Pauline nakon smrti
O životu Pauline Jaricot
Paulinin je život bio potpuno orijentiran prema sveopćem poslanju Crkve, ali i prema euharistiji, da bi se mogla odvojiti od same sebe, za spasenje drugih. Upravo je u tome vidljiva cjelovitost Paulinina djelovanja.
Zapravo, euharistija je slavljenje vazmenog otajstva, otajstva dara Božje ljubavi očitovane u smrti i uskrsnuću čovjeka Boga. Ponudio se za spasenje mnoštva, to jest za spasenje cijelog čovječanstva (Mt 26, 28). Na kraju euharistije vjernici su poslani u misiju za spasenje svijeta (Mt 28, 19 – 20; Lk 24, 33 – 35). Poslani su da sa svojim suvremenicima prenose ono što su upravo proslavili. Euharistija je zahvala stvorenja svojemu Stvoritelju i Spasitelju. Kolika radost proizlazi iz mogućnosti zahvale Ocu na daru Sina, daru Duha i na djelovanju misionara.
Dok razmišljamo o životu Pauline Jaricot, važno je usredotočiti se na različita značenja euharistije. Ona je sakrament spasenja – zahvala, dar, poklonjeni život, obrok, davanje i primanje, zajedništvo, vazmeno otajstvo, poslanje Crkve i svake krštene osobe. Stvarnost koju nazivamo euharistijom temelji se na posljednjoj Isusovoj večeri (Lk 22, 19; 1 Kor 11, 23 i Mk 14, 22) i odnosi se na ljubav – božansku ljubav koja se očituje u životu, smrti i uskrsnuću Isusa Krista. On daje svoje Tijelo za jelo i svoju Krv za piće u obliku kruha i vina. Tijelo označava opipljivu tjelesnu stvarnost Isusove osobe, koji je Božji sluga (Iz 53, 4 – 12). On prolijeva svoju Krv da bi stvorio novi savez s Bogom (Iz 42, 6; 49, 8.) On, Božji sluga, iz poslušnosti svojevoljno prihvaća nasilnu smrt i tako stvara novi savez. Euharistija je Tijelo koje je Isus dao na Posljednjoj večeri – to je Isusovo raspeto i uskrslo Tijelo. Blagovanjem te hrane naviještamo Isusovu smrt i uskrsnuće i činimo ju djelotvornom.
Za proslavu Kristove žrtve na križu mogu se upotrijebiti različiti pojmovi: sveta misa, euharistija ili posljednja večera. Tijelo i Krv patnika, umirućeg Gospodina postaju dar „za mnoštvo“. Ta prisutnost jedinstvene Kristove žrtve vidljiva je u obliku liturgijskog djelovanja Crkve. Raspeti i uskrsli Krist nastavlja nam se darivati. To je pravi obrok, budući da su Kristovo Tijelo i Krv doista prisutni kao hrana, a ujedno i prava žrtva, budući da Isusova žrtva jedina ostaje trajno djelovati u povijesti.
Kristova žrtva kao otkupnina za sve priziva lik sluge Božjega (Iz 53, 11 – 12; Mt 20, 28). Dajući sebe kao otkupninu za sve ljude, Isus je svjedočio opći Božji plan spasenja. Time se otkriva da je vjeran Očev svjedok (Otk 1, 5; 3, 14). Liturgijsko djelovanje, koje predstavlja povijesnu veličinu Crkve, u euharistijskom slavlju Kristovu žrtvu čini prisutnom i aktivnom. Vjernici su članovi tog tijela, stoga su povezani – Očevi sinovi u jedinorođenom Sinu, pozvani da žive u istome i jedinstvenom Duhu. Taj Duh ljubavi povezuje Oca i Sina, oživljava Crkvu i otvara ju cijelomu čovječanstvu. Crkva je u Kristu sakrament, to jest znak i sredstvo prisna sjedinjenja s Bogom i jedinstvo cijelog čovječanstva (Lumen gentium, br. 1).
Utjelovljenje, uskrsnuće i uznesenje Gospodinovo prisutni su na svakome euharistijskom slavlju (Iv 6, 57; Heb 10, 5 – 10). Slaveći sakrament euharistije, Crkva i svatko od vjernika uistinu ostvaruju „euharistiju“, to jest zahvalu. Također, svatko od vjernika poslan je u misije onima koji još ne poznaju Krista. Pozvani smo živjeti misiju ad gentes. Razmatrajući djela spasenja u molitvi „žive“ Krunice, Pauline Jaricot željela je staviti naglasak na zahvalnost, na koju smo svi pozvani.
Ponuda božanske milosti je velik dar – Isus Krist se potpuno predaje za nas. Njega slavimo, i to želimo navijestiti cijelomu čovječanstvu. Otac je oduvijek volio Sina, u Duhu, i predao ga je svim ljudskim bićima – u Tijelu i Krvi. S Kristom je svaki učenik pozvan ponuditi svoj život za spasenje svijeta. Euharistija je opipljiva i trajna stvarnost milosti i ponuđena spasenja, jer Bog želi da se sva ljudska bića spase i spoznaju istinu (1 Tim 2, 4). Euharistija čini vidljivu zajednicu vjernika – Crkvu. Ona ne označava samo milost i božansku volju spasenja, nego je također opipljiva i trajna stvarnost te milosti i spasenja koje je važno za cijelo čovječanstvo.
Danas, kao i jučer, svaki je kršćanin pozvan podržati evangelizacijsko djelovanje u cijelom svijetu. Pozvani smo upustiti se u dijalog sa svojim suvremenicima, bez obzira na njihova uvjerenja, da bismo im pomogli susresti Isusa Krista. Djelo za širenje vjere želi oblikovati katoličku savjest među svim vjernicima, istovremeno djelujući u potpunoj poslušnosti Duhu Svetomu, s misijskom predanošću prema cijelom svijetu. Također, potrebna je temeljita priprema animatora i misionara koji djeluju u mjesnim crkvama da bi na najbolji način sudjelovali u sveopćem poslanju. Jasno je zbog čega je Djelo za širenje vjere toliko usmjereno na misijsku formaciju mladih i obitelji. Među najljepšim je plodovima Djela uvođenje Svjetskog dana misija – pretposljednju nedjelju u listopadu (vidi Ivan Pavao II., Redemptoris Missio, br. 81), koji je odobrila Kongregacija obreda 14. travnja 1926.
Svi katolici pozvani su podsjetiti se svojih misijskih odgovornosti, upoznati radosti, poteškoće i tuge onih koji svijetu navještaju evanđelje i imati otvoreno srce za sve crkve, da bi spoznali da univerzalno poslanje Crkve živi na različitim kontinentima. Svaki je učenik – misionar pozvan financijski sudjelovati u prikupljanju sredstava za podršku papinskim misijskim društvima i Crkvi u njezinoj evangelizacijskoj misiji.
Tiskaj 