RADOSNA VIJEST - br. 162
Ekvador, 08.09.2020

Prva godina misijskog djelovanja u Ekvadoru

Vlč. Luka Pranjić

Vlč. Luka Pranjić svećenik je Porečke i pulske biskupije. Rođen je 9. lipnja 1983. godine u Puli, a odrastao u Poreču. Za svećenika je zaređen 9. lipnja 2007. godine u Puli. U misije u Ekvador otišao je u rujnu 2019.

Tko čeka, taj i dočeka

 
Odakle želja da budete misionar?
 
Još od bogoslovnih dana sanjao sam o misijama. Na bogosloviji smo imali misijsku skupinu, koja je karitativno i duhovno djelovala te smo uvijek slali skromnu pomoć našim misionarima. Iako sam već tada ozbiljno razmišljao o misijama, bio sam isto tako svjestan da ću neko vrijeme morati biti u službi u svojoj biskupiji. Prije osam godina zamolio sam biskupa da mi dopusti odlazak u misije – i tko čeka, taj i dočeka.
 
Što je sve potrebno da se ode u misije?
 
Prije svega misijski poziv, volja i želja da se na taj način služi sveopćoj Crkvi, a onda i dogovor između dvaju biskupa, koji potpisuju misijski ugovor u kojem određuju vrijeme boravka misionara u misijama, kao i njegove zadaće, službe itd. Moj biskup i biskup iz Ekvadora dogovorili su se da ću kao svećenik fidei donum u misijama ostati pet godina. Taj se period može i produljiti ukoliko se sve strane slože.
 
Zašto ipak misije? I ovdje trebamo misionare…
 
Istina, i u mojoj istarskoj biskupiji postoje potrebe za svećenicima. Slažem se kada kažu da su misije i ovdje, ali ipak postoje mjesta i područja na svijetu gdje su potrebe veće, gdje je Crkva „u povojima“, kako god to možda danas, nakon dvije tisuće godina kršćanstva, čudno zvučalo. Svi smo mi suodgovorni u tom smislu, i kako reče papa Franjo: „Svaki je svećenik zaređen za sveopću Crkvu, a ne samo za svoju biskupiju.“ Koliko god bilo teško jednomu biskupu pustiti svojeg svećenika u misije, Bog to odmah nagrađuje! Kad sam ja otišao u misije, u bogosloviju se prijavio jedan novi bogoslov, Luka. Jedan Luka ode, a Bog odmah proviđa drugoga!
 
Vi ste otišli u misije na pet godina. Mogu li i drugi svećenici ići u misije na taj način?
 
Pet godina sigurno, ako mi Bog da zdravlja i ako me podrži svojom milošću, ali nakon toga ne će sve opet ovisiti samo o meni i mojoj želji, već i o odluci mojeg biskupa, koji me na moju molbu „posudio“ Crkvi u Ekvadoru. Ljubav je tek krenula. A drugi svećenici također mogu doći na isti način! Kad sam odlazio na odmor, moj ekvadorski biskup gotovo me na koljenima molio da mu dovedem još jednog svećenika iz Hrvatske. Bio sam potresen! Dakle, subraćo – očekuju vas u misijama!
 
Vaš nekadašnji biskup mons. Antun Bogetić prije biskupske službe bio je misionar u Argentini…
 
Da, on mi je bio velik poticaj. Kad sam bio dijete, posjećivao je našu obitelj i često nam govorio o svojim misijama u Argentini. Upijao sam svaku njegovu riječ. On je sigurno jedan od najzaslužnijih za moje misijsko zvanje.
 

Radost u služenju

 
Prigodom dolaska u Ekvador dočekale su vas i naše dvije misionarke, sestre službenice milosrđa.
 
Ostavio sam jednu majku u Hrvatskoj, a u njima dobio dvije majke u Ekvadoru. Puno su mi pomogle. Njihovo je iskustvo golemo, a svjedočanstvo iznimno. Čujemo se redovito, a i posjećujemo se. Nikada u životu nisam upoznao radosnije časne sestre. Mislim da nam to svima nedostaje – radosti u služenju.
 
Kako izgleda vaše misijsko djelovanje?
 
Mjesto u kojem kao misionar djelujem nalazi se u tropskom području Ekvadora. Moja biskupija, San Jacinto de Yaguachi, zemljopisno pripada obalnomu pojasu jugozapadnog dijela Ekvadora, na sat vremena udaljenosti od Guayaquila, grada na delti velike rijeke Guayasa, koja se ulijeva u Tihi ocean, a koji je po broju stanovnika najmnogoljudniji grad Ekvadora, veći od glavnog grada Quita.
Ljudi su veoma otvoreni i vedri, žive skromno, uglavnom od poljoprivrede i male trgovine. Većina njih radi kao najamnici na nepreglednim poljima banana, kakaa i na uzgajalištima kozica. Naša je biskupija biskupija siromašnih. Nema velikih urbanih sredina, pa ne postoje ni velike razlike između bogatih i siromašnih, što je inače karakteristično za Latinsku Ameriku. Ovdje su svi tek više ili manje siromašni. Moja je biskupija mlada, postoji tek deset godina. Broji gotovo milijun katolika, a u njoj djeluje pedesetak svećenika. Mnoge su župe u procesu osnivanja, baš kao i moja.
Župa u kojoj djelujem posvećena je sv. Ivanu Krstitelju i sv. Majci Tereziji. Nalazi se na periferiji grada San Francisco del Milagra. Nastala je ilegalnim naseljavanjem i danas je već dio samog grada. Kuće su i dalje većinom daščare s limenim krovovima. Iako se radi o području od 25 000 katolika, ono nikada prije nije bilo župa, postalo je to tek mojim dolaskom. Župi pripada i sedam filijala, od kojih su četiri u poljima banana. Samo područje župe najsiromašniji je i najmarginaliziraniji dio grada. Nekada središte prigradskog kriminala i najnesigurniji kvart prometnuo se ipak u malo sigurniju sredinu prije desetak godina. Iako u manjoj mjeri nego prije, droga i prostitucija i dalje su vidno prisutni. Zbog neprisutnosti svećenika, ovdje su procvjetale protestantske garaža-crkve, njih dvjestotinjak na širem području župe. Moja prvotna zadaća jest biti prvi župnik, nastojati duhovno i materijalno podići novu župu.
 
Nedugo nakon što ste došli započela je pandemija Covid-19. Kako se stanovništvo s njom nosi?
 
Pandemija je ovdje ostavila strašne posljedice. Mnogi su u mojoj župi zbog nje zapali u još veću bijedu od one u kojoj su živjeli. U travnju i svibnju bilo je doslovno gladi. Imali smo nekoliko akcija pomoći i podjele hrane. Cijene su skočile u nebo i mnogi si nisu mogli priuštiti najosnovnije stvari, poput riže i ulja. I duhovno smo mnogo izgubili, jer je i liturgijski život misije stao na četiri mjeseca, a to je za jednu župu koja je tek nastala velika duhovna šteta. Baš kad je sve više ljudi počelo dolaziti na misu i približavati se župi – sve je stalo. Vjerujemo da će biti bolje. Bog će nam pomoći!
 

Diskretni i nenametljivi u svojoj revnosti

 
Kakva je uloga laika u Ekvadoru?
 
Naši katolici u ovom moru sekta drže se skupa i veoma su revni. Sve bi dali za Crkvu. Njihovu radost zbog osnivanja župe i dolaska svećenika koji će stalno biti s njima teško je i opisati! Dok ovdje nije bilo svećenika, sami su organizirali vjeronauk, održavali crkvu od svoje sirotinje, obilazili kuće kao pravi misionari i evangelizirali područje. Osnivanjem župe započelo se s redovitim pastoralom, bogoslužjem i katehetskim aktivnostima. Laici ovdje imaju inicijativu, a opet su uvijek poslušni župniku. Ne čekaju da im se nešto kaže, sami se daju na posao. Crkvu smatraju svojom kućom, za koju su odgovorni, ali opet znaju biti dovoljno diskretni i nenametljivi u svojoj revnosti. Ovdje postoji jedan zanimljiv izraz koji se često spominje – laicos comprometidos, a značio bi zauzeti laici. Mislim da će i naša Crkva u domovini osjetiti novi polet kada mnogi naši praktični vjernici postanu zauzeti laici.
 
Kako mi u domovini možemo pomoći?
 
U prvom redu molitvom. To nije samo pobožna fraza, nego ozbiljan poziv. Mi misionari nošeni smo na krilima molitve! A i svaka materijalna pomoć ne samo da je dobrodošla, već nam je i nužna. Ono što dajemo misionarima, dajemo siromasima. Isusu u siromasima. Bog vam zato stostruko uzvratio!
 

Razgovarala Ines Sosa Meštrović

Tiskaj    Pošalji