Milosrdna ljubav - kap u moru bijede i vapaja
Službenice milosrđa prisutne su u Ekvadoru 36 godina
S. Klementina Banožić članica je družbe Službenice milosrđa. Već 35 godina djeluje u misijama u Ekvadoru, gdje Službenice milosrđa imaju četiri zajednice. Prve godine u Ekvadoru provela je sa s. Lukrecijom Mamić, koja je 27. studenoga 2011. ubijena u Burundiju, u Africi.
1. Sestro Klementino, koliko dugo ste u Ekvadoru i gdje se nalazi vaša misijska zajednica?
Službenice milosrđa prisutne su u Ekvadoru 36 godina. Zahvaljujući Bogu i njegovoj pomoći, naša zajednica djeluje u tri biskupije: Biskupija Latacunga, provincija Cotopaxi – Misija Paloquemado; Nadbiskupija Quito, provincija Pichincha – Pastoralno središte „Isus iz Nazareta“ i kuća formacije Yaguachi; Vikarijat Esmeraldas, provincija Esmeraldas – Vrtić sv. Josipa. U svim biskupijama naše pastoralne aktivnosti praćene su raznim djelima milosrđa.
2. Koje su razlike između Ekvadora i Hrvatske?
Mi misionari nerado govorimo o razlikama, već stalno tražimo zajedničke dodirne točke Božje prisutnosti, da bi podržali ljude u vjeri, budeći svijest dostojanstva u svakom pojedincu. Nekada se i zaboravi na svoje, imajući u vidu univerzalnost vjere, Crkve, univerzalnost evanđeoskih vrjednota i kulturnih bogatstava, koje nas izaziva i obogaćuje. Ekvador je zemlja puna prirodnih bogatstava, multinacionalna i mutikulturna zemlja. Mješavina izaziva znatiželju, interes i u isto vrijeme zabrinutost za suživot. 80 % pučanstva živi siromaštvo i bijedu. To uzrokuje veliku nestabilnost, ekonomsku i društvenu. Plod svega toga su i veliki obiteljski neredi, strah, samoobrana, prisila, osvete i organizirani kriminal. Nažalost, politika nema nikakve snage da uvede neki red u državi i ponavljaju se iste strahote iz naraštaja u naraštaj. Samo u jednoj provinciji ove godine ima više od 500 ubojstava. K tomu ovih zadnjih godina još više ugrožava cijelu situaciju velik priljev migracija, posebno stanovnika iz Venezuele. Milosrdna ljubav, kojom pokušavamo dati neki prinos, samo je jedna kapljica u moru bijede i vapaja, ali kaže se da skup kapljica stvara rijeku u pustinji potreba.
Što da kažem o našoj dragoj Hrvatskoj? Vratila sam se iz Hrvatske zahvaljujući Bogu na našoj lijepoj, pitomoj zemlji, kulturi i vrjednotama, koje su povijesna baština i koju svi želimo njegovati i obogaćivati otvorenošću prema univerzalnom rastu i novim otkrićima svijeta. Blagostanje koje živite, zdravu prirodu koju uživate, bogatstvo s kojim raspolažete znajte podijeliti i sa siromasima. Samo to može donijeti stvarno bogatstvo, plemenitost i rast prema boljoj budućnosti u zajedništvu sa svim narodima, s univerzalnošću Crkve i s plodnosti stvaralaštva i kulturne svestranosti.
3. Sestra Lukrecija Mamić, sestra Lenka Čović i vi bile ste prve misionarke koje ste stigle u Ekvador 1984. godine. Kako biste opisali to vrijeme, kakav je bio misijski početak? Sjećate li se možda prvih dojmova s. Lukrecije?
Istina je da je naše pamćenje slabo i da vrijeme briše puno toga, ali ima osoba i situacija koje su neizbrisive. Mi nismo imale prigodu živjeti zajedno, a ni susretati se puno prije odluke i prihvaćanja poziva u Ekvador. S. Lukrecija uvijek je bila orijentirana prema zdravstvenoj službi, a ja više prema pastoralnoj. U prvim susretima, posebno u molitvi kojom smo počele naše pripreme, uočila sam njezinu autentičnost, odlučnost i čvrstoću. Njezina otvorenost prema Bogu i prema najpotrebitijima, njezin žar i iskrena želja da uprisutni Kristovu ljubav u konkretnu služenju bolesnicima i zapuštenima nije imala granica. Ljubav prema Bogu i potrebe najzapuštenijih bile su i ostale lozinka i pokretač životnih snaga sestre Lukrecije, koju je hranila u produženim satima molitve, sa značajnim iznenađenjima sestrinske ljubavi i velikodušnim služenjem najpotrebitijima. Za sestrinska iznenađenja, slatkiše i druge usluge, kad je dan bio prekratak, bilo je vrijeme u kasnim i ranim satima dana. Nije se zatvarala u uzak krug osobnih ili kulturnih ideja, nije tražila vlastitu promociju ni popularnost, sve je podlagala poniznu i velikodušnu služenju životu potrebite braće. Svaki susret, pa i s najodbačenijima, obogaćivao ju je. Učila je primjenjivati prirodna iskustva i liječenja andskih kultura. Nije se zadovoljavala površnim znanjima, već se usavršavala na sveučilištu, predusrevši onu iz Fratelli tutti: „Nijedna kultura bez univerzalnih vrjednota nije prava kultura.“ (FT, 146) S divljenjem se obogaćivala prirodnim dostignućima zdravstvenih metoda i primjenjivala svoja saznanja formirajući skupinu suradnika, s kojima je započela rad u našem predjelu Gatazo, koji se još uvijek veže uz njezino ime. Zajednica „S. Lukrecija Mamić“ prati stotinjak staraca i bolesnika raznim programima, uz pomoć sestara koje djeluju na Gatazu.
4. S. Lukreciju Mamić 27. studenoga 2011. ubili su pljačkaši u selu Kirembi, na sjeveru Burundija. Kako biste vi opisali s. Lukreciju?
Kao i kod svih nas, samo djela opisuju osobnost. Uz njezinu otvorenost, koju sam opisala iz osobnog iskustva, može se razumjeti i njezin put prema Africi. Osobno iskustvo univerzalnosti i nutarnja otvorenost prema Bogu, uz njegovu ljubav prema bližnjemu, nema granica. S. Lukrecija izrazila je želju doći do najzapuštenijih u Africi. Službenice milosrđa prihvatile su tu novu misiju i tako je s. Lukrecija prihvatila novo misijsko iskustvo, nov izazov. Sam taj korak znači jedno potpuno predanje. Zar je mučeništvo nešto slučajno? Ruka zločinaca koja, nažalost, nemilosrdno reže jedan život, stvara nešto novo. „Evo sve činim novo.“ (Dj 21, 5)
5. Kako jedan takav težak događaj utječe na vas, ali i na cijelu zajednicu?
Udarac tragične i prisilne smrti u većini slučajeva razruši mir, stvori osjećaje osvete i beznađa. Mogući osjećaji u slučaju s. Lukrecije bili su samo jedan poziv. Ušle smo u molitvu, u bol i u pokušaj da budemo s njome u tome smrtonosnom stanju. Uz prisutnost boli i osmišljavanja ne samo tog događaja, nego cijeloga njezinoga misijskog procesa i rada, imala sam čast dopratiti njezino mrtvo tijelo iz Milana u Split. Mi nastojimo pretvoriti bol u pobjedu. „Krv mučenika uvijek je sjeme novih kršćana“, i to nam daje nadu.
6. Spominje li još uvijek domaće stanovništvo s. Lukreciju? U kakvu sjećanju im je ostala?
Posebno u kršćanskoj zajednici koja se okuplja u Pastoralnom središtu „Isus iz Nazareta“, njezina prisutnost živa je i efikasna. Ta zajednica nastoji podržavati njezin način praćenja staraca i bolesnika. Njezino ime ostalo je prisutno i živo i nadam se da se ne će izbrisati ni u budućim naraštajima.
Dan njezine smrti obilježavamo svečanom svetom misom i s puno uspomena njezine duhovnosti. Kakvo je sjećanje ostalo na nju, možda će najbolje dočarati svjedočanstvo s. Mercedes Herrere, prve službenice milosrđa iz Ekvadora.
„Sjećam se s. Lukrecije po njezinu jednostavnome i radosnom osmijehu. Opisujući njezine kvalitete, navela bih neke: žena zajedništva – spremna služiti sestrama brižno, nježno i pažljivo, spremna na dijalog i promišljanje najboljih ostvarenja projekata i pastoralnih planova, spremna velikodušno kuhati sestrama ono što vole (meni je često spravljala kolač „čupava Kata“); žena molitve – bila je osobito pobožna Gospi i često je molila Krunicu, posvećivala je vrijeme osobnoj molitvi, zbog čega je i sve svoje aktivnosti vršila u molitvenom duhu, a redovito ju se moglo vidjeti na koljenima pred Isusom; s bolesnicima pažljiva i predana u liječenju, previjanju rana – u svemu je željela pružiti najbolje, nikada nije bila besposlena niti pokazivala umor, uvijek je bila spremna svakoga primiti, bili to muškarci, žene, djeca ili starci. Jednom prigodom, kad se govorilo o misijama ad gentes, s. Lukrecija je rekla da joj je želja ići u Afriku, ondje gdje je to najpotrebnije, a tihim glasom je nadodala da bi željela biti mučenica. Neka nas zagovor s. Lukrecije prati da bismo živjeli kreposno i išli prema svetosti po autentičnu služenju u ljubavi.“
7. Koji su najveći izazovi i obveze vaše zajednice danas?
U mnogim osobama, obiteljima, zajednicama nedostaje mir, ljubav, zdravi odnosi i put do Boga i do istine. Potrebna je umjetnost za ozdravljenje, oplemenjivanje i uzdizanje dostojanstva ljudskoga i kršćanskog života. Naš misijski rad od početka ima u vidu integralnost osobe. Zato je potrebno stalno vraćanje na početak, jasnoća u uočavanju problema osoba ili skupina i zajedno krenuti prema traženju rješenja, bez rušenja identiteta pojedinaca ili zajednica. Neophodno je uključiti u proces pojedince i sektore s kojima se radi i učiniti iste protagonistima promjena koje se zajednički očekuju.
8. Što mi u domovini možemo učiniti za vas?
Naši korijeni uvijek su u domovini, u našim obiteljima, u našoj kulturi i Crkvi te redovničkoj obitelji. Bez vas ne postojimo, a i plodovi našeg rada i vaši su plodovi. Očekujemo ostati duboko povezane s vama u molitvi, vaš doprinos je u duhovnoj jakosti i svjedočanstvu vjere i milosrdne ljubavi.
Djela su milosrđa konkretna: bijah gladan i dao si mi, bijah gol, unesrećen, zatvorenik...
Uz duhovnu snagu u naviještaju Božje riječi, praćenju osoba i zajednica, potrebna je solidarnost, koja je jedini izraz naše kršćanske prisutnosti i svjedočanstva da smo pripadnici iste Crkve i djeca istog Oca Nebeskoga – braća. Hvala svim suradnicima, a koji osjećaju poziv, dobro su došli u naš misijski krug Službenica milosrđa.
9. Veoma dobro ste poznavali sestru Lukreciju. Koji događaj ili koja anegdota vam se posebno usjekla u pamćenje?
Potreba za ambulantom u Paloquemadu. Bilo je to selo, bez struje i vode. Ljudi, djeca i starci dolaze bosi, hodajući po putu od blata i prašine, puni krasta, inficiranih od uboda mušica... Treba ih čistiti, liječiti... Bez vode, uopće nema slavine ili sličnoga. Njezina ideja bila je sjajna! Dignuti jedan stup, na njega staviti jedno bure s vodom i spustiti cijev da se mogu oprati rane prije liječenja. Još i danas postoji taj stup. Ali hvala Bogu, danas ima i slavina i voda u kući.
10. Koja bi bila vaša poruka našim čitateljima i po čemu biste željeli da pamtimo sestru Lukreciju?
Poruka života s. Lukrecije vrlo je jasna svim kršćanima, a posebno nama koji smo izravni nosioci evanđeoske poruke, bilo to riječima ili djelom, koji smo ju poznavali i koji će ju s vremenom upoznati. Život ima smisla i vrjednuje ga se ukoliko smo spremni dati život drugima i za druge. Iz evanđeoske perspektive valja nam prepoznati, rekonstruirati i jamčiti dostojanstvo života svake osobe, posebno prezrenih, zaboravljenih, zlostavljanih, za koje je i s. Lukrecija položila svoj život.
Uza želju da cijela naša hrvatska Crkva postane svjedočanstvo vjere, za mir i blagoslov drage Afrike, koju toliko volimo, da procvjeta naša kršćanska ljubav i da budemo stalna novost kršćanskog života u današnjem svijetu!
Tiskaj 