Najdugovječniji hrvatski misionar
Fra Ilija Barišić
Fra Ilija Barišić svećenik je franjevac Provincije sv. Jeronima iz Zadra. Najstariji je i najiskusniji misionar Crkve u Hrvata. Rođen je 12. lipnja 1942. u mjestu Gmići, kod Prozora, u Bosni i Hercegovini. U franjevački red stupio je 1958. te je kao član Provincije sv. Jeronima studirao u Firenci, gdje je i zaređen za svećenika 29. lipnja 1969. U misije u Demokratsku Republiku Kongo (tadašnji Zair) otišao je 8. rujna 1972. godine.
Većina života u misijama
Što vas je potaknulo da postanete misionar?
Prije nego što sam postao đakon, osjetio sam da bih se želio pridružiti onima koji djeluju u Africi te sam napisao pismo poglavarima sa željom da odem u misije. No provincijal je rekao da trebam raditi dvije godine za provinciju, pa sam zato službovao u franjevačkom sjemeništu u Splitu dvije školske godine. Godine 1971. otišao sam učiti francuski jezik u Pariz, gdje sam ostao godinu dana. Za to vrijeme radio sam u garaži u „Renaultu“, a navečer sam išao dva sata na jezični tečaj. Dobro je da sam radio u servisu, jer sam naučio mehaniku, što mi je kasnije dobro poslužilo. U grad Bukavu u DR Kongo došao na blagdan Male Gospe 1972. godine i već sam 48 godina misionar.
U kojim ste sve misijama djelovali?
Kad sam stigao u tadašnji Zair, prvo sam djelovao u Župi Burale, 70 km jugozapadno od Bukavua, a onda smo fra Božo i ja osnovali župu Luhwinja, gdje sam osam godina bio župnik. Kasnije sam otišao u Nyantende, gdje smo osnovali kuću odgoja, u kojoj sam 20 godina bio odgajatelj, a koja i danas djeluje.
Prema želji poglavara, nakon toga otišao sam u Nadbiskupiju Butembo-Beni, u Župu Kimbulu, posvećenu sv. Josipu. Župa Kimbulu osnovana je 1925., a ponovno zatvorena 1930., sve dok mi nismo došli 2005 godine. Misija Kimbulu udaljena je od središta nadbiskupije, grada Butemba, oko 35 km, a ima 30 000 vjernika. Najprije smo uredili crkvu, a zatim smo napravili dvorane za vjeronauk i urede. Svečano otvorenje župe bilo je 2006., kad se slavila 100. obljetnica dolaska prvih misionara u Kongo.
Zbog porasta broja katolika biskup je zamolio da otvorimo novu misiju, Ngengere, na periferiji grada, te ondje djelujem od 2012. do danas. Kad smo došli onamo, prvo smo uredili župnu crkvu posvećenu sv. Klari, a trenutačno je u župi oko 13 000 vjernika.
Kako uspoređujete DR Kongo tijekom svojega misijskog djelovanja?
Kada usporedim prvu godinu kad sam došao u DR Kongo i sada, nakon toliko godina, primjećujem razlike; razlike i na dobro i na loše. Recimo, kad sam došao u nadbiskupiju, bila su 32 domaća svećenika, a sad ih je 280. Povećao se i broj kršćana i župa. Također sada postoji dosta škola i bolnica te raznih institucija, kao što je katoličko sveučilište. Što se tiče lošijih stvari, imamo probleme s putovima. Prije su putovi koje su napravili kolonizatori bili dobri, ali budući da se u njih više nije ništa ulagalo, sad je dosta njih neprohodno, jer velike kiše ispiru putove. Mostovi su propali isto. Također je na području naše župe postojalo osam tvornica čaja, u kojima je bilo zaposleno 4000 radnika. Međutim to je sve zamrlo.
Svjedočanstvo životom i riječju
Koliko je važna formacija domaćih zvanja?
Kod nas u DR Kongu sve je manje misionara, ali je sve veći broj domaćih svećenika. U Franjevačkoj provinciji sv. Benedikta Afrikanca, koji je bio prvi crnac proglašen svetim, ima 148 članova, a samo smo trojica misionari. Također, zbog brojnosti, generalna kurija zatražila je da se osnuje još jedna provincija, u Kasayi. Ta je provincija osnovana prije dvije godine i nazvana Provincija sv. Marije Anđeoske. U Provinciji Kivu, gdje su franjevci iz Hrvatske započeli misionarski rad i koja je posvećena sv. Klari, ima 48 svečano zavjetovanih, a mladih ima 20-ak. Upravo su oni naša nada i budućnost.
U mojoj Misiji sv. Klare Ngengere otvorena je i nova kuća za odgoj, koja je zamišljena kao pretpostulat, jer smo zaključili da nivo školovanja nije na najkvalitetnijoj razini. Tako oni, uza studij filozofije i teologije te pretpostulat, imaju školovanje u razdoblju od 10 godina, za vrijeme kojega čak ne idu ni kući posjetiti roditelje, sve dok ne budu zaređeni za svećenike.
No vrlo su važni i laici koji djeluju kao katehisti?
Nadbiskupijski katehetsko-liturgijski centar svake godine osposobljava 50 katehista, tzv. animatora, koji se tijekom cijele godine formiraju za pojedine sektore/kapelanije. Svaka župa godišnje uplaćuje 300 dolara za školovanje katehista, bez obzira na to pošalje li te godine koga ili ne. No redovito bi bilo da župa svake godine nekoga pošalje. Nekada to budu školovani, ali šalju se i oni koji nisu završili srednju školu. Prošle godine iz naše župe išao je Pierre i on je sada animator u jednoj od naših kapelanija, u mjestu Vusenzera. To je mjesto bilo pripojeno katedrali, pa se odvojilo kad smo osnovali župu, a ima oko 8000 vjernika. Ondje smo sagradili crkvu u čast sv. Ante.
U mnoge te kapelanije svećenik dolazi jednom ili dva puta mjesečno. Animatori održavaju kateheze, a kada nema svećenika, drže službu riječi. Da im se pomogne u pripremi službe riječi, centar me zamolio da pripremim tri knjige s homilijama za liturgijsku godinu C.
Djeca su najveće bogatstvo
Veliku važnost pridajete školovanju djece?
Osnovna i srednja škola traju svaka šest godina; tako je do velike mature 12 godina. Fakultet do prvog stupnja traje tri godine, a do licencijata pet godina.
Vrlo je važno školovanje djece, jer na taj način možete osim znanja prenositi i temeljne vrijednosti, a tada uistinu djeca mogu biti budućnost zemlje. U našoj misiji smo 2015. napravili srednju školu, koja se zove Institut sv. Franje Asiškoga. Proglašena je najljepšom školom u nadbiskupiji. Profesora ima 30-ak, a imaju plaću između 80 i 100 dolara. U njoj imamo 25 razreda. Škola se nalazi na dva kilometra od centra župe i djeca u školu idu pješice. Nekima je blizu, no neki hodaju 5-6 kilometara do škole.
Uza školu je i administrativna zgrada, u kojoj je jedan dio za profesore, zatim dvorana, sanitarni čvor, uredi i biblioteka. Ove godine u školi je bilo 560 učenika, u četiri smjera: latinski i matematika, poljoprivredni tehničar, naftno-petrokemijski smjer i trgovačko-informatički smjer. U cijeloj pokrajini nema takva smjera za latinski i matematiku te je to samo za one koji su stvarno dobri u školi i koji će nastaviti školovanje na fakultetu. Učenike smo upisivali po smjerovima te su prvi smjerovi bili latinski i matematika i poljoprivredni smjer. Ta dva smjera imaju učenike u svih šest godina te se završni razredi pripremaju za veliku maturu. Učenici ostala dva smjera došli su do četvrtog razreda. Predviđeno je da budu četiri razreda prve i druge godine i jedan razred svakog smjera.
Nastava počinje u osam sati, ali u 7.30 počinju himna i animacija. Kod animacije prefekt škole ili njegov zamjenik daju smjernice i zadatke za taj dan. Nakon animacije i himne moli se molitva sv. Franje za mir i naše dobročinitelje.
Uskoro, 29. studenoga, bit će blagoslov sedam novih razreda, koje smo nadogradili. Škola je lijepo opremljena – svaki razred ima stolove, klupe, ploče, a u svakom razredu je, naravno, i slika svetog Franje te životopis sv. Franje, koje su načinili profesori umjetničke škole. Prefekt te škole, koja je pod biskupijskom upravom, jest profesor koji predaje na pedagoškom fakultetu i u nadbiskupijskom sjemeništu, a živi u blizini naše župe.
U vašoj ste misiji nedavno izgradili most?
Djeca iz misija Ngengere i Mushimba svakodnevno se susreću s brojnim preprjekama na svojem putu do škole. Jedna od opasnijih prepreka na njihovu putu u školu jest rijeka Mususa, koja je često nepremostiva, pogotovo u kišnom periodu, jer nije postojao siguran most za prelazak na drugu obalu. Stabla eukaliptusa preko kojih ljudi prelaze rijeku vrlo su skliska i nesigurna, što je, nažalost, imalo i svoje žrtve, uglavnom djecu, koja bi padala u nabujalu rijeku. Zbog toga mnoga djeca iz susjedne župe nisu mogla ići u našu školu. Gradnja mosta bio je dug i složen proces, ali, zahvaljujući donacijama, najviše dobročinitelja posredovanjem Papinskih misijskih djela, izgrađen je betonski most dugačak 12 metara i širok pet metara. Otad se broj djece u školi još više povećao.
Koja bi bila vaša poruka našim čitateljima?
Želio bih naglasiti što i papa naglašava i što evanđelje stavlja pred nas – svaka krštena osoba pravi je misionar, gdje god bila; u svojoj obitelji, na svojem radnom mjestu, u školi. Svi smo mi misionari životom, svjedočeći i živeći vrjednote evanđelja i dajući primjer tako da, tko god nas vidi, može reći: „Ovo je katolik. Ovo je osoba koja vjeruje.“
Naša nova misija jest da nasljedujemo ono što je sv. Franjo govorio kad ga je netko pitao kako svakoga tko zlo čini upozoriti. Naime sv. Franjo rekao je da on živi evanđelje i svatko tko ga vidi već je time upozoren, ne njegovim riječima, nego životom.
Naš život trebao bi biti navještaj radosne vijesti. Zato misionar nije neki heroj niti svetac, nego je član Katoličke crkve, poslan da uime te Crkve daje evanđeoski primjer ondje kamo ga je Crkva poslala. Majka može biti misionarka u svojoj obitelji. Da mene majka nije odgajala ispravno, ja sigurno ne bih bio ono što jesam, a možda ne bih bio ni misionar. Budimo misionari!
Razgovarala Ines Sosa Meštrović
Tiskaj 