RADOSNA VIJEST - br. 17
Uganda, 29.05.2008

Pohod Ugandi

Don Vinko Raguž pohodio je Ugandu

Don Vinko Raguž, župnik župe Svih Svetih Aladinići u Trebinjsko-mrkanskoj biskupiji, krajem siječnja ove godine pohodio je Ugandu, krajeve gdje djeluju hrvatske misionarke s. Bogdana Markić i s. Vedrana Ljubić. Ovdje donosimo neke od njegovih uspomena, kako je doživio Ugandu, osobito djelovanje sestara Kćeri Božje ljubavi u toj afričkoj zemlji koja broji nešto više od 30 milijuna stanovnika od kojih su najvećim dijelom kršćani. 
 
Duhovna zvanja
 
Čovjek, hodajući ovim svijetom posjeti razna mjesta i susretne razne ljude. Neke odmah zaboravi, a s nekima ostane povezan nekom neobjašnjivom unutarnjom silom koja ga nuka da im se ponovno vrati, posjeti ih i susretne. Tako se nešto dogodilo i meni. Prošle sam godine posjetio Ugandu i proveo nezaboravnih mjesec dana u mjestu Rushooki (Rušoki) gdje misionare sestre Kćeri Božje Ljubavi. Ove je godine ta zajednica imala dva vrlo značajna događaja. Prvo, otvorile su novu postaju i kuću formacije u mjestu Kagando-Ruti, sedam kilometara od grada Mbarara, koji je drugi grad po veličini u Ugandi i ujedno je sjedište istoimene nadbiskupije. Uzalud je otvarati kuću ako u njoj nema tko živjeti. No ovdje nije tako. Ovdje ima dosta rođenja pa onda i duhovnih zvanja. Drugi važan događaj jest oblačenje prve tri domaće sestre zajednice Kćeri Božje Ljubavi i njihov ulazak u novicijat. Nisam mogao propustiti ova dva crkvena čina i ne sudjelovati u proslavi. Tako sam 20. siječnja iz Zagreba, preko Londona, krenuo prema Entebbei, jedinom ugandskom međunarodnom aerodromu gdje me dočekala s. Bogdana Markić rodom iz župe Aladinići. Temperatura bijaše podnošljiva jer je cijelu prethodnu noć padala kiša. Obavismo kratku kupovinu po gradu, utovarismo potrebne lijekove, uzesmo s. Marlen, Brazilku, te se uputismo prema Kagandu. Nakon nekoliko sati vožnje stigosmo u kuću formacije koja je stavljena pod zaštitu Srca Isusova. Kuća je nova, ne bi je bilo stid da je u Europi. No okolo još ima puno posla. Sve se radi ručno, motikama, lopatama i karijolama tako da će trebati dosta vremena dok se sve to završi. Njima se pak puno ne žuri. U toj su kući s. Vedrana, s. Bogdana, s. Aqvila i tri domaće djevojke, postulantice. Tu je prethodnih dana boravilo još pet djevojaka koje razmišljaju o redovničkom pozivu. Htjele su malo vidjeti i osjetiti život u samostanu. Otišle su svaka u svoju školu sa željom i nadom da će biti primljene među pripravnice za sestre.
 
Teška bolest AIDS-a
 
Svako podneblje ima svoje poteškoće. Uganda je među prvima od afričkih zemalja s postotkom oboljelih od opake bolesti AIDS-a (side), od koje se „kopni“, pa je neki i nazivaju „kopnica“, samo se ta riječ nije primila, ali jest bolest. Ne znam koji je veći problem, siromaštvo ili ta nesretna bolest. Tim se ljudima nastoji pomoći, život olakšati i produžiti ga koliko se može. Postoji organizacija TASO, na državnoj razini, koja se brine da oboljelima besplatno osigura potrebne lijekove i vitamine. Ali velik je problem što se ljudi teško odlučuju, ili ne žele, testiranje. Kad život klone, onda je kasno. To je, nažalost, česta pojava.
S. Bogdana uključila se u obilazak i pomaganje oboljelih od te neizlječive bolesti zajedno sa s. Rosemary koja je domaća sestra, samo jedne druge družbe. U timu je i gđa Betty, medicinska sestra. One zajedno obilaze po selima, dijele terapiju i prate stanje svih koji su registrirani s tom bolešću. „Primile“ su me u taj tim na mjesec dana. Radovao sam se svakomu posjetu tim bolesnicima koji su svjesni svoga stanja, ali i radosni. Neki primaju terapije već petnaest godina. Teško je i mučno kad vidiš da očekuju pomoć od svakoga, a osobito od bijelca. Ne mogu razumjeti da svi bijelci nemaju novaca pogotovo onoliko koliko bi njima trebalo. Pri susretu s oboljelima od AIDS-a ne primjećuje se da imaju tešku i neizlječivu bolest, ali su svjesni da je nose.
Posjetili smo više postaja. No u svakoj su isti problemi i iste potrebe. Ljudi su s malo zadovoljni, ali kako dobiti to malo. U veljači je kod njih početak školske godine. To je ujedno i početak velikih poteškoća. Kako platiti školarinu djeci. Kad bi im netko dao kozu, ili barem kokoš, da se preživi. I kad se to dobije, riješeni su mnogi problemi. Pogotovo radosti nema kraja kad se dobije novi krov i zamijeni onaj koji prokišnjava. Sve su to možda mali iznosi, ali puno potrebitih pa je nemoguće svakomu izaći u susret. No oni ne gube nadu ako ne dobiju među prvima, bit će drugi put. Sedam postaja, koje sam pohodio i s ljudima se susreo, ostavile su dubok dojam. S tim sam ljudima proveo lijepe trenutke, iako ne znam njihov runjankore jezik. Sporazumijevanje se odvija preko prevoditelja, a to nije problem jer su im sve škole na engleskom pa svi koji idu u školu znaju engleski. To olakšava komunikaciju.
Ne mogu ne spomenuti jedno nezaboravno iskustvo. Bilo je to 8. veljače pri pohodu posljednjoj postaji pred povratak u domovinu. Na susretu je bilo 70-ak oboljelih muškaraca, žena i djece. Padala je jaka kiša. Nije to bio razlog da se ne održi sastanak. Samo je jedna žena imala kišobran. Kad je vidjela da kisnem, pružila mi je kišobran. Ne uzeh ga, ali joj lijepo zahvalih. Pogledala je oko sebe. Primijetila je da nitko od prisutnih nema kišobrana nego da svi kisnu. Sklopila je kišobran i pomno, na kiši kao i ostali, slušala što govori sestra i voditelj skupine bolesnika. Pomislih, kako je teško shvatiti druge i drugačije.
 
Dan života
 
Nedjelja je, 3. veljače. Ovo je stvarno Dan života za ovu zajednicu. Sveto misno slavlje u 11 sati u samostanskoj kapelici Srca Isusova označilo je početak nove faze života za družbu Kćeri Božje ljubavi. Naime tri postulantice: Paskazia, Christine i Fedrick ušle su u novicijat i obukle redovničko odijelo. Misu je predvodio pomoćni biskup Mbaraare, msgr. Lambert Bainomugisha. Na području nadbiskupije ima preko 2.600.000 stanovnika, a malo manje od milijun katolika. Pretprošle 2006. godine 40.380 krštenja! Poslije Mise djevojke su izvele prigodni program. To im ide od ruke jer imaju dar nastupanja, opuštenosti i spontanosti. Umješno kombiniraju i stvaraju na mjestu i u hipu. Ako ih Bog podrži pa postanu sestre po završetku škole, onda će trebati još kuća i još novih postaja. Daj Bože! Ovo je slavlje bilo razlogom dolaska s. Lucine, vrhovne poglavarice iz Rima. Pa čini mi se da veći razlog od ovoga nije ni mogao biti. Svi smo se toga dana radovali kao roditelji novorođenčetu. Ne jedno novorođenče, nego trojke odjedanput. Zajednica koja nema domaćega prirasta nema što tražiti dugoročno u misijskim područjima. Zato je ovo poseban dan, posebna radost i poseban Božji blagoslov.
Ove tri novakinje prošle su dužu pripravu do novicijata nego obično. One su sve to strpljivo prolazile i konačno prošle. Najprije srednja škola, pa teološka izobrazba a onda godinu dana postulature. Sada slijede dvije godine novicijata a potom će biti prave pravcate časne, ako Bog da. Kažu da im je drago što su sve to prošle, jer je taj svaki korak posebno životno iskustvo koje donosi duhovni rast. Kažu: opreza nikad dosta, iako bih ja preporučio malo više Duhu Svetom, neka on djeluje. Ovoj zajednici želim i od Boga molim u izobilju darova Duha Svetoga kako bi bili svjetlo svijeta, da upoznaju ljubav Božju i da ju životom svjedoče u svojem narodu koji ih prima otvorena srca i duha. 
Dani brzo prođoše i vrijeme se moga odlaska iz Ugande približi. Zažalih što mjesec ne traje barem koji dan duže. To je znak da je bilo lijepo i ugodno. S. Bogdanu i s. Vedranu pozdravih 20. veljače u zračnoj luci Entebbe. Vratih se na svoje dužnosti s nadom da ćemo se ponovno vidjeti, ako Bog da zdravlja. U Ugandi, dakako. Što prije to bolje!
 
Don Vinko Raguž

Tiskaj    Pošalji