Benin, 30.07.2020

Covid-19 u Beninu

S. Jacinta Petrović

Lijep pozdrav iz Benina! Mi smo ovdje još pod „disciplinom“ koronavirusa, a dokad će to trajati, ne znamo. Koronavirus došao je u Benin sredinom ožujka s jednim putnikom Benincem koji je došao na odmor da bi s obitelji proslavio Uskrs. I po dolasku na aerodrom odmah su ga odveli u bolnicu u izolaciju. S time je počelo ono pravo: uzbuna, panika i pitanje što i kako. Mi jednostavni ljudi čuli smo vijest: stigla je korona u Benin i nakon toga je nastao tajac, više nikakvih vijesti. Malo iza toga dogodio se i drugi slučaj i znalo se da sada treba stvarno nešto učiniti, jer stvar postaje ozbiljnija. I tako jedan po jedan, slučaj do slučaja, i danas službeno u Beninu ima 250 zaraženih, od kojih je troje umrlo, a za one koji su ozdravili, ne zna se broj. Tih 250 zaraženih one su osobe koje su se javile u bolnicu zbog simptoma, dakle oni koji su imali čime doći do bolnice i mogućnost platiti liječenje. A gdje su oni koji nisu ni čuli da postoji koronavirus, gdje su oni koji nemaju mogućnosti ni načina kako doći do bolnice i čime platiti liječenje, to samo dragi Bog zna. Oni su u svakom slučaju daleko od očiju svijeta, od panike i straha, nemaju ni TV, ni radio, ni internet. Za njih nitko ne zna ni da postoje. A oni u gradovima puni su informacija o koronavirusu, da vlada zaraza, da je opasna itd. Poduzimaju sve mjere koje su im na raspolaganju, posebno mjere preventive i zaštite od virusa. Stvaraju se novi planovi i programi u vezi s radom, školstvom, komunikacijom, javnim prometom itd. Moćnici svijeta, pa tako i beninski, složili su se i prihvatili sva pravila ponašanja kao rijetko kada dosada. Zamislite, sve zbog jednoga malog virusa! A Benin svake godine potresaju epidemije, sada ebola, sada lasa, sada ova, sada ona epidemija. A virus je malarije „kruh svakidašnji“ Beninaca, od novorođenih do najstarijih. Svakodnevno se umire od posljedica malarije, ali o tome svijet šuti. U tome istom velikom svijetu nema straha, ni panike, ni umiranja od malarije, jer oni nisu u dodiru s epidemijom malarije. Gorka je istina da je Benin, kao i mnoge druge zemlje, sam nemoćan da se bori protiv malarije. Moćnici ne će ni da čuju jauk bolesnih. Nije lako svakodnevno se sam boriti s epidemijama, nije lako gledati gdje novorođenče ili djeca svih uzrasta umiru od posljedica malarije, na rukama majke ili oca, i kad ih te iste ruke pokapaju. Zaista nije lako. Beninci nemaju mogućnosti riješiti taj problem, ali su jaki, izdržljivi, velike vjere i sve stavljaju u Božje ruke. Žive kako mogu i znaju, ali zadovoljni i sretni.

I u Beninu, kao i u cijelom svijetu, na snagu su stupile mjere opreza i zaštite od koronavirusa: pranje ruku, mjerenje temperature, nošenje maske itd. Ali samo u većim mjestima. Naredba da se katoličke crkve zatvore i da nema nikakvih liturgijskih obreda veoma je pogodila naše vjernike, jer za sve ostale vjeroispovijesti nije bilo nikakvih ograničena. Biskupi su zatražili da se odgovorni svih religija sastanu s državnim predstavnicima i da se zajednički dogovore o svemu u vezi s trenutnom epidemijom. Ali ništa od toga. Na pitanje biskupa zašto se zatvaraju samo katoličke crkve, dobili su odgovor da su katolici mnogobrojni i u veliku broju se svakodnevno skupljaju na liturgiju, a takva masovna okupljanja pogodna su za brzu infekciju. No biskupi i vjernici su inzistirali. I onda je donesena odluka za sve jednaka: nema okupljanja niti održavanja liturgijskih obreda ni u jednoj konfesiji. I tako, Bog se još jednom očitovao i dao nam znak da je uz nas i s nama zauvijek.

U jednom selu bakice su otišle u crkvu (poslije zabrane) i čekale svećenika da služi sv. misu. Naravno, svećenik nije došao, pa su bakice počele moliti Krunicu. Kad evo policije u kontrolu! Ulazi u crkvu i nasilno počinje tjerati bake iz crkve, koje su u panici počele padati preko klupa, a neke od njih čak su završile i u bolnici. Na sveučilištu su opet nemilosrdno rastjerali studente otvorivši vatru na njih. Jedan od studenata poginuo je od policijskog metka. A vlasti su donijele i ovu naredbu: ako tko primijeti simptome vezane uz koronavirus, neka ne napušta svoj dom i mjesto, nego neka nazove određeni broj i oni će doći k njemu da mu pruže pomoć, da se ne bi proširila zaraza. A kako nazvati kada ljudi nemaju telefon?

Naši biskupi i svećenici dali su sve od sebe i iskoristili sva moguća medijska sredstva: radio, TV, privatne posjete, da bi ostali u komunikaciji s vjernim pukom. Mi redovnice imale smo posebnu milost pa smo sv. misu imale svaki dan rano ujutro, a neki su svećenici sami služili misu u sakristiji. A oni u bespuću, daleko od struje, radija i TV-a, nisu imali ni tu mogućnost.

I došao je dan kad se i korona umorila i počela nas polako napuštati. Kažu da je u Beninu 250 zaraženih i troje umrlih, a stvarni rezultat tko bi znao. Život se polako počeo vraćati u normalu. S radom su počele škole, osim nižih razreda, i trgovine. Još nema javnog prijevoza, a tržnice, velike ili male, nisu nikada ni uspjeli zatvoriti, jer narod je rekao da moraju živjeti, jedni od prodaje proizvoda, a drugi kupujući da bi se prehranili. U utorak 2. lipnja, nakon dva i pol mjeseca, imali smo prvi put svetu misu u crkvi. Bogu hvala, lakše se diše, iako smo još pod maskama.

Korona je tako došla i otišla, no posljedice su velike i siromaštvo je još više došlo do izražaja. Trebat će puno, puno vremena za oporavak i da sve dođe u koliku-toliku normalu. U nevoljama se snažnije okrećemo Bogu, molimo ga za njegovo neizmjerno milosrđe i ljubav da sretno stignemo u vječnu domovinu.

Ovim putem želim zahvaliti svim našim dobročiniteljima i prijateljima misija za sve dobro koje čine za nas misionare, a posebno nas Marijine sestre u Beninu. Hvala vama u Papinskim misijskim djelima, koji uvijek i rado mislite na nas i naše potrebe u misijskim zemljama. Uz Božju i vašu pomoć, mi se ovdje trudimo pridonositi izgradnji Božjeg kraljevstva.

Pozdravljaju vas zahvalne Marijine sestre iz Benina, kao i svi dragi Beninci. Bog vas poživio!