RADOSNA VIJEST - br. 168
Sarajevo, 14.12.2021

Podnositi trpljenje

Pauline Jaricot, utemeljiteljica Papinskog misijskog djela za širenje vjere

„Više od tri mjeseca stajala sam pred tobom, Gospodine. Bože moj, znaš što sam pretrpjela, ti si me toliko podržavao svojom prisutnošću u božanskoj euharistiji da mi se činilo da ne dišem ja, već ti u meni.“

Taj tekst preuzet je iz okružnice napisane u rujnu 1831., kad je Pauline, zbog posljedica vrlo teške bolesti, koja je započela početkom prethodne godine i čije se pogoršanje u proljeće nastavilo, primila sakrament bolesničkog pomazanja. Kanonik Betemps, kapelan „Žive Krunice“, otišao je preklinjati Djevicu na dan Velike Gospe u La Louvesc, u Ardeche, i izmolio je njezino ozdravljenje, koje je smatrao čudom. Od 1814. godine njezino se zdravstveno stanje ozbiljno pogoršalo i doživjela je niz recidiva. Osim skrbi za šestero djece svoje sestre Laurette (koja je umrla 1829.) i bolesna brata Philéasa (umro je 1830.), preuzela je i skrb za svojeg oca, sve do njegove smrti 1834.

Budući da se morala pobrinuti za preuređenje kuće poznate kao Breda (Montée Saint-Barthélemy), da bi u njoj smjestila urede „Žive Krunice“, pretrpjela je novi recidiv, koji se poklopio s nevoljama iz travnja 1834. Na bolesničkoj postelji drugi je put primila sakrament bolesničkog pomazanja, a budući da je zlo ustrajalo i sljedeće godine, donijela je odluku, koju su njezini liječnici smatrali ludom, da ide preko planina moliti za zdravlje Gospu Loretsku, čija se zajednica molila za nju, a zatim i u svetište Mugnano, gdje su pohranjene relikvije svete Filomene. Upravo ondje dignula se s mjesta sama, bez problema kleknula, izišla iz svetišta i otišla uza stepenice do svoje sobe, bez ikakve pomoći.

„Nadala sam se da će sve proći u tišini, ali čim sam stigla, cijelo mjesto je već znalo što se upravo dogodilo... Ljudi okupljeni ispod mojih prozora tražili su da me vide; zvono je zvonilo u slavlju. Štoviše, morala sam ići od sela do sela, uz glazbu i u pratnji vojnika, koji su se radovali što mi je Bog učinio. Stvarno sam se osjećala kao žrtva ukrašena vrpcama i okrunjena za žrtvu!“

Taj detaljni izvještaj o svemu što je proživjela najzanimljiviji je zbog njezina tumačenja tih događaja. Mogla bi se legitimno smatrati korisnicom dvaju iznenadnih i izvanrednih ozdravljenja u roku od nekoliko godina, ali daleko od toga da se time okoristi, nego je sve stavila u nadnaravni poredak, kojemu je, na neki način, postala bliska. Svojim suradnicima se povjerila: „Možda ćete mi reći, kako sve to znadeš, kćeri moja? Ne mogu vam to objasniti. O, Bože moj, rekla sam sama sebi, kako će mi vjerovati?“ Objasnila je tek da su te božanske intervencije postale rijetke samo zato što ih se, u sveopćoj ravnodušnosti, više ni ne traži.

Bila je uvjerena da sluga nije veći od gospodara i da se patnju mora proći da bi se surađivalo s djelima Božjim. Ali koliko god iscijeljena, zlo je i dalje bilo nazočno. Neobjašnjivo! Ono što je zaokupljalo cijeli njezin život, pun patnje, bio je rizik da će svoje žrtve usmjeriti prema sebi, usmjeravajući svoju pozornost na bolest, koja će zauzeti cijelo njezino postojanje. Zato je nastojala zadržati pogled na Isusu i uključiti se s njim u povjerljiv dijalog, koji bi otkrio spasonosne i terapeutske vrline trpljenja.

Dakle, sa svojim dugogodišnjim iskustvom tjelesne patnje mogla je kasnije, tijekom svojega velikog iskušenja, napisati: „Gledajte Isusa i zaboravite sebe... Što više gubite iz vida sebe da biste gledali Isusa, to će vas Isus više voljeti. Ako se brinete za Isusa, i Isus će se pobrinuti za vas.“

Njezino ozdravljenje u Mugnanu dalo joj je novi život i bila je spremna za nove obveze. Ispunila je zavjet koji je dala svetici po povratku 1836., nakon što se pobrinula da sa s njom ponese lik i neke relikvije svete Filomene, da joj sagradi kapelu gdje će položiti njezine relikvije.

Pauline je onamo odlazila barem dva puta na dan, da sa svojom obitelji prisustvuje misi, i vraćala se sa svetim hostijama u svoju privatnu kućnu kapelu, koja je bila premala da u nju stanu svi gosti i posjetitelji. Patnje njezina života i hendikepi nisu ju spriječili da nastavi s radom kao organizatorica karitativnih djela i molitve.

„Premda je Sin, iz onoga što prepati, naviknu slušati.“ (Heb 5, 8) Nije li u duboku zajedništvu sa Sinom Pauline u svojem životu prihvatila patnju, bolest, samu smrt, sva mrtvljenja? Kakve li tajne! Postoji li za nas drugi izlaz nego da prihvatimo svoje srce, bolest ili smrt, da držimo oči uprte u njega, Isusa, koji nam ide ususret? 

Tiskaj    Pošalji