RADOSNA VIJEST - br. 160
Salomonski Otoci, 17.07.2020

Osluškivati Gospodina i slijediti ga u svakodnevici

Časna sestra Slavka Bogdan

Časna sestra Slavka Bogdan redovnica je Družbe sestara milosrdnica sv. Vinka. Rođena je 25. studenoga 1951. godine u Lapšini, u Međimurju. Prve zavjete položila je 15. kolovoza 1974. godine, a vječne zavjete 15. kolovoza 1979. godine. U misije na Salomonske Otoke otišla je 9. svibnja 2011. godine.

S Gospodinom ništa nije teško

Kako su izgledali vaši misijski početci i s kojim ste se problemima susretali?

Nedavno je bila deveta godišnjica našeg dolaska na Salomonske Otoke. Brzo je to prošlo! Kad ideš u nepoznato, misao vodilja je – slušati poticaje Duha, želje poglavara i vršiti volju Božju ondje gdje smo potrebni i poslani. Nakon dolaska na Salomonske Otoke trebalo se priviknuti na puno toga, a kao prvo na promjenu vremenskih prilika. Gotovo uvijek si u znoju i iako se opereš i bude ti fino hladno, nakon što se obrišeš, kao da se ni nisi tuširao. Za pranje koristimo vodu kišnicu, koje nema ako ne padne kiša. Bogu hvala, ima rijeka, pa se možemo okupati i u rijeci, kao i prati odjeću. Teško se naviknuti i na minimalno korištenje električne energije, i to samo 2-3 sata dnevno, dok je uključen agregat. Dakako, potrebno se priviknuti i na drugačiju prehranu, okolnosti, mentalitet ljudi. Sve to zapravo nisam smatrala problemom, a i nisam bila sama – u zajednici (bile smo četiri sestre na početku) i s Gospodinom ništa nije teško.

Koliko vam je trebalo da se naviknete na takav način života?

Ne mogu navesti neki određeni vremenski period. U poznim sam godinama, kad se uglavnom više ne ide u misije, pa je zato i privikavanje bilo postupno (kao i svugdje), u suživotu u svakodnevici. Po dolasku bilo je mnogo pitanja ljudi: dokad ćemo biti ovdje, hoćemo li izdržati itd. Trajalo je to oko tri mjeseca. Kao da im nije bio vjerodostojan odgovor da smo došle k njima i ostajemo s njima. Nakon nekoliko mjeseci prestalo je ispitivanje. Koji je bio razlog tih pitanja, saznale smo kasnije. Naime više njih dolazilo je kao i mi, ali su i odlazili.

Da, istina, Solomonski Otoci vrlo su atraktivni, ali živjeti i ostati ondje zaista je teško. Zato Gospodin daje snage. Sada, nakon devet godina provedenih ondje, osjećam se dijelom njih i vjerujem da bi mi bilo teško napustiti ih. No o tome neka dragi Bog odlučuje.

Biti dio njih

Po čemu su posebni Salomonski Otoci?

Posebni su, zaista, po prirodnim ljepotama. Ondje je trajno zelenilo, a toplina podneblja osjeća se i u stanovništvu. Iako su materijalno siromašni, posjeduju vrednote koje su zaboravljene u mnogim zemljama zapadnog svijeta. Bogatstvo koje posjeduju vrijednost je svakoga novog života. Po tome su zaista posebniji od mnogih.

Kako tamošnje stanovništvo doživljava misionare?

Misionari su otpočetka živjeli s narodom. Istina, mnogo se toga promijenilo nabolje, ali još uvijek je misionar osoba koja tumači riječ Božju, a ako i ne uvijek izravno u propovijedi, onda zasigurno svjedočanstvom života u njihovoj svagdašnjici, dijeleći s njima njihove sudbine. Jednostavno, biti dio njih. Što je Isus drugo činio hodajući ovom zemljom?

Kako doživljavate vjeru stanovnika Salomonskih Otoka?

Dolaskom misionara na Salomonske Otoke naviještena je riječ Božja u duhu koji je bio razumljiv ondašnjemu stanovništvu. Kako se narod uljuđivao, tako se i produbljivala vjera poučavanjem vjerskih istina od katehista, koji su bili poučeni od misionara, a kako su se rađala i domaća zvanja, onda i poučavanjem od domaćih svećenika. No mentalitet i običaje teško je mijenjati, kao i u svakom narodu. Tako, naprimjer, mnogi ne traže sakrament ženidbe dok ne „otplate“ djevojku. Žive godinama zajedno, dođu i djeca, već krenu i u školu, ali ništa od vjenčanja. Bogu hvala, ima i hrabrih, koji ne gledaju na rodbinu, već im je važno vjenčati se u crkvi. Na tome puno radimo.

Možete li s nama podijeliti neku zgodu koja je na vama ostavila velik dojam?

Ima mnogo situacija o kojima bi se moglo pričati, no želim ispričati ovo. Ima djevojaka koje nam se javljaju da bi htjele postati redovnice. To je i slučaj djevojke Jacqueline. Osjeća da ju Bog zove, ali još se brine o ocu, koji je nepokretan. Majka joj je umrla prije nekoliko godina. Nakon što je boravila u našoj zajednici kratko vrijeme, vratila se kući i nastavila s brigom o ocu, uz molitvu. Njezinih devetero braće, vidjevši njezinu želju, odlučiše joj pomoći, da može slijediti put na koji se osjeća pozvana. Sva sretna javila nam se da priprema dokumente i da će doći početkom srpnja. Na blagdan Srca Isusova zove ona i kaže: „Sestro, jutros se tata preselio Gospodinu.“ U nekim mjestima običaj je da obitelj i rodbina ostanu još desetak dana zajedno u žalovanju i molitvi. U slučaju Jacqueline taman će to vrijeme proći početkom srpnja. Naš dragi Bog vodi svakoga od nas, važno je samo osluškivati i slijediti ga u svakodnevici.

Kao medicinska sestra najviše se brinete za zdravlje ljudi. Kakva je situacija na vašem otoku?

Ponajviše bih se osvrnula na prošle mjesece, kad je gotovo cijeli svijet strepio pred pandemijom koronavirusa. Mi smo ovdje bili, Bogu hvala, te pošasti pošteđeni. Doduše, pridržavali smo se mjera prevencije i o njima poučavali ljude oko nas. S otoka Guadalcanala i Honiare svi su trebali otići u svoje provincije. Škole su privremeno prestale raditi i nije bilo nekih većih okupljanja. Ipak, mi smo korizmeno i uskrsno vrijeme proslavili kao i prijašnjih godina, jedino nismo koristili blagoslovljenu vodu u crkvi i nije bilo pružanja mira rukovanjem. Najviše smo se trudili u prevenciji higijenom, osobito ruku, što je važno, napose kod djece. Ali možete si zamisliti kako je teško govoriti o prevenciji, o higijeni, a nema vode, sapuna, a da o pravom ručniku i ne govorim – oni koji ga imaju već su bogati.

Kakva je situacija sa školovanjem djece na Salomonskim Otocima?

O školovanju bi se moglo puno govoriti. Na Salomonskim Otocima osnovna škola traje šest godina, a srednja sedam godina. Školska godina traje od veljače do kraja studenoga. Djeca su prirodno nadarena, većina njih voli učiti, ali je problem školarina, koju većina ne može platiti. Tako obitelji trebaju odrediti koje će od djece ići u školu, a koje ne. Najčešće su to muška djeca, a djevojčice ostaju doma čuvati manju braću i raditi u vrtu. Zna se dogoditi da jedne godine jedno dijete polazi školu, a sljedeću ono ostaje doma, a školu polazi drugo. I tako se izmjenjuju.

Biti spreman kada Gospodin pokuca

Kako uspijevate uskladiti pozne godine i velike obveze u misijama?

Moj Gospodin i Kralj nosi i mene i moje godine. Ipak, poštujem svojeg „magarca“, pa u dogovoru u aktivnostima on pazi na mene, a noćni počinak prepuštam njemu. Ujutro, kad se probudim, zahvalna sam Gospodinu na novome, poklonjenom danu. Zahvalim mu za svoje noge i ruke, što su mi opet na usluzi. I ne razmišljam o nekome materijalnom teretu, jer Gospodin daje što hoće, komu hoće i u mjeri koliko hoće. Izvor pobožnosti jest živjeti po Božjem. Često se prisjetim svojeg oca i starijih ljudi iz svojeg sela, koji su znali reći: „Radi kao da ćeš tisuću godina živjeti, a moli kao da ćeš sada umrijeti.“ Treba biti spreman kada Gospodin pokuca.

Koja bi bila vaša poruka za naše čitatelje?

Pitala bih ih koliko puta u danu izmole Oče naš. Mnogo puta to možda bude samo „Oče moj“, no, „Oče naš“ uključuje da smo svi braća i odgovorni jedni za druge. Ne zaboravimo to i pokušajmo živjeti tako. I bit ćemo sretniji, i mi i svi oko nas. Neka bude uvijek tako!


Razgovarala Ines Sosa Meštrović

 

Tiskaj    Pošalji