaje svojevrsni misterij koji ne možemo u potpunosti dokučiti. Svakako je to Božje djelo. Slično je s bilo kojim pozivom: bračnim, obiteljskim, redovničkim, … U svemu otkrivamo Božju nakanu i njegov promisao koji ima s nama, što se naravno ostvaruje u suradnji s čovjekom. 

Još u djetinjstvu sam osjećala da trebam ići i pomagati ljudima. Iako je to sve bilo poprilično nejasno i gotovo djetinje, ta želja u meni nije se gasila. Nakon osnovne u rodnom sam mjestu završila srednju školu. U tom vremenu moj najstariji brat Filip otišao je u sjemenište, a danas je član Franjevačke provincije sv. Križa Bosna Srebrena. Kao djeca bili smo jako povezani. Kada je otišao, nedostajao mi je unatoč tome što su kod kuće bila još dvojica mlađe braće Gordan i Josip.

Odrastajući uz roditelje Stipu i Anu, braću te baku Lucu u obitelji sam primila temelje kršćanskih vrjednota. U mojoj se obitelji redovito molilo. Moje odrastanje, kao i druge djece oko mene, bio je jedan proces. U tom hodu sazrijevala je i moja odluka za izbor životnog zvanja, odnosno čemu se posvetiti u životu. Iz te je dječje želje moja odluka prerasla u mladenački zanos da budem sestra franjevka.

U rodnoj župi Uznesenja Blažene Djevice Marije u Jajcu djelovali su i djeluju franjevci i sestre franjevke koji su me pripremali za svete sakramente. Na putu do škole, prolazeći svakodnevno pokraj franjevačkog samostana, bilo mi je lijepo vidjeti fratre i sestre. Također s prozora škole ili na igralištu kada smo se igrali ili imali tjelesni odgoj mogli smo vidjeti fratre i sestre jer je škola bila blizu. Nama djeci to je bilo zanimljivo. Uvijek su bili aktivni. Fratri i sestre dolazili su nam također u posjete, posebno otkako je brat postao sjemeništarac. Sve je to zasigurno ostavilo pozitivan dojam na mene iako sam osobno k njima svraćala samo po potrebi. Naravno, redovito sam sa svojim vršnjacima išla na misu i vjeronauk. Sve je to doprinijelo odluci da nakon srednje škole krenem za ostvarenjem duhovnog poziva i pridružim se franjevačkoj obitelji.

Smatram da su sve te raznolike službe koje sam obnašala oblikovale i moje životno iskustvo. Sve to doživljavam kao veliko bogatstvo. Nije potrebno isticati da je svaka služba i svako prijeđeno razdoblje imalo svoje ljepote, ali i poteškoće. I o svakom tom razdoblju moglo bi se podosta govoriti.

Iako je to teško izreći, ali ako bih se trebala predstaviti u nekoliko riječi, rekla bih da sam školska sestra franjevka koja – poput sv. Franje – želi slijediti stope Gospodina našega Isusa Krista služeći najpotrebnijima. U ovom životnom razdoblju to ostvarujem u našoj redovničkoj zajednici u mjestu Rwentobo u Ugandi gdje djelujem kao misionarka.

Često se sjetim riječi svoje majke Ane koja nam je znala reći: „Draga djeco, za sve mora doći vrijeme“. Ove riječi nisam u pojedinim trenutcima dobro razumjela, ali s godinama sam više shvaćala što one znače. Sada mogu reći da sam u određenom trenutku osjetila da je došlo vrijeme da pođem u misije. Možda je u tome prisutna ona tiha želja iz djetinjstva da trebam negdje otići, negdje poći kako bih drugima služila. Teško je to protumačiti i naši putevi samo su Bogu znani.

Nakon poziva da dođemo u misije u Afriku i nakon moga prvog posjeta afričkom tlu kao da se u meni nešto dogodilo. Jednostavno sam poželjela doći i služiti tom narodu. Svesrdno sam se zalagala da otvorimo redovničku zajednicu. Jednostavno, kao da sam dobila neku posebnu snagu i bila spremna na sve poteškoće i izazove koji su se postavljali preda mnom. Mislim da je to uistinu opet na djelu bio Bog i da je to bio Božji plan a ja samo oruđe u njegovim rukama. Molila sam se i pozvala sve sestre u Provinciji na molitvu. Pratila me misao: Ako je to Božja volja, neka se i ostvari, a ja ću uz pomoć sestara zajedno sa svojim savjetnicama i drugim sestrama te dobrim ljudima to uspjeti ostvariti, dakle započeti djelovanje naše zajednice u Africi, u Ugandi. Naravno podršku i suglasnost imale smo od naše Vrhovne uprave.

Bog je bio na djelu i ubrzo se javilo nekoliko sestara koje su bile spremne poći i služiti na drugom kontinentu među potrebnima. Bila sam Bogu zahvalna i radosna što se to ostvarilo o 75. obljetnici postojanja naše Bosansko-hrvatske provincije Prečestog Srca Marijina. Među Odlukama Kapitula 2015. bilo je da budemo otvorene za nove izazove i načine djelovanja. Upravo to je bio jedan naš korak u koji smo kao Provincija krenule. Također, bila sam sretna da sam i sama došla sa sestrama u Afriku i s njima na početku boravila tri mjeseca.

Pri kraju završetka službe provincijske predstojnice dugo sam razmišljala kako bih mogla donijeti odgovornu odluku gdje bih sa stečenim iskustvom mogla što više doprinijeti svojoj zajednici. Moleći i razlučujući shvatila sam da je moje mjesto u misijskoj zajednici u Ugandi. To nije bila laka odluka. Osjetila sam gotovo sličnost odluke odabira redovničkog živote i ove druge odluke odlaska u misije. Mlađem čovjeku je zasigurno lakše upuštati se u avanture i izazove, a onima koji već imaju određeno iskustvo, to je zasigurno drugačije. I jedno i drugo ima svoje prednosti, a ovisi kako gledamo na njih. No, ništa to nije toliko važno kao volja, želja i cilj koji imamo pred sobom i koji želimo ostvariti.

Za sve ovo učinjeno zahvaljujem dragom Bogu. Božje je to djelo. Uz spomenutu podršku sestara u Provinciji, Vrhovne uprave, dugujemo također zahvalnost fra Ivici Periću za poziv, kao i tadašnjem nadbiskupu Mbarare msgr. Paulu K. Bakyengi. Zahvalne smo također Družbi sestara Kćeri Božje ljubavi koje su nam na početku bile od velike pomoći, kao i mnogim ljudima i našim dobročiniteljima koji su nam iskazali podršku.

4. Misionarka ste u Ugandi koju nazivaju biserom Afrike. Kako biste opisali mjesto i ljude koje susrećete? Kako su Vas prihvatili?

Prije ovog odlaska u misije uslužbi provincijskepredstojnice s nakanom osnivanja redovničke zajednice više puta sam posjetila Ruandu i Ugandu. Svaki pohod je bio poseban. Ipak, prvi posjet na meni je ostavio dubok dojam iako nisam bila došla kao turist, već s određenom zadaćom koju sam htjela ostvariti. Uganda je doista biser Afrike. Nisam imala mogućnost za brojnije obilaske, ali ono što sam vidjela doista je lijepo. Ima više nacionalnih parkova s puno raznolikih životinja, kao i druga prirodna bogatstva, jezera, velike plantaže banana, ananasa i drugog tropskog voća. Naravno, osjeća se nerazmjernost bogatstva i siromaštva koje je u Ugandi veoma rašireno.

Mjesto u kojem živimo je Rwentobo, a pripadamo župi sv. Franje Asiškoga u Rushooki. Rwentobo se nalazi južno, nedaleko od glavne prometnice odakle se može poći na različite strane. Otprilike za sat vremena vožnje možemo doći do granice s Ruandom. Mjesto je u isto vrijeme živo i tiho. Ljudi su susretljivi. Osjeća se život, ima puno ljudi, pogotovo djece na svakom koraku. Na putu se uvijek može nekoga naći, kao da su uvijek u hodu. Izvanredni su trgovci. Pred mnogim kućicama odvija se svojevrsna trgovina. Naime, ljudi iznesu pred kuću što imaju i prodaju. S njima je moguće pogađanje cijena. Motor je najbrže i možda najraširenije prijevozno sredstvo, a nije rijetkost vidjeti kako na motoru prevoze i do šestero djece, troje ispred i troje iza, odraslih troje ili četvero, a između njih još pokoja koza … To je sasvim normalno. Radi se ponajviše manualno. Žene najčešće kopaju njive, a muškarci se bave gradnjom i trgovinom.

Iznenadila sam se kada sam srela jednu ženu koja je rodila tjedan dana prije našeg susreta i došla tražiti posao kako bi nešto zaradila za hranu jer nije imala što jesti. Priupitala sam je što bi mogla raditi budući da je nedavno rodila. Ona je rekla da bi radila što god treba – od kopanja pa dalje. Nadodala je da je kod njih normalno da neposredno nakon poroda idu raditi. Dala sam joj hranu koju je trebala i poslala je kući. Bila je sretna, a meni je takvo što bilo nezamislivo jer je to nešto što izlazi iz kategorija našega (europskoga) mentaliteta.

Spomenut ću i drugu situaciju. Nekoliko žena je radilo na njivi i žele su kukuruz. Nakon žetve trebalo je kukuruz sakupiti na jedno mjesto. Najčešće ga nose na glavama. Svaka od njih došla je s jednim djetetom na leđima i s nekoliko manjih uz njih. Među njima je bila i žena u dubokoj trudnoći. Ona je kao i ostale stavljala vreću na glavu i nosila ih. Kad sam to vidjela, rekla sam im da bi ta žena treba raditi neki lakši posao, a ne dizati na glavu takav teret i nositi ga. Sve su mi se nasmijale i rekle da to one uvijek tako rade.

Ljudi su nas lijepo prihvatili. Dosta toga smo naučile, ali ima još mnogo toga što bi trebalo naučiti. Svaki dan je izazov i kao otvorena knjiga koja pruža nove mogućnosti za činjenje dobra i pomagati. Osjećam se prihvaćenom u novoj sredini, a još boljem prilagođavanju doprinijet će veća mogućnost komunikacije za što je potrebno dobro poznavanje njihova lokalnog jezika.

5. Zašto su misije važne i potrebne te po čemu je misionarska služba specifična?

Vjerujem da misije treba promatrati u širem kontekstu. Crkva jeposvojojnaravimisijska i uvijek je aktualan Isusov nalog da idemo po svem svijetu i propovijedamo Evanđelje. Taj se nalog ostvaruje od početka u različitim kulturama u različitim krajevima i kontinentima. Zato možemo i govoriti o različitim načinima širenja uvijek istoga Evanđelja, ali u drugačijim okolnostima. Misijska je služba specifična iz zbog različitih kultura i uvjeta kojima su misionari izloženi, kao i posebnosti naroda s kojima se susreću.

Ovih se dana napunilo šest mjeseci od moga dolaska u misije. Za privikavanje na ovakav način života potrebno je i određeno vrijeme. Mislim da sam se prilično navikla iako vidim da će biti potrebno još vremena da bih dublje razumjela njihove običaje, naučila jezik runyankore, ali isto tako da bih se bolje privikla na klimu.

Dani su mi ispunjeni i raznoliki. Kao redovnička zajednica imamo pravila koja se odnose na molitveni i zajednički život te na naše djelovanje. Snagu je potrebno crpiti iz molitve koja je neophodna za naše djelovanje, a naše se zajedništvo jača iz svega toga. Potrebno je uskladiti život i djelovanje zajednice s ostalim aktivnostima usmjerenim prema „vani“, prema ljudima.

Nas četiri sestre (s. Ivka Lučić, s. Elizabeta Žuljević, s. Urša Marinčič i ja) mijenjamo se u kućanskim poslovima, a isto tako smo na raspolaganju ljudima u potrebi. Široko je polje djelovanja. Uključene smo u razne aktivnosti: rad s djecom na odgojnom području, susreti i pomoć siromašnima i potrebitima, na raspolaganju smo ljudima koji dolaze po hranu, traže posao, pomoć za liječenje, a također posjećujemo bolesnike i ostale u udaljenijim mjestima… Prisutnost redovničke zajednice međunarodom i s narodom također je svjedočenje i širenje Radosne vijesti, kako je to naglašavao sv. Franjo svojoj braći – da budu s i među najpotrebnijima, da s njima dijele svakodnevicu kakva god bila.

Vjernici su u ovim krajevima dosta uključeni u život vjerničke zajednice. Zapravo se može reći da je kod njih značajno prisutna uključenost vjernika laika u život Crkve i u činjenje konkretnih dobrih djela. Skoro svako mjesto ima katehetu, tj. odgovornu osobu za potrebe vjernika koje oni kao laici mogu obaviti. U nekim mjestima se također osjeća manjak svećenika, tako da je i s te strane služba katehete veoma značajna. Aktivno uključivanje vjernika laika u misijsko djelovanje pretpostavlja temeljitije školovanje. To je važno ne samo kada je riječ o misijskom djelovanju već bi ono bilo veoma značajno i za poboljšanje kvalitete života ljudi koji često žive u siromaštvu. Koliko je god bilo kakva pomoć potrebna i dobrodošla, smatram da je školovanje na različitim područjima uistinu važno.

Zna se čuti narodna izreka da svako vrijeme ima svoje breme. Koliko god to izgledalo možda i banalno, čini se da je potrebno imati u vidu da sva razdoblja imaju svoje poteškoće. Zato nema potrebe kukati da je ovo najteže razdoblje ili vrijeme za današnjeg čovjeka, za društvo, za nas ljude ili Crkvu. Treba se suočavati s konkretnim izazovima našega vremena te prepoznavati radosti, uspjehe i dobrotu koja je danas također prisutna u svijetu.

Ono što mi se čini važnim, a što je prisutno kod afričkog čovjeka, jest radost koja se očituje i živi u konkretnim životnim situacijama. U Europi kao da smo zaboravili radovati se u svakodnevici i prepoznavati darove u sasvim malim stvarima. Nedostaje poleta i oduševljenja za život, a kada bismo bolje pogledali, imamo gotovo sve što nam je za život potrebno. Kao da smo ubačeni u krug – želimo uvijek bolje i više, žudimo za pribavljanjem i posjedovanjem. To ipak na koncu ne zadovoljava i ne ispunjava naša očekivanja.

Još ću istaknuti jednu karakteristiku koju mi u našim krajevima gotovo gubimo dok je u Africi prisutna, a to je življenje zajedništva. Život je mnogo ljepši, radosniji i smisleniji kada životne situacije i izazove znamo dijeliti s drugima. Individualizam – pogotovo na duže vrijeme – prazni živote zajednica i pojedinaca.

Naglasit ću dvije stvari koje mi se čine važnima. Ponajprije činjenica da je u središtu misijskoga djelovanja otvorenost za drugoga i prema drugome. Misije stalno podsjećaju Crkvu da nije tu za sebe, već njezin govor, navještaj i njezino svjedočanstvo postaju govor i obogaćenje za druge – pojedince i narode. Isto tako, misijsko se djelovanje ne može ograničiti samo na djelovanje u dalekim krajevima, već je poslanje sastavni dio života svakoga vjernika. Zato smo pozvani živjeti svijest o misijskoj dimenziji vlastitog vjerničkoga života i svjedočanstva.

Druga dimenzija misijskoga djelovanja jest u tome da budemo svjesni da postoje širom svijeta mnoge osobe koje žive u mnogo težim uvjetima siromaštva ili čak bijede. S jedne strane to može biti stalni poticaj na pružanje materijalne pomoći, ali isto tako življenje dimenzije zahvalnosti zbog dobara koje posjedujemo, a često smatramo samorazumljivima. Pozvani samo dakle učiti se prepoznavati vlastitu obdarenost. Upravo nam je tu dimenziju zahvalnosti ostavio u baštinu sv. Franjo koji je u svemu Boga slavio, hvalio i zahvaljivao što može biti svima nama poticaj za razmišljanje i djelovanje.

Iskoristila bih na koncu priliku da Vam zahvalim na ovom razgovoru te isto tako pozdravim sve čitatelje „Radosne vijesti“ preporučajući naše djelovanje i cjelokupno misijsko poslanje u vaše molitve.