RADOSNA VIJEST - br. 168
Zagreb, 14.12.2021

Intervju: Trpimir Alajbeg

Bog mi je dao dar - talent (jedan od mnogih) za pisanje

Možete li nam se ukratko predstaviti?

Najteže je govoriti o sebi, ali pokušat ću iznijeti nekoliko podataka. Rođen sam u Zagrebu prije 52 godine, gdje i danas s obitelji živim. Predajem na studiju elektrotehnike na Tehničkom veleučilištu u Zagrebu i predsjednik sam informatičke udruge u sklopu Zagrebačkoga računalnog saveza.

Bog mi je dao dar - talent (jedan od mnogih) za pisanje, pa sam osim nekoliko stručnih knjiga, uz još neke, napisao monografiju o župi i poglavlje u knjizi o mučenici misionarki s. Lukreciji Mamić, a u obiteljskoj reviji Kana pišem već četvrt stoljeća. Povremeno, iako u posljednje vrijeme rijetko, pišem i za neke druge časopise. Na HKR-u sam gotovo četvrt stoljeća, od rujna 1997.

Svaki slobodan trenutak koristim da provedem s obitelji, posebno s kćerkicama, ako je moguće u voćnjaku, prirodi ili šumi.

Urednik ste i voditelj emisije Moguća misija na Hrvatskome katoličkom radiju, koja se bavi misijskim tematikama. Recite nam što o njezinim početcima.

Koliko mi je poznato, emisija je u programu HKR-a od početka emitiranja programa 1997. godine. Na proljeće 1998. preuzimam uređivanje i vođenje emisije. Ranije se emitirala rjeđe, a najesen te godine ustalio se tjedni ritam emitiranja. Nakon trogodišnjeg razdoblja neemitiranja, od studenoga 2003. do danas emitira se jednom mjesečno. Termini emitiranja u posljednje vrijeme nekoliko su puta promijenjeni, a posljednjih se sezona emitira drugog utorka u mjesecu u 21 sat. Uredio sam i vodio 235 emisija, a prije toga ih je, koliko mi je poznato, emitirano 35. Ukupno je, dakle, s ovogodišnjom prosinačkom, emitirano 270 Mogućih misija. U samim početcima pripremati emisiju bilo je izazovno – tada još nije bilo svugdje dostupne internetske i mobilne telefonske veze, a u misijskim je područjima bilo još oskudnije. Trebalo je uložiti mnogo napora i vremena da bi se ostvario kontakt, ali i jedan obični telefonski poziv u misijsku zemlju pojedinomu misionaru.

Veliku i nesebičnu pomoć i potporu u kontaktiranju i upoznavanju misionara pružao mi je voditelj Misijske centrale vlč. Anto Burić, od kojega sam i mnogo naučio o misijama i ustroju Crkve na tom području, na čemu sam mu neizmjerno zahvalan. Ne znam može li se to svrstati u početke, ali spomenuo bih i akciju iz godine 2004. za izgladnjelu djecu u Beninu, za koju skrbe Marijine sestre. Akciju u trajanju od nekoliko mjeseci, koja se protegla i izvan okvira Moguće misije u programu HKR-a, velikodušno su poduprli tadašnji ravnatelj HKR-a vlč. Robert Šreter i urednica vjerskog programa Tanja Maleš, kao i tadašnji nacionalni ravnatelj PMD-a Hrvatske vlč. Tomo Petrić, na čemu sam im zahvalan. Odjek i prihvaćenost bili su iznad svih očekivanja.

Govoreći o emisiji, želio bih od srca zahvaliti i svim misionarkama i misionarima koji su se svih ovih desetljeća spremno odazivali pozivu na suradnju.

Koliko je teško prikupljati materijale za emisiju koja se emitira već gotovo četvrt stoljeća?

Kako i rekoh, u početku je bilo nadasve izazovno, jer ni cijela domovina nije bila pokrivena mobilnom i internetskom mrežom. U misijskim zemljama sjedište misije najčešće je imalo samo fiksni telefon, a podružnice ne. A misionari su često boravili i djelovali u podružnicama – na terenu, pa je bilo potrebno najprije dogovoriti vrijeme – dane i tjedne, čak i mjesece kad su oni u misijskoj postaji te ih tada nazvati. A interkontinentalna telefonska veza često se znala prekinuti, pa ni nakon nekoliko pokušaja poziv nije bilo moguće ostvariti. I onda je opet uslijedio proces dogovaranja termina. U takvim je uvjetima osobni kontakt s misionarima (iako je i danas nemoguće raditi bez njega) bio salomonsko rješenje, iako je zahtijevalo fizičku nazočnost na mnogo mjesta. Bilo da se radi o ljetnom susretu misionara, bilo da se radi o poznanstvu ili preporuci – posjetiti misionara u župi gdje je boravio u domovini na odmoru.

Sjećam se, prvi mi je gost u Mogućoj misiji u proljeće 1998. bio misionar u Kamerunu Karlo Prpić. Tijekom odmora boravio je kod svojeg brata, također svećenika, župnika u mojoj tadašnjoj Župi Špansko. Govoreći o dostupnosti materijala u ono doba, dakle na kraju prošlog tisućljeća, treba imati na umu da mnoge ustanove i institucije nisu imale dostupne materijale i informacije na internetu. Uz neke vatikanske, jedino je novinska agencija Zbora za evangelizaciju naroda „Fides“ imala sadržajno bogatu internetsku stranicu i mogućnost slanja vijesti iz područja misija elektroničkom poštom. Sredinom i krajem devedesetih godina prošlog stoljeća počeo se objavljivati veći broj knjiga s misijskom tematikom na hrvatskom jeziku, uključivši i prijevode stranih djela, što je znatno pridonosilo informiranosti na tom području. U smislu onoga što danas znamo oslikati pojmom aktualno, dostupan je bio misijski mjesečnik Radosna vijest i razmjena pisama s misionarima. Dakako, sve to s pomakom od nekoliko tjedana (čak i mjeseci) od trenutka objavljivanja ili slanja pisma. Slično je bilo i s glazbom iz misijskih područja. Znao sam zamoliti misionare i misionarke da, kada dolaze u domovinu na odmor (a to je u pravilu svake dvije-tri godine), donesu koji CD s autohtonom glazbom iz područja u kojima djeluju, čemu su se i odazivali. Nekoliko sam puta iz europskih zemalja naručivao CD-e stranih kongregacija koje su imale svoje misionare diljem svijeta.

Danas, a to znači posljednjih 10-ak godina, bitno je olakšan pristup svemu spomenutome. Mobilnog signala ima svugdje (čak i u afričkoj savani, uz iznimku pojedinih pacifičkih otoka ili amazonskih prašuma), a to znači i internetske veze. Misionari imaju mobitele pa je moguće relativno jednostavno i brzo s njima stupiti u kontakt te tako biti povezan s njima tonom i slikom bez vremenskog odmaka. Što se pak glazbe tiče, njezina današnja dostupnost nije usporediva s onom od prije desetljeća i više. Dostupnost audio tehnike omogućila je čak i pojedinim župnim zajednicama (zborovima) u misijskim područjima da snime svoje samostalne izvedbe, ali i pjevanje tijekom misnog slavlja ili pjevane dijelove mise. U Mogućoj misiji stoga se, uz izvornu glazbu iz misijskih područja, bilo autohtonu (izvornu) bilo popularnu, danas mogu čuti i duhovna i liturgijska glazba na domaćim jezicima.

Konačno, u prikupljanju materijala za emisiju u širem smislu riječi treba spomenuti i odličnu suradnju s nacionalnim ravnateljima PMD-a BiH – svećenicima Tomom Kneževićem, Ivanom Štironjom i Lukom Tunjićem. Sve navedeno posljednjih godina omogućuje i učestalija gostovanja ne samo naših misionara, nego i crnih svećenika i redovnica, a posebnu su draž u jednoj emisiji dali mladi iz Župe Dobrog Pastira na Salomonskim Otocima, koji su pjevali uživo.

Odakle vama osobno tolik interes za misije?

Doista, ne bih znao objasniti. To je u meni. Ali pokušat ću analizirati izvore interesa, iako ne bih mogao izdvojiti ni jednu egzaktnu stvar ili događaj koji je izravno pobudio interes za to područje. Prije bih rekao da se interes stvarao tijekom vremena, da je rastao i razvijao se tijekom dužeg vremena. Tijekom osnovnoškolskog vjeronauka na zagrebačkoj Knežiji (tad je vjeronauk bio samo u župi) vjeroučitelji salezijanci znali su povremeno prikazivati dijapozitive i filmove s fotografijama iz misijskog djelovanja najčešće talijanskih misionara salezijanaca. Taj me „novi svijet“ privlačio, plijenio pozornost. Katalizator, ako mogu tako reći, bili su povremeni posjeti misionara župama na Knežiji i kasnije u Španskom, koji su uz prateće fotografije govorili o svojem životu i djelovanju, s kojima smo mogli razgovarati i postavljati im pitanja. Konačno, u zrelijoj dobi čovjek počne sagledavati širu sliku i diskurs društva i društvenih odnosa, uvjetovanosti i vrijednosti te počne propitivati povode i uzroke aktualnog stanja. I ne manje važno, kroz prizmu vjere promatrati i same misije i djelovanje misionara, za što su od malih nogu zaslužni moji roditelji.

Vjerujem da je kod mene interes za misije amalgam navedenoga. Iako nisam siguran da se interes za bilo što, pa tako i za misije, može dobro objasniti tako analitički kako sam ja pokušao.

I sami ste posjetili jednu misijsku zemlju, točnije Benin. Što vam je bilo najupečatljivije na tom putovanju?

Posjetio sam Benin zahvaljujući ondašnjemu nacionalnom ravnatelju PMD-a Tomi Petriću i preč. Antunu Hoblaju, a doputovao sam na oproštaj od misijskog djelovanja ad gentes misionara Antuna Štefana, donedavnog ravnatelja PMD-a Hrvatske. Od mnogo toga viđenoga i doživljenoga prigodom dvotjednog boravaka dvije bih stvari izdvojio kao najupečatljivije, možda i najvrjednije.

Prva je izravno svjedočenje iskustvu misionarskog života i djelovanja misionara, u ovom slučaju vlč. Štefana i Marijinih sestara od čudotvorne medaljice, koje još i danas djeluju u Beninu, na čemu sam im vrlo zahvalan. To obuhvaća prije svega odnos prema tamošnjim ljudima, često inovjercima, odnos pun poštovanja, odnos prihvaćanja i uvažavanja kulturnih, društvenih, vjerskih i inih različitosti, spremnost bezrezervno pomoći (prema raspoloživim mogućnostima, dakako) svakomu u potrebi, ne pitajući za vjeru, društveni status, boju kože (doduše, svi su crni??) te tako djelom i riječju naviještati evanđelje. Također i njihovu predanost misionarskomu pozivu, koja je bila više nego vidljiva – usklađenost riječi i djela, autentičnost, općenito posvemašnja predanost, iako žive u bitno lošijim materijalnim uvjetima nego da su ostali djelovati u domovini, a zatim i ograničena zdravstvena skrb koju mogu dobiti u misijskoj zemlji, izloženost tropskim bolestima, posebno malariji, a često i neizvjesnost što će sutra imati za obrok… I kada sve to vidite uživo, a pritom znate da oni to žive tijekom više desetljeća misijskog rada, ne vjerujem da ikoga ta stvarnost može ostaviti ravnodušnim.

Drugo što bih izdvojio kao najupečatljivije tamošnji su ljudi. Svjesni da nemaju mnogo materijalnoga, često bez električne energije, čiste pitke vode, čak i redovitih obroka, ali i pristupa obrazovanju i zdravstvenoj skrbi, uvijek su vedri i nasmijani i bore se za kvalitetniji život bez kukanja i samosažaljenja. Vedrina lica, srdačan osmijeh, ispunjen nadom, i bistre oči govore o ljepoti njihovih duša. A upravo u tim očima pozoran promatrač može primijetiti sjenu dostojanstvene patnje. Iznenađujuća je i njihova zahvalnost, utemeljena u njihovoj naravi. Odriču se i onoga malo što imaju da bi pomogli onomu koji još manje ima. Crni čovjek je vrijedan i radin, s posebno razvijenim osjećajem i brigom za drugoga.

Kakav vam se čini interes naših vjernika za život i djelovanje misionara?

Velik! I ponajviše se iskazuje u živom susretu vjernika s misionarom. Mislim da takvi susreti, ali i živa riječ misionara objavljena u raznim medijima, osim što u punini oslikava misionarov credo, dodatno oblikuje i razvija interes za misije i misijsko djelovanje kod vjernika laika.

Iz perspektive laika, kako vi vidite uključenost vjernika laika u misijski pastoral?

Mogućnosti djelovanja vjernika laika na tom su području velike. Uz njih bi, ipak, trebao stajati netko iz misijskih struktura, bilo nacionalne bilo biskupijske razine, već prema mogućnostima. I onda razvijati suradnju na tom području u dogovoru sa župnikom, odnosno biskupijskim povjerenikom za misije. Jer niti sve stignu župnici, niti dijecezanski povjerenici za misije, niti nacionalna uprava, niti vjernik laik može u tome sudjelovati bez njihove potpore.

U suprotnome, teško je govoriti o organiziranome misijskom pastoralu, jer sve onda ovisi o entuzijazmu, slobodnom vremenu, afinitetima ili (ne)mogućnostima pojedinca, bilo da se radi o svećeniku, redovnici ili vjerniku laiku.

Što biste kao „misijski entuzijast“ poručili čitateljima Radosne vijesti?

Ora et labora! S povjerenjem i pouzdanjem u Boga – on proviđa! 

Tiskaj    Pošalji