DR Kongo - zemlja raznolikosti
S. Mislava Prkić, redovnic Družbe školskih sestara franjevki Krista Kralja
S. Mislava Prkić, redovnica je Družbe školskih sestara franjevki Krista Kralja, Splitske provincije. Rođena je 20. listopada 1952. u Ramljanima (Šibenska biskupija). Zavjete je položila 26. kolovoza 1973. godine, a u misije u Demokratsku Republiku Kongo je otišla 9. prosinca 1979. godine.
Sestro, u misije ste otišli prije više od 40 godina. Kakva su bila Vaša očekivanja u to vrijeme, a što ste tamo zatekli?
Biti misionar u pravom smislu te riječi, znači otići u zemlje gdje još Evanđelje nije ukorijenjeno ili ni navješteno. To me privlačilo još iz novicijatskih dana. Naša Družba nije isključivo misionarska, te za otići u misije treba dozvola poglavarica. Moja su jedina očekivanja bila naviještanje Riječi Božje preko bilo kojeg apostolata. Kad sam se pridružila našim prvim sestrama u Zairu (danas Kongo), s. Romani Baković, s. Eriki Dadić i s. Blaženki Barun, trebala sam najprije naučiti domaći jezik. Demokratska Republika Kongo je velika zemlja koja se nalazi u centralnoj Africi, bogata prirodnim bogatstvima, raznolikošću flore i faune, a nadasve bogata prekrasnim ljudima, raznih jezika. U jednoj riječi, crna i lijepa.
Djelujete u narodu Bashi?
Moj narod govori Mashi jezikom. Naučila sam ga. Ako se želi ispravno naviještati evanđelje treba se naučiti jezik naroda u kojem se živi i upoznati njegove običaje. To se zove inkulturacija.
S vama su i druge sestre iz domovine, ali i domaće sestre Kongoanke vaše družbe.
Živim u kući novicijata i postulature. Zajednica se nalazi u gradu Bukavu/Nguba. Za sada samo 11 zavjetovanih sestara, tri novakinje i tri postulantkinje. Od zavjetovanih sestara 4 smo Hrvatice, a 7 je domaćih sestara, od kojih su 3 studentice koje studiraju, dok se ostale bave raznim drugim apostolatima. Imamo crkvenu radionicu za izradu misnog ruha, dopunsku osnovnu školu za djecu koja nemaju mogućnosti pohađati normalnu osnovnu školu, i tečaj šivanja, krojenja, kuhanja i drugih domaćinskih poslova, za djevojke koje nisu imale mogućnosti pohađati školu normalno. Ova je zajednica sjedište Delegature za DR Kongo. Povjerenica sestara je isto domaća sestra.
Važnost školovanja djece
Ravnateljica ste školskog centra u mjestu Nyantende. Koliko vam je važna pomoć koju dobivate iz domovine za učenike?
Djelujem u srednjoj školi svetog Antuna Padovanskoga u Nyantende punih 18 godina, od toga sam 15 godina i odgovorna za tu školu. Svaki dan, od ponedjeljka do subote, dolazim u Nyantende, iz zajednice Bukavu/Nguba. Udaljenost je 15 km. Uspjeli smo nabaviti školski minibus sa 18 mjesta koji nam je neophodan, jer većina nastavnika dolazi iz Bukavu iz jednostavnog razloga što je na selu teško naći kvalificirano osoblje. Minibus nije baš lako održavati, ali nemamo drugog izbora. Školska nastava je kvalitetna, zgrade su u dobrom stanju, a djece i mladih, iz godine u godinu, sve je više. Ove školske godine imamo 958 učenika u 18 razreda, i 28 nastavnika.
Moja zamjenica je sestra Kongoanka, a tri sestre rade kao nastavnice. Školovanje u Demokratskoj Republici Kongo je dosta složeno. Prebogata zemlja, a siromašni narod. Apsurd. Tužna ali istinito. Dok te stranac tlači i iskorištava, jadno ali razumljivo jer nije tvoj, ali kad te tlači tvoj, to je neprihvatljivo. Nažalost, vlada kultura džungle. Obitelji koje nemaju novaca ne mogu školovati djecu. Zato smo pokrenule akciju za školovanje djece, barem u školama u kojima mi radimo ili koje se nalaze u našem okružju. Svaka je pomoć dobro došla. Bez velikog srca dobročinitelja teško bismo uspjele.
Djeca u DR Kongu su uključena u Djelo sv. Djetinjstva. Kako to izgleda?
U našoj nadbiskupiji, Djelo sv. Djetinjstva je vrlo dinamično. U prošlom listopadu, usprkos siromaštva i pandemije Covida-19, u 480 osnovnih i srednjih škola, skupiti smo 20 000 USD. Osim novca, sakupljeno je dosta i u naravi i, preko nadbiskupijskog Caritasa, sve je poslano u siromašnije župe i škole. Kroz mjesec listopad, po školama se radi misijska animacija. Važno je usađivati u srca djece i mladih dinamiku poslanja opće Crkve, svijest da čovjek ne smije biti okrenut samo prema sebi, nego da uvijek treba usredotočiti svoj pogled i prema drugome, posebno prema najpotrebnijima. Sveta Majka Terezija iz Kalkute je znala reći da trebamo pomagati siromasima među najsiromašnijima.
Vozilo služi narodu
Jedan od bitnih projekata je akcija MIVA (Misijska vozila).
Vozilo u misijama je pravo zlato. Zamislite, u Luhwinji smo bile bez vozila 7 godina, udaljene od grada 100 km, 5 sati vožnje, a putevi loši. A sve potrepštine svagdanjeg života su se nabavljale u gradu. Kada smo dobile prvi terenac, veselju nije bilo kraja. Moram naglasiti da vozila ne služe isključivo zajednici sestara. Ona služe više narodu nego sestrama. Prijevoz bolesnika u bolnice, u bilo koji sat, pastoralni pohodi u udaljene kapelanije, opskrbljivanje nužnim potrepštinama seoske zadruge, pastoralni pohodi u udaljene župe za pastoral mladih, itd. Naš auto je ustvari njihov auto. Zato vam ne može nikada dovoljno zahvaliti što ste nam darovali auto preko akcije MIVA.
Često čujemo o opasnostima i nemirima u DR Kongu. Unatoč tome vi ste još uvijek tamo. Zar vas nije strah?
I strah je za ljude. Opasnosti ima svugdje, pa tako i ovdje kod nas. Ali straha u ljubavi nema. Povjerovale smo Isusu, Bogu ljubavi, i ostajemo ovdje, i On s nama. Nama nikada nije palo na pamet da ostavimo ovaj narod zato što ima poteškoća i političke neizvjesnosti. Gospodin nam daje snagu. Mi smo mu na tome iskreno zahvalne. Čovjek malo može sa vlastitim snagama.
Imate li poruku za naše čitatelje?
Nalazimo se u svetom korizmenom vremenu. Korizma je vrijeme u kojemu nas Crkva poziva na iskreno obraćenje. Tri su stupa korizme: molitva, post i milostinja. Našim čitateljima bih poručila da mole za milost svete ustrajnosti čineći uvijek dobro sebi i bližnjima. Neka se nikada ne umore i ne obeshrabre.
Neka vas sve Gospodin blagoslovi i pokaže vam pravi put kojima vam je hoditi. S vama smo sjedinjene u molitvi. Unaprijed čestitamo – sretan vam uskrs!
Razgovarala Ines Sosa Meštrović
Tiskaj 