Činiti Božju ljubav vidljivom
Intervju: Sestra Jeronima Juroš
Sestra Jeronima Juroš pripada redovničkoj družbi Kćeri Božje Ljubavi. Rođena je 17. listopada 1950. u Tarevcima (Župa Modriča, BiH). Prve zavjete položila je 3. kolovoza 1971. godine, a vječne 5. kolovoza 1977. godine. U misije u Albaniju otišla je 25. kolovoza 1992. godine. Djeluje u gradu Laçu, jednome od najsiromašnijih gradova u Albaniji, smještenu 70 km južno od Skadra, između Tirane i Lezha.
Možete li ukratko opisati svoj životni put koji vas je doveo do toga da postanete redovnica i misionarka u Albaniji?
Odrasla sam u katoličkoj obitelji. U našoj župi djelovala je jedna starija sestra naše družbe. Poželjela sam postati kao ona, ali sam pomislila da to nikada neću uspjeti. No ta želja postajala je sve veća. Jednog dana smogla sam snage i otišla k župniku da ga pitam za savjet. Pomogao mi je sastaviti molbu i krajem kolovoza 1966. godine došla sam u našu kandidaturu u Zagreb, gdje je počela moja formacija. Saznala sam puno toga o misijama, a 1968. godine došao je o. Ante Gabrić, koji nam je puno govorio i pokazao nam film o Indiji. Tad sam bila sigurna da želim i ja u misije, ali ponovo se javilo pitanje kako. Put je bio dugačak. Nije bilo lako dokazati da imam misijsko zvanje. Ali su poglavarice prepoznale nadahnuće i odlučnost nas nekoliko i poslale nas. Neke smo uspjele, a neke su odustale. Za mene su misije bile Afrika ili Indija. Godine 1992., kad sam bila u Makedoniji, naša je provincijska uprava odlučila otvoriti misiju u Albaniji. Zamolili su me da idem u Albaniju prije nego se otvori mogućnost odlaska u Afriku. Ostalo je povijest. Nisam znala da si tako zatvaram put za Afriku, ali sam ostvarila ono što je Bog zamislio za mene.
Molimo za nova zvanja
U kojim zajednicama u Albaniji djeluju redovnice kćeri Božje Ljubavi?
U Skadru imamo dvije zajednice, u sklopu kojih vodimo dva doma za studentice. U zajednici sv. Terezije djeluju tri sestre, a u drugoj zajednici, posvećenoj svetomu Josipu, djeluje šest sestara. Ta je kuća ujedno i kuća odgoja. U blizini Skadra, u mjestu Gruda Re, nalazi se zajednica s tri sestre i ondje imamo dječji vrtić. Naša najstarija zajednica, prva, nalazi se u Laçu, gdje i sama djelujem, s još četiri sestre. Zajednica u Laçu ima dječji vrtić i kuhinju za siromašne. U Tirani imamo filijalnu kuću, koja pripada Laçu, gdje žive dvije sestre. Ukupno nas je 19 sestara s vječnim zavjetima koje djelujemo u Albaniji. Ja sam iz Hrvatske, a druge su sestre iz Kosova i Albanije. Nemamo trenutno novih zvanja, pa pozivamo sve da mole na tu nakanu. Kod nas u Albaniji rijetko se netko javi za odlazak u samostan, jer teško dobiju dopuštenje od roditelja, braće i rodbine.
U Albaniji ste od 1992. godine, gotovo tri desetljeća. Kako je tada izgledala Albanija i što se otada promijenilo?
Kad smo došle u Albaniju, ondje je bilo veliko siromaštvo, materijalno i duhovno. Međutim otad se puno toga promijenilo. Izgrađene su ceste, crkve, džamije, zgrade, škole, ali veoma malo tvornica. Puno ljudi je bez posla i svi bi željeli iseliti se iz Albanije, posebno mladi. Oni smatraju da odlazak za njih znači imati sigurniju budućnost. Obitelji nemaju više djece kao prije, ali ostali su i dalje vrlo srdačni i spremni za gostoprimstvo. U pogledu hijerarhije imali smo na početku samo nuncija i jednoga starog biskupa, koji je preživio komunizam. Sada imamo četiri biskupije i dvije nadbiskupije. Kad smo došle, javljalo se više mladih za svećenička i redovnička zvanja. U novije vrijeme ima još nešto svećeničkih kandidata, ali gotovo da nema redovničkih. Ove godine nijedna zajednica nema ni novakinje, ni postulantice. Molimo Gospodara žetve…
Kakva je vjernička struktura u Albaniji i kakav je odnos između materijalnoga i duhovnoga?
Katolika je oko 13 posto, pravoslavaca oko 22 posto, dok je muslimana 40 posto. Odnos je gotovo kao i u cijeloj Europi. Ljudi se bore za bolje sutra, puno više daju važnost školovanju nego duhovnim vrjednotama. Naprimjer, kada prime sakrament krizme, većinu više ne vidiš u crkvi do vjenčanja ili kada dođe dijete – onda se tek vjenčaju i krste dijete.
Albaniju je 26. studenoga 2019. pogodio razoran potres magnitude 6,4 po Richteru. Kako je to izgledalo i ima li posljedica potresa i danas?
Potres je bio jak i još uvijek se osjete posljedice. Kažu da ih je više od 3000 zabilježeno (da vas malo utješim). Prvi, dosta jak potres bio je u tri sata ujutro. Nisu ga svi osjetili, ali mene je probudio. Drugi, jači, bio je u 4:15, magnitude 6,4 po Richteru, koji je sve probudio. Svi smo izišli van. Bilo je strašno, nestalo je struje, djeca su plakala, a starce, posebno one koji su u kolicima, nije imao tko iznijeti iz stana. Dugo vremena neki nisu išli u svoje stanove od straha. Navečer bi naše dvorište bilo puno automobila i ondje su spavali, uz nas i župnika. U Laçu je oko 1000 obitelji ostalo bez stana ili kuće. Ovih se dana tek zadnje kuće ruše. Ostali smo bez bolnice i nekoliko škola. Ljudi žive pod šatorima i nitko ne zna kad će započeti obnova. Naš su vrtić i samostan oštećeni, ali su upotrebljivi. Isto tako i naša crkva i župni ured.
Produžena ruka dobrih ljudi
Kako ste uključene u pastoral župe i biskupije?
Sudjelujemo u katehizaciju u župama i u dva svetišta. Na socijalnom planu pokušavamo činiti Božju ljubav vidljivijom koliko možemo. U vrtićima u radu s djecom, u domu s djevojkama i u razgovorima s roditeljima. Vrtić u Laçu ima 50 djece, dok u Gruda Reu ima 30. Svaki dom ima trideset djevojaka. S djevojkama organiziramo susrete i duhovne obnove. Brinemo se i za siromašne studente, kojima pomažemo da završe studij, a bolesnicima pomažemo u njezi i nabavi lijekova. Siromašnim obiteljima, koliko možemo, pomažemo u odjeći i hrani. Mi smo samo produžena ruka dobrih ljudi. Što imamo to i dajemo.
U Laçu vodite kuhinju za siromašnu djecu i starije osobe. Recite nam nešto o tome!
Kuhinja se brine za oko šezdesetero djece. Djeca su u dobi od dvije do 16 godina i svaki dan dobiju jedan topli obrok. Naravno, i majke kada dođu s njima. Od prošle jeseni dolazi nam šestero odraslih koji nisu u stanju sami sebi nešto skuhati. Poslije potresa počeli su dolaziti i ljudi koji žive pod šatorom u crkvenom dvorištu. Njima dajemo tri obroka dnevno. Za dio potrebnih sredstava pomaže nam jedna organizacija iz Njemačke, a poslije potresa ponekada i neki domaći privrednici. Za vrijeme karantene zbog virusa spremali smo obiteljske pakete i dijelili ih po kućama.
Nedavno ste dobile vozilo za svoje pastoralne potrebe od PMD-a Hrvatske i BiH, zahvaljujući Akciji MIVA.
Da. Bogu hvala i dobrim ljudima. Vozilo nam je stiglo za zajednicu u Gruda Reu. Imali smo jedan vrlo star, malen i dotrajao auto, koji nije bio siguran na cesti. U zajednici su tri sestre, koje vode dječji vrtić, i za njih je to velik blagoslov. Zajednica je udaljena od grada i za svu nabavu moraju ići u Skadar. Velika hvala Papinskim misijskim djelima i svim dobročiniteljima!
Koji savjet imate za djevojke koje osjećaju misionarski poziv?
Rekla bih ovako: koga Gospodin pozove, on mu daje potrebne milosti i snagu da ostvari svoj poziv! Treba se samo predati zaručniku. On je Put, Istina i Život, koji nikada svoje ne ostavlja same.
Koja je vaša poruka za naše čitatelje?
Čitateljima Radosne vijesti zahvaljujem na svemu što čine za misionare i misije u svijetu. Na prvom mjestu za duhovnu podršku, bez koje je nezamisliv naš život, kao i za materijalnu pomoć. U našim ste molitvama svaki dan svi uključeni. Nemojte nas zaboraviti, mi smo i dalje u misijama u Albaniji!
Razgovarala Ines Sosa Meštrović
Tiskaj 