Kenija, 07.10.2021

Bog - središte našeg života

Dragi čitatelji Radosne vijesti i dragi prijatelji misija!

Iako je moje prvo misijsko djelovanje bilo u Ugandi, posljednjih 15 godina moj je dom selo Subukia, u središnjoj Keniji, gdje se još zajedno s dva fratra – jednim iz Kenije i jednim iz Ugande – brinem o prostranoj misiji, sa 16 područnih crkava. Sam vodim sirotište „Mali dom“ i Srednju školu sv. Franje, koja omogućava obrazovanje za više od 500 djece iz najugroženijih obitelji, a iza nas je još jedan uspješan projekt zdravstvenog centra, koji u ovome zabačenom kraju predstavlja jedinu medicinsku pomoć lokalnomu stanovništvu. Osiguravamo lijekove za malariju, trudimo se smanjiti pojavu dječje paralize i suzbijamo pothranjenost djece, što je, uz malariju, najčešći uzrok smrtnosti.

Po odlasku u Afriku uopće nisam bio svjestan onoga što me čeka, a dočekao me sasvim neki novi i nepoznati svijet. I upravo se u tome drugačijem i neočekivanome smjestilo najviše ljepote života. Misionarski poziv velika je životna pustolovina i zato je potrebna velika vjera u Boga. Treba mu dopuštati da u nama raste i da nas vodi. Svi služimo Bogu na različite načine. U svakom slučaju, Bog želi biti u središtu našeg života. Tražimo li njegovo usmjerenje, vodit će nas putem kojim želi da pođemo i blagoslovit će naš život, da bismo mogli vršiti njegovo djelo.

„Mali dom“

U sirotištu „Mali dom“ skrbim o napuštenoj djeci, čije su životne priče za mnoge od nas potresne te potpuno nezamislive. Radi se o djeci bez roditeljske skrbi, djeci s teškoćama u razvoju, epilepsijom, autizmom i dječjom paralizom. Sve su to napuštena, ranjiva djeca, kojoj je nužno usaditi životne vještine i osigurati im razvoj zdravih navika. Ovdje (zapravo, u većini afričkih zemlja) onaj tko ima neki hendikep nije naročito prihvaćen. Ta djeca se zato većinom sakrivaju i nemaju dodira sa socijalnim životom, a država se o tome gotovo ne brine. Mnoga djeca ovdje su prvi puta osjetila ljubav, prijateljstvo, sigurnost i toplinu doma ili su se suočila s nekim fizičkim ili emocionalnim izazovima, a jer su (dječja) trauma i strah univerzalni osjećaji, pogotovo kad su uzrokovani gubitkom roditelja ili je okruženje u kojem su rođeni bilo vrlo loše i nije im se mogao osigurati dobar razvoj, izuzetno je teško, pa sam odlučio da ću napraviti utočište upravo za njih, da bih im ublažio patnju i pomogao im da ju što lakše prebrode i pobijede sve izazove stavljene pred njih od samog rođenja.

Djeca ovdje žive kao velika obitelj, imaju svoje dnevne obveze, dobivaju tri obroka dnevno. Na primjeru „Malog doma“ jasno je vidljivo kako su naš franjevački rad i utjecaj dalekosežni zbog dugoročnih ulaganja koja investiramo u živote djece i mladih. Koliko je to u ovim teškim i surovim africˇkim uvjetima moguće, posebno se brinemo da svi imaju odgovarajuću zdravstvenu njegu, a posebnu pozornost posvećujemo i osiguranju njihova obrazovanja, pa oni koji su sposobni pohađaju i školu, osnovnu i srednju. Tako kasnije mogu biti bar donekle samostalni i sami se brinuti o sebi. „Mali dom“ izgradili smo 2009. godine, no s godinama nam je postao premalen. Trenutno nam najveći problem predstavlja nedostatak smještajnih kapaciteta. Limitirani smo i ne možemo primiti više djece, a potrebe postoje. Velike su i svakodnevno nam dolaze ljudi sa zahtjevima da primimo novu djecu, a mi više nemamo mjesta. Tako da bi iduće godine, ako Bog da, započeli s proširenjem „Malog doma“, da možemo smjestiti što više potrebite djece. Sada nemamo ni regularni WC, a kamoli onaj prilagođen djeci invalidima, i duboko se nadam da ćemo sljedeće godine uz pomoć dobrih ljudi početi s realizacijom toga izuzetno potrebna projekta.

Srednja škola sv. Franje

Najbolji primjer suživota nas katolika sa svima drugima upravo je naša misijska Srednja škola sv. Franje, koju pohađa 500 djece, čiji su roditelji daleko od mogućnosti da im osiguraju školovanje. Riječ je o srednjoj školi internatskog tipa i učenici u njoj žive gotovo cijelu godinu, a potječu iz svih etničkih i vjerskih skupina u Keniji. To su djeca iz grada i sa sela, djeca s invaliditetom, koja sva dijele isto siromaštvo, ali imaju snove, želje i upravo je škola ono mjesto koje im daje sigurnost i nadu.

U školi se zalažemo za načelo inkluzivnosti u obrazovanju i smatram da im jedino obrazovanje može pružiti rješenje za trajan izlazak iz siromaštva. To je neka vodilja koja me drži i koje se držim, s idejom da će, ako što više ljudi uspijem školovati u selu, toliko više ljudi izići iz bijede. Važnu ulogu u životu te djece imaju i kumovi, koji osiguravaju sve troškove njihova školovanja.

Pandemija

Pojava koronavirusa promijenila je život u misiji i u mnogočemu nas je usporila i sa sobom je donijela puno strepnje i neizvjesnosti, pa i straha. Socijalno distanciranje daleko je od onoga što Kenijci znaju – druže se, čvrsto se rukuju i grle svaki put kad se sretnu. Tako Kenijci pokazuju ljubav i uvažavanje jedni prema drugima. Tijekom teških vremena u zajednici posjećuju se, mole i ohrabruju jedni druge. A onda je došla pandemija, koja je sve to razdvojila i napala svaki aspekt kenijske kulture. Nismo mogli ići u crkvu, nismo mogli ići na sprovode, nismo mogli odlaziti na obiteljska okupljanja. Činilo se kao da ništa ne možemo činiti! Mnogima je to bilo teško, frustrirajuće i depresivno. Morali smo promijeniti način na koji ovdje radimo.

Zatvaranje crkve bilo je na vrhu popisa svih frustracija. Mnogi su smatrali da je to nedostatak vjere, dok su se drugi pitali zašto Bog ne bi pomogao u takvoj situaciji. Teško je promijeniti stare navike. Bilo je teško spriječiti ljude da se okupljaju ili ostaju blizu jedno drugomu, kako kultura nalaže, ali ljudi uče i rade da bi se pridržavali ograničenja, a sada mnogi shvaćaju da je nošenje maske briga za one koje volite. To je novo „normalno“.

Kad se pojavila korona, školu smo morali zatvoriti. „Mali dom“ nisam zatvorio, jer djeca ondje žive – to je njihov dom, a nisam zatvorio ni dom zdravlja u selu. Cijelo vrijeme karantene najveći problem je bio kako održati školu, jer država ne pomaže, ne daje poticaje. Morali smo se sami snalaziti za plaće nastavnika i svih zdravstvenih radnika i doista je bilo izazovno kako preživjeti. Bogu hvala, uz pomoć ljudi, uspjeli smo sve nekako srediti i polako se vraćamo u normalu. To još nije onako kako bi trebalo biti, no zahvalni smo na svemu.

Svi smo u svojem životu misionari, svatko na svojem polju. Isus je kao prvi misionar, bio i uvijek je ostao čovjek za druge. Veoma je važno pomoći drugima, znati cijeniti ono što imamo, znati dijeliti i činiti dobro. Zahvaljujem svima koji pomažete moje misijsko djelovanje, jer svojim odricanjem darujete pomoć po kojoj najugroženiji osjećaju ljubav i susreću Boga, donosite osmijeh i radost na lica djece i pomažete im u izgradnji svjetlije budućnosti, a ja svima ne mogu dovoljno zahvaliti na snažnoj podršci i pomoći koju svesrdno darujete. Uvijek ste u našim molitvama.

Fra Miro Babić, OFM