Dijalog kao spremnost na susret
Krunoslav Novak
U današnje vrijeme često se govori o dijalogu, no pitanje koje odmah na početku postavljam jest koliko se dijalog stvarno prakticira i kako se shvaća njegovo značenje. Događa se, naime, da se tim terminom koristi u razgovorima i odnosima koji baš i nisu dijaloški postavljeni. U ovom razmišljanju želio bih se dotaknuti pitanja dijaloga, koji je značajan i za misionarsko poslanje Crkve u vremenu kad smo u komunikaciji sve više distancirani od sugovornika. Zato odmah na početku spominjem karakteristike dijaloga, da bi bilo jasno na što mislim dok o tome pišem, ali i da bismo uočili da postoje poteškoće kada neki razgovor želimo dijaloški postaviti. Da bismo neki razgovor mogli nazvati dijalogom, moraju biti ispunjeni neki osnovni preduvjeti. Prvi je preduvjet da svaki sudionik u razgovoru sudjeluje bez prisilna utjecaja, pritiska ili straha od poniženja. Nadalje, važno je da za dijalog postoji empatija, odnosno da sugovornici uzajamno nastoje razumjeti drugoga i njegovu situaciju i kontekst iz kojega drugi progovara. To uključuje i prepoznavanje drugoga kao ravnopravnog sugovornika, koji se može konstruktivno nositi s eventualnim komentarima ili kritikama i ne doživjeti ih kako napad.
Govoreći o dijalogu, još je Martin Buber naglašavao da je dijalog temelj za stvaranje odnosa između ja i ti, koji omogućuje čovjeku da se ostvari kao osoba. Ne ulazeći dublje u problematiku Buberova dijaloškog principa, odmah uočavamo da se radi o jednom od uvjeta koji čovjeku omogućava da se ostvari kao osoba.
Možemo sigurno reći da način komunikacije u društvenim medijima, gdje svatko može priopćivati što sam želi, kao i prividan dojam anonimnosti, nepovoljno utječu na dijaloški princip komunikacije. O dijalogu se u Crkvi u kontekstu medija govori već desetljećima. Tako je sv. Pavao VI. već u trećoj poruci za Svjetski dan sredstava društvenih komunikacija 1969. godine pisao o važnosti dijaloga između obitelji i odgovornih u medijima, gdje obitelji trebaju tražiti prava dostavljajući želje i prigovore, ali i pokazivati razumijevanje. Sv. Ivan Pavao II. također će puno govoriti o dijalogu, a u kontekstu medija spominjem njegovu poruku za 17. svjetski dan sredstava društvenih komunikacija, 1983. godine. U poruci stoji da mediji mogu biti promotori mira u svijetu promičući dijalog za mir. Papa Benedikt XVI. poruke o važnosti dijaloga također donosi u kontekstu poruka za Svjetski dan sredstava društvenih komunikacija te, govoreći o novim tehnologijama i novim odnosima, piše o promociji kulture poštovanja, dijaloga i prijateljstva, prepoznajući u društvenim mrežama nove prostore evangelizacije, kako stoji u porukama iz 2009. i 2013. godine.
Važnost dijaloga ističe i papa Franjo u svojim porukama, te bih se ovdje zaustavio na temi dijaloga u njegovoj posljednjoj enciklici Fratelli tutti. Papa naglašava da dijalog ne treba miješati s nervoznom razmjenom mišljenja na društvenim mrežama, koje su često vođene neprovjerenim informacijama iz medija. Više nego o dijalogu, ovdje se radi o paralelnim monolozima koji agresivnim tonovima nastoje raspravu učiniti žučnijom i produbljuju jaz između sugovornika (br. 200). Iako mediji imaju veliku mogućnost graditi dijalog, način kako se donose činjenice, nekonstruktivno iznoseći pogreške drugih, njihove mane i propuste uvodi određenu naviku da se drugoga što prije diskreditira, ponižavajući ga, umjesto da se sačuva raspoloživost za dijalog koji je otvoren i poštuje drugoga (br. 201). Za one koji danas nastoje sudjelovati na društvenim mrežama, da bi zaštitili sebe i poruku koju posreduju neminovno je imati pred sobom te poteškoće te poticati dijalog na različitim razinama: među generacijama, među narodima u sposobnosti davanja i primanja, u istini (br. 199).
Apeli koji dolaze s različitih strana, a promoviraju spremnost na dijalog dio su svakodnevnih poruka koje primamo. Važno je zato prepoznati da poziv na dijalog treba biti otvoren za drugoga, za istinu i za boljitak društva u različitim segmentima njegovog života. Dodatni napor potrebno je uložiti u digitalne komunikacijske kanale, da u njima bude manje mržnje, a više međusobnog razumijevanja, manje neistina, a više vjerodostojnih sadržaja, manje nasilja i mržnje, a više ljubavi. Sve više postaje jasno i očito da komunikacija na društvenim mrežama utječe na svakodnevni život u fizičkom okruženju. Trebamo se čuvati upuštanja u bilo kakve razorne diskusije koje uznemiravaju sugovornike, ali i one koji te razgovore prate i čitaju.
Možemo li nadahnuće za dijalog tražiti u načinu komunikacije koji susrećemo u Svetome pismu? Istina je da Biblija izričito ne spominje dijalog, ali ga implicitno možemo prepoznati u riječima govoriti i slušati, jer dijalog uključuje i jedno i drugo. Dinamiku Isusovog načina dijaloga možemo pronaći u njegovom susretu sa Samarijankom na zdencu u Ivanovom evanđelju (Iv 4, 1-42). Isus razgovara sa sugovornicom koja dolazi zahvatiti vode na zdenac. On prema njoj nema predrasude, nego joj dopušta da govori. Isus dakle, sluša i govori, a govoreći ne ponižava sugovornicu, nego joj pomaže da postane svjesna vlastitog dostojanstva koje je sama ugrozila. Ovaj način komunikacije može biti primjer dobrog načina vođenja dijaloga u našem svakodnevnom životu: bez predrasude i štetnih stereotipa, sa spremnošću da razumijemo kontekst drugoga, svejednako zadržavajući jasnoću i otvorenost istini.
Tiskaj 