Otkako sam ovdje u Kimpangi, danas je bilo najviše svijeta na svetoj misi. Pjevanje je bilo jako dobro, jer je cijela zajednica pjevala. Red u crkvi kvario je samo Masafula koji je inače zadužen da čuva red za vrijeme svete mise! Hodao je kroz crkvu tamo-amo, kao, eto, on nadgleda sve, a time je samo smetao jer je povišenim glasom grdio djecu koja su ponekad pričala i tako odvraćao svijet od molitve i sabranosti. Vjenčao se jedan od radnika u misiji. I u selu je bilo vrlo veselo. Slavilo se kako je tko znao i mogao. Pjevači su pratili od kuće do kuće sve one koji su noćas i danas primili sakramente. Bio sam na ručku kod animatora Jean-Mariea jer mu je troje djece primilo prvu svetu pričest. Zatekoh u hladovini i neke već „pod gasom“. Animator je pozvao mnogo svijeta na piće. Oni su sjedili vani u hladovini i pili. Pozvao je u kuću na ručak svoju bližnju rodbinu, mene i ravnatelja srednje škole i još jedan stari bračni par koje nema djece niti ikoga svoga u Kimpangi. Oni su najsiromašniji u našoj misiji. Vrlo lijep primjer kako čovjek u svojoj radosti ne smije zaboraviti one najbjednije.

 

Popodne pomislih kako ću se odmoriti u svojoj misiji smještenoj u tišini, izvan sela, ali… Počeše dolaziti mladići i mlađi ljudi, mnogi već „blistavih“ očiju i odebljala jezika. Vele: „Došli smo te razgovoriti.“ Baš lijepo! Uskrs je, nema veze što sam umoran. Svi se uključuju u razgovor. A kako su jezici zadebljali, ima se što pričati! Tako ostadoh s njima do kasnih popodnevnih sati. Primiče se mrak. Povukoh se da se malo pomolim, kad opet netko kuca. Dođe ravnatelj osnovne škole u pratnji svoje žene. Čim uđoše u kuću, žena vadi iz plastične vrećice jednu bocu. Mislim da je „malevu“ – palmino vino. Pruži mi veliku bocu (0,73 l) pravog piva „Simba“. Netko je dovezao iz Kamine nekoliko gajbi piva i prodaje ga po trostrukoj cijeni. Ravnatelj škole kupio četiri boce i jednu je, eto, donio meni. Nije mi po volji piti toplo pivo, ali ne smijem odbiti takav čin ljubavi. Nalih malo i njima. Dok pijemo, pričaju mi da im je cijelo popodne dolazio svijet i svakoga je trebalo počastiti, jer je Uskrs, a njihova je kćerka primila prvu svetu pričest. Nekome su ponudili kavu, drugima palmino vino, nekima „lutuku“ – smrdljivu rakiju od manjoka, a oni najodabraniji dobili su pivo. Žena je trudna. Rodit će za mjesec dana. Bit će joj to osmo dijete. Pričaju mi o počecima svoga zajedničkog života, kao su se crkveno vjenčali još 1980. godine. Tri godine nisu imali djece, a to je u Africi katastrofa. Tuga se uvukla u srca. Ravnateljeva obitelj vršila na njega pritisak da otpusti ovu ženu ili uz nju da se oženi još jednom drugom koja će mu rađati djecu. „Što će ti nerotkinja“, govorili su mu? Kad članovi obitelji nešto odluče, onda ta odluka ima težinu. Ne smije čovjek biti tvrdoglav i ne poslušati. Ali njih dvoje su odlučili slušati više Boga nego obitelj. „Pred Bogom smo dali obećanje i moramo se toga držati“, govorili su jedno drugome. I eto, danas očekuju osmo dijete! Dok pričaju, lica su im ozarena. Iz očiju im izbija ponos, jer nije mala stvar imati 6 sinova i jednu kćerku i čekati još jednu bebu. Pitam ih da li bi više voljeli žensko ili muško. „Više bismo voljeli djevojčicu, jer imamo 6 sinova, ali Božji je dar svako dijete, bilo muško, bilo žensko“. Moja primjedba poslije pet godina: Rodila im se curica, kako su priželjkivali, a nakon tri godine imali su još jedno žensko dijete. Koje blago za afričkog čovjeka!

 

Mrak pokri selo. Oni odoše, a ja ostadoh sam na svome „ranču“. Nadviše se crni oblaci. Gromovi pucaju. Tutnji na sve strane, a munje osvjetljavaju zemlju svakih nekoliko minuta. Navih Radio Zagreb. Uskrsni je program. Slušao sam i druge strane stanice. U vezi s Uskrsom spominju samo da je bolesni Papa uputio poruku gradu i Rimu i svijetu da se zaustavi rat u Svetoj zemlji. Jedino je na Radio Zagrebu sve uskrsno. Kad završiše uskrsne pjesme, dobih dojam da više nemaju drugih, pa nastaviše duhovnom glazbom: „Glory, glory…“ „Kakav prijatelj je Isus“, Bože moj, dopusti mi“, „Dođi, dođi nam, Gospode…“ Ovo mi je pomalo čudno, a u isto vrijeme vrlo drago. Naime, odrastao sam u bezbožnom komunizmu kad se na radiju nikad nije ni spominjao Uskrs, a već dugo živim u Africi, pa sve nekako očekujem da na radiju počnu govoriti o „proljetnim praznicima“, kako je to bilo nekad kad su naši „gastarbajteri“ dolazili kući za „proljetne praznike“. Tada smo mi Hrvati bili „najproljetniji“ narod u svijetu, jer smo slavili proljeće, i tko je god mogao, dolazio je kući za „proljetne praznike“.

 

Iako je prvi travnja, nije ovo prvotravanjska šala, nego živa istina. U posjet mi stigao naš fra Filip Sučić! Nije do sada bio u Kimpangi otkako je prije malo više od dvije godine osnovana misija, pa došao vidjeti gdje živim i što radim. Iz grada je donio i jela i pića da proslavimo ovaj bratski susret. Prije nego sam počeo graditi župnu kuću, napravio sam buduću kuhinju u kojoj sada stanujem. Imam još jednu drugu sobu koja će služiti kao ostava, a sada sam je pretvorio u malo skladište. Tako već sada mogu lijepo dočekati gosta. Fra Filipa sam smjestio u svoju sobu, a ja sam spavao u ostavi na metalnim kovčezima, okružen čavlima, bojama, lakovima, kartonima sapuna, bidonima palmina ulja i dizel goriva… Nema čega nema! Nisam se nažuljao jer sam imao jednu spužvu ispod sebe. Obično slavimo svetu misu ujutro, prije zore, ali zbog dragog gosta sveta misa će biti navečer. Došlo je mnogo svijeta, gotovo kao nedjeljom. Tijekom dana obišli smo svaki kutak i dobro se napričali. Fra Filip se posebno „divio“ mome tušu bez vode! Još nisam uveo vodu u kuću, ali sam ipak napravio tuš da se bar mogu lijepo okupati u svojoj sobi, makar i s vodom iz kante. Kod kupanja treba se polijevati jednim lončićem. Kad se fra Filip okupao, reče mi da je požalio što ga je Bog stvorio samo s dvije ruke, jer da ima i treću kojom bi držao lončić s vodom, mogao bi se kod mene vrlo lijepo okupati.

 

Moj dragi gost fra Filip ode u Kaminu u jutarnjim satima, odmah nakon što zajednički popismo kavu, a i ja napustih Kimpangu u podne da bih posjetio sela na jugu misije. Ostalo mi je još sedam zajednica koje nisam mogao posjetiti prije Uskrsa zbog kiše i loše ceste. Ali ni sada nije mnogo bolje. I danas nas je kiša pratila cijelo vrijeme na putu. Pokliznuli smo se više puta i na jednom upadosmo u veliku rupu sa strane ceste. Ipak, nitko nije za stalno ostao u rupi. Treba raditi, čupati se, kopati. Usput smo se navratili pozdraviti kršćane u selima Kishinde i Kimanda. U selu Kishinde srušila se kapelica. Nađosmo kršćane gdje je popravljaju. Prigovaraju mi što odmah ne počnem graditi pravu crkvu. „Vaš je to problem“, velim im. Naime, žele dosta veliku kapelicu, pravu crkvu, a nemaju dovoljno kamenja za temelje. Nadam se da će ih ovo natjerati da zdušnije rade. Svi uglas obećavaju da će odmah početi skupljati kamenje. Teško shvaćaju da 2-3 kamiona kamenja nije dovoljno za pravu kapelicu, od tvrdog materijala.

U Kimandi školska djeca i učitelji odmaraju se zbog uskrsnih blagdana. Umjesto da rade na školi sad kad nema nastave, zaustavili su radove i čekaju da počne nastava, pa će onda raditi! A kada će učiti?

U kasno popodne stigosmo do Kabulula, prvog sela gdje ćemo prenoćiti. Napravili su kapelicu od palminih grana. Ipak, kakva je, takva, bolja je nego nikakva kao do sada. Simpatična je to mala zajednica. Iako su malobrojni, ipak imaju i zbor pa su cijelu večer pjevali dok smo pričali pored vatre. (Nastavlja se)