RADOSNA VIJEST - br. 163
Uganda, 02.10.2020

Stanje u Župi Morulem tijekom epidemije Covid-19

Don Gabrijel Jukić

Kad su se pojavile prve informacije o koronavirusu i bolesti Covid-19, ugandska vlada uvela je veoma stroge mjere. Zatvoreni su vrtići, škole, fakulteti, crkve i gotovo sve javne ustanove. Radilo je samo ono što je bilo nužno za život ljudi. Velik problem bila je i obustava javnog prijevoza, što je mnogima otežalo život, ali ipak su sve trgovine bile opskrbljivane, tako da nije došlo do „epidemije gladi“. U svakom slučaju, sve se to odrazilo na život ljudi i u mojoj župi Morulem. Život je jedno vrijeme „stao“, što je ljude iznenadilo zato jer su oni već niz godina suočeni s mnogim zaraznim i teškim bolestima. Naučili su se oni nositi s tim problemima, ali da su i crkve potpuno zatvorene i da se zbog toga ne dijele sakramenti, nije im bilo lako prihvatiti. Ovdje je Crkva važnija više od svega životu, kroz Crkvu se gleda sve i oni uz pomoć Crkve uglavnom rješavaju svoje probleme.

Život i rad nas svećenika morao se prilagoditi novonastaloj situaciji. U početku smo se strogo pridržavali svih uputa vlade i medicinske struke, iako sjever Ugande nije imao niti jednoga zaraženog virusom. Nakon nekog vremena odlučeno je da ipak budemo na raspolaganju vjernicima. Napravljen je plan rada. Tako smo odlučili da slavimo mise nedjeljom na četiri zasebna mjesta u župi. Slave se mise sa sestrama i kandidaticama časnih sestara u samostanu; s nastavnicima u srednjoj školi; s mladima koji su aktivni u crkvi, pjevačima, čitačima, ministrantima te s obiteljima koje imaju djecu za krštenje u župnoj crkvi.

Naravno, neobično je važan posjet vanjskim postajama, koje su veoma udaljene od župe i gdje svećenik i inače rijetko dolazi. Posjeti su organizirani radnim danima, ne nedjeljom kao prije. To dosada gotovo nikada nije bilo u praksi, ali više se nije moglo drugačije, jer je velik broj djece čekao za krštenje, a isto tako ljudi koji su tražili ispovijed.

Život ljudi nakon pojave bolesti Covid-19

Život ljudi jedno vrijeme bio je u iščekivanju što će se sljedeće dogoditi. Ali ubrzo su shvatili da tako neće ići, i da se moraju aktivirati i raditi znatno više nego prije. I u ovako lošem vremenu pronašlo se nešto i dobroga. Ljudi su se angažirali u mnogim aktivnostima. U nečemu je pomogla i vlast. Npr., pokrenut je postupak vodovodne mreže i ljudi su po selima dobili javne bunare s pitkom vodom. Dosad su uvijek morali prokuhavati vodu za piće. Nadalje, mnogi od njih odlučili su zasijati znatno veća polja i čak ostvariti dvije žetve godišnje u različitim poljoprivrednim kulturama. Mnogi su se odlučili na uzgoj manga, limuna i drugih vrsta voća. Bilo je veoma lijepo vidjeti ljude koji se trude. I sam sam se uključio u sve to.

Primjeri rada s obiteljima na poljima

Kad sam vidio da ljudi zaista žele ozbiljno raditi u poljima, odlučio sam da im pomognem na sve moguće načine. Prije svega mnogi od njih ne znaju pripremiti površine za sjetvu, iskrčiti živicu, iščupati panjeve, iskopati odvodne kanale itd.

Prvi kojemu sam pomogao bio je moj prijatelj Izrael. Ponizno je zatražio pomoć, jer nije imao ništa osim vlastitih ruku i „sitne“ dječice, koja nisu bila sposobna za tako težak posao. Do njegova polja morali smo se voziti na motorima, a poslije toga smo išli pješice, jer nema puta.

Vidjevši da moj prijatelj Izrael radi dobro i da ozbiljno priprema polje, napravili smo male preinake i dogovorili se što i koliko sijati. Ja sam ga uvjerio da bi bilo dobro posijati i dio polja kasavom i slatkim krumpirom, jer i jedna i druga kultura odlično uspijevaju te dobro dođu za hranu tijekom cijele godine. Pozvao sam svojeg prijatelja Owilija, kojemu sam već prije, zahvaljujući dobrotvorima, kupio volove i plug. Polje je brzo pripremljeno i zasijano, a do neba zahvalan Izrael očekuje uskoro i žetvu.

Otac John Bosco, svećenik koji ima brojnu rodbinu i mnogi su vrlo siromašni, već je zakupio polje i sve poprilično isplanirao, ali pošto je već imao zakupljeno polje koje je kultivirano, zahtijevao sam da oremo traktorom. Duboko oranje puno znači, pogotovo kada dođe period bez kiše, a temperature su vrlo visoke. To me dodatno stajalo, ali Bog uvijek providi. Već sljedeći vikend počinje žetva raznih kultura koje je moj subrat zasijao.

Još jedan simpatičan primjer od mnogih koji su uz pomoć dobrotvora posijali polja jest i prijatelj Rikardo, koji veoma voli domaće pivo od sogama. Prijatelj Rikardo ima osmero djece, a gotovo su sva mlađa od osamnaest godina. Naravno, prije svega idu pregovori. On kaže da ima pet hektara; ja kažem da je to velika parcela i da mu ne mogu dati novca za tako veliku parcelu. Uostalom, mislim da je napravljena neka pogreška u mjerenju ili on drugačije mjeri hektar. Ipak, odlučimo otići i vidjeti tu parcelu. I rano ujutro krenemo mi „gazde“, Rikard, Owili, Izrael i ja. Nakon sat hoda dođemo do vrtova i polja gdje ljudi siju. U blizini i Rikardovo polje koje nam je pokazao. Pokazao nam je od kojeg do kojeg drveta je njegovo i vidim bome da je imao pravo, polje ima i više od pet hektara. Malo podalje njegova žena s dječicom nešto pokušava krčiti i sjeći visoku trstiku… Kažem mu da ću mu pomoći da zasije kikiriki i sve potrebno, ali njegovo je da radi. Sve smo se dogovorili i svi smo bili sretni i zadovoljni. 

Misijska nedjelja u župi

Listopad je misijski mjesec. Kao svugdje u svijetu, tako i ovdje slave Svjetski dan misija (Misijsku nedjelju). Župnik najavi taj događaj nedjelju prije i animira malo ljude da bi kolekta taj dan bila nešto veća i da se u tjednu moli za misije. Oni su već svjesni toga i odreknu se kojeg novčića više. Na samu Misijsku nedjelju župnik ima prilagođenu propovijed, u kojoj objašnjava situaciju u cijelom svijetu. Taj put se znatno više skuplja novac nego plodovi zemlje. Bog na kraju krajeva vrjednuje svaki dar, pa tako i njihova dva novčića. Tako svi sudjelujemo u izgradnji Crkve i učimo se međusobnoj solidarnosti.

Uz ovih nekoliko riječi, šaljem vam i iskrene pozdrave iz moje drage mi Ugande. Zahvaljujem Bogu za svakoga od vas i ne zaboravljam vas pred Presvetim!


Vaš misionar don Gabrijel

Tiskaj    Pošalji