Vatikan, 17.03.2021

Duhovni obrisi žene koja će obilježiti Crkvu

Pauline Jaricot

Na zahtjev svojega duhovnog vođe oca Jeana Würtza, mlada Pauline Jaricot promišlja o svojem životu, posebno o svojem obraćenju, i na poticaj tog svećenika sve zapisuje u bilježnice. Četiri rukom ispisane bilježnice postale su tako duhovna autobiografija mlade Pauline. Na takav način, pišući duhovni dnevnik, duhovnik joj omogućuje da prepozna važne trenutke svojega dotadašnjeg života i u njima razluči Božju volju za svoju budućnost.

Mlada je Pauline imala sreću susresti svećenika koji je ozbiljno shvatio svoju ulogu za duše koje su mu povjerene i prihvatio biti njezin duhovni vođa. Inače, da bi kršćani napredovali na putu duhovnosti i razlučili poticaje Duha za njihov život, Crkva je oduvijek preporučivala duhovno vodstvo, čija je krajnja svrha svetost. Ni manje, ni više. Kao žena velikih ideala, Pauline je izabrala najizvrsniji put (1 Kor 13, 1 – 13). Dakle o tome je promišljala uz pomoć svojega duhovnog vođe. Ona koja će kasnije postati utemeljiteljica misijskoga Djela za širenje vjere, ona koja je od djetinjstva sanjala da, zajedno sa svojim bratom, jednoga dana otiđe u misije, uz pomoć duhovnog vođe, spoznaje da su njezine misije – ostati doma, da misije nisu samo Kina, Afrika ili Južna Amerika, nego cijeli svijet. Izabrala je cvjetati ondje gdje je posijana i ondje moliti i raditi za misije.

Njezin izbor duhovnog vodstva izvrstan je primjer svima onima koji bi danas željeli ići u misije. Pozvani su najprije pronaći duhovnog vođu, koji će im pomoći da rastu u duhovnom životu i da u konačnici mogu razlučiti volju Božju za sebe. U traženju volje Božje, uz pomoć duhovnog vođe, rastemo u svetosti, na način da pozorno analiziramo svaki kutak svojega života, da bismo uklonili sve male poroke koji koče naš rast i tražimo najučinkovitija sredstva da činimo dobro oko sebe. Počinjemo zračiti radošću što smo kršćani, širimo kraljevstvo Kristovo, poput Pauline i njezina fiat voluntas tua, koje je njezino geslo života.

Uz pomoć duhovnika i vlastitih promišljanja, Paulini se jasno ocrtao put njezina života, shvatila je milost kojom je ispunjena, što je Duh Sveti učinio u njoj, te zahvalno kliče: „Koliko si dobar, Isuse, da nosiš buntovno janje na ovaj način...“ 

„Imala sam oko sedamnaest godina“, kaže nam ona, „kad je moje jadno srce, umorno od svoje besplodne potrage za blaženstvom, u korumpiranu i pokvarenu svijetu, konačno odlučilo ispraviti svoju nedosljednost prema svojemu Bogu. (...) S nestrpljenjem sam tražila nešto što bi moglo ispuniti neizmjernost mojeg srca. Samo mi je Isus mogao ponuditi ono što sam toliko dugo željela.“ Spremna je ići tako daleko da svoje obraćenje uspoređuje s obraćenjem svetog Pavla, a u svećeniku kojemu se bila povjerila prepoznaje Ananiju.

To što sebe naziva „jadnom“, ne smije nas iznenaditi. Ne kaže li to isto sveti Pavao za sebe, nakon susreta s Kristom na putu za Damask: „Najposlije, kao nedonoščetu, ukaza se i meni.“ (1 Kor 15, 8) U izrazima koji se čine pretjeranima i emotivnima prepoznajemo duhovnu borbu koju mlada žena proživljava. To je put kojim svaki učenik Isusa Krista prolazi, da bi se otrgnuo od lažne sigurnosti i osjećaja napuštanja od božanske ljubavi. Odgovor nakon te duhovne borbe jest Paulinino potpuno predanje Bogu: „Osjećam da se pod njegovim okriljem izručujem ljubavi.“

„Bog mi je dao nepokvareno srce“, kaže ona, „dobro i gorljivo za pobožnost. Urezao je u njega, mada je bilo još mlado, ljubav prema zapovijedima i prihvaćanje pokore. Nisam rođena da volim na način svijeta i stvorenja. Moja duša je toliko gorljiva i nedjeljiva da se ne može vezati za nešto što će propasti. Ne može služiti dvojici gospodara odjednom...“ Takav je bio odgovor mlade Pauline na božanski poziv.

Takvo predanje Gospodinu u Paulini stvara mir i radost. Međutim, iako obraćena, Pauline i dalje ostaje ista, žestoka temperamenta, i trebat će joj mnogo godina da njime ovlada, da se dokraja zaljubi u Boga i postane žena akcije i zrele kontemplacije. „Uvijek sam u sebi čula skriveni glas koji mi je govorio: 'Bog želi da služiš njegovoj slavi! Izabrana si da ispuniš tajne planove.'“

„Čega bih se trebala bojati, ja sam s Isusom“ – zapisala je Pauline u svojim duhovnim bilježnicama. Upravo ono što Isus kaže: „Srce će vam se radovati i radosti vaše nitko vam oteti neće.“ (Iv 16, 22) Pokazuje stvarnost svojeg obraćenja u konkretnim djelima. „Bog me priprema za djela dobročinstva prema bližnjemu.“ U svojem novom životu Pauline stavlja u djelo Isusovu riječ: „Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga“ (Mt 22, 39), prihvaća jednostavnost koju Isus daruje onima koji mu se predaju.

Ali svetost je uvijek obilježena trpljenjem. Kršćani, ti „miljenici Božji“, prouzročit će joj najviše patnje u životu, ali ona se zbog toga neće odijeliti od Crkve. Slobodna u izboru života, ostala joj je vjerna do kraja: „Dobri Bog mi je dao osjetiti strahote koje su učinjene prema našoj svetoj majci, katoličkoj, apostolskoj, rimskoj Crkvi, zbog svih vrsta pogrešaka i neposluha.“

Ne iznenađuje zato da Djevica Marija zauzima važno mjesto u njezinu duhovnom životu: „Ako me Isus Krist, moj Spasitelj, ispunio svojim milostima, udostojao me poučiti da ih je njegova majka isprosila za mene.“

Paulinin je misijski žar plodonosan jer je povezana s Gospodinom. On je sigurnost njezina izbora. „O Isuse, tvoj izbor je pao na mene ... jer sam najslabija od svih stvorenja.“ Pauline u sebi osjeća da je pozvana na siromaštvo, siromaštvo koje, providonosno, najavljuje bijedu u kojoj će dočekati kraj svojeg života. Svoja nadahnuća crpila je iz molitve, posebno prema Djevici Mariji, iz karitativnosti kojom želi doprijeti do najsiromašnijih, iz vjernosti Crkvi, koja naviješta Kristovo spasenje.

No trebalo je najprije hodati, živjeti, a ona je bila spremna, otvorena za apostolat, za poslanje koje joj je Gospodin namijenio i iz godine u godinu dozret će do utemeljiteljice misijskog Djela za širenje vjere. „Živa Krunica“, rad za radnike i širenje vjere s vremenom će poprimiti sve jasnije crte i postati njezin raison d’être. Postala je čudesna žena koja će obilježiti Crkvu.