Nigerija, 08.06.2020

Dug put do svećeništva u Nigeriji

S. Lucija Vincek

Naš Gospodin je, prije svojeg uzašašća, povjerio svojim učenicima poslanje da idu i učine sve narode njegovim učenicima, krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga (usp. Mt 28, 19). Otad je prošlo nepunih 20 stoljeća. Možemo radosno zahvaljivati Gospodinu što je njegovo sveto ime naviješteno mnogim narodima. Da, gotovo na svim stranama svijeta ima onih koji su kršteni u ime Oca, i Sina i Duha Svetoga. I dok jedni odlaze iz našega ovozemaljskog života u nebesku domovinu – onamo kamo je on otišao pripraviti nam mjesto, rađaju se novi naraštaji, kojima također treba navijestiti njegovo ime i pomoći im da nauče ponositi se tim imenom i živjeti u skladu s njegovim naukom.

Nažalost, ima mnogo onih koji se protive Isusovu imenu i koji žele progurati i proglasiti „normalnim“ mnogo toga oprečnoga Božjemu zakonu, koji nam je obavljen i koji je upisan u svako ljudsko srce. Stoga je još veća potreba za onima koje će ne samo naviještati njegovo ime i krstiti, nego i utvrđivati krštenike, da ne bi samo nosili ime kršćani, nego da to doista i budu: da u svakodnevnom životu svjedoče kršćanske vrijednosti.

Širiti Božju riječ

Svaki je kršćanin pozvan na širenje Božje riječi i utvrđivanje njegova kraljevstva, no na jedan poseban način na to su pozvani svećenici, redovnici i redovnice. I dok osjećamo da bismo ih sve više trebali, brojke nam pokazuju da ih je u mnogim zemljama (napose europskim) sve manje. Sjemeništa i kuće za formaciju u mnogim redovničkim zajednicama postaju prazne. Bogu hvala, u nekim drugim krajevima svijeta (npr. Indija, Afrika…) u sjemeništima i kućama za formaciju redovnika i redovnica traži se mjesto više. Takve nas vijesti raduju i potiču na zahvaljivanje Gospodinu, no bude i nove izazove, kao što su pitanje uzdržavanja i formacije. Ako, npr., neko sjemenište ima 500 sjemeništaraca, to znači da tih 500-tinjak mladih ljudi svakodnevno treba jesti, prati se… Treba im osigurati ne samo neke osnovne materijalne uvjete, nego im treba osigurati i osoblje koje će ih voditi, učiti itd. Treba ih pripremiti i školovati da budu kvalitetan kadar. Također je potrebno one koji izgledaju prikladnijima za odgovornu ulogu odgajatelja i učitelja budućih svećenika, redovnika ili redovnica slati na određenu pripremu ili studij, što opet zahtijeva vrijeme (nekada i desetak godina), ali i materijalna sredstva.

Put do svećeništva (i do redovništva) u Nigeriji veoma je dug. Nakon osnovne škole, koja traje šest godina, dječaci mogu zamoliti da ih se primi u „mlađe“ sjemenište, koje traje tri godine. Nakon toga slijede tri godine u „starijem“ sjemeništu. Nakon položenih završnih ispita kandidati su razmješteni po župama, gdje provode jednu godinu uza župnika dotične župe.

Slijedi tzv. „duhovska“ godina, u kojoj je naglasak na duhovnoj izgradnji kandidata. Potom slijedi četverogodišnji studij filozofije i još četiri godine teologije.

Nakon završetka studija svaki se kandidat šalje u jednu župu, gdje će provesti posljednju godinu prije svećeničkog ređenja. Tijekom te godine pristupa đakonskomu ređenju, da bi sljedećeg ljeta mogao biti zaređen za svećenika. Dakle od ulaska u sjemenište do svećeničkog ređenja prođe najmanje 17 godina, tijekom kojih može odustati njih oko 90 %.

U našoj Biskupiji Orlu u prvoj godini „mlađeg“ sjemeništa bude primljeno oko 200 dječaka, od kojih na kraju biva ređeno njih 10-20. Ovdje treba napomenuti da su mnogi istaknuti intelektualci (ima među njima istraživača i izumitelja) i aktivniji katolici upravo bivši sjemeništarci. Nama blizak primjer jest predsjednik župnog vijeća naše župe Umuozu, koji nam je jednom zgodom ispričao da je kao bogoslov shvatio da svećenički poziv, koliko god mu je bio privlačan, zapravo nije za njega. Napustio je bogosloviju, upisao studij na sveučilištu, vjenčao se i ima četvero odrasle djece. Danas je prodekan na fakultetu i izvanredni profesor, kao i aktivan i zauzet vjernik na župnome i biskupijskom planu u obje župne zajednice i biskupije: naše (njegove rodne), kao i one gradske, u kojoj živi i djeluje kao profesor.

Gorljiva začetnica Djela svetog Petra

Jedna od šest bogoslovija u Nigeriji jest sjemenište u gradu Enugu (oko dva sata vožnje od nas). To je sjemenište započelo djelovati još 1922. godine, a nosi ime Jeanne Bigard, gorljive začetnice Papinskoga misijskog djela svetog Petra, koje pomaže u obrazovanju i formaciji svećenstva, podižući i pomažući sjemeništa u misijskim zemljama.

Poznajemo više dobrih svećenika koji se s radošću i nostalgijom prisjećaju svojih bogoslovskih dana u tom sjemeništu. Jedan je od njih i naš bivši župnik, kojeg su župljani doživjeli kao dobrog pastira koji poznaje svoje ovce. Prve dvije godine svojega svećeničkog života proveo je s takozvanim „duhovnjacima“ (1. godina bogoslovije – prije studija filozofije). Djelovao je zatim nekoliko godina kao župnik, a onda je u dogovoru s našim biskupom otišao u Njemačku na učenje jezika i studij, a usto pomaže u jednoj župi, čekajući da sve to završi, da bi se mogao vratiti. On je samo jedan od tisuća svećenika koji su završili sjemenište „Bigard“, u kojem je danas više od 800 bogoslova.

To je velik broj, zar ne? Nažalost, još uvijek je nedovoljan. U južnom dijelu Nigerije ima najviše zvanja i ondje su župe prilično dobro „pokrivene“. No u najvećem dijelu Nigerije situacija je sasvim drugačija. U jednom od ranijih brojeva pisale smo o rodnoj župi jedne od naših sestara, koja se sastoji od 14 filijala. Sestra Anthoniamary i njezina obitelj trebaju pješačiti više od 40 minuta do središta svoje filijale, a do župne crkve im treba više od sata brze vožnje na motoru (naravno, ne po cesti!), jer se ne može ići autom nego samo motorom ili pješice. Župnik dolazi jednom mjesečno ili još manje. No udaljenost i nepristupačnost nije jedini problem – tu je i jezik. U toj su biskupiji dva plemena, potpuno različitih plemenskih jezika, i oba plemena nalaze se na području sestrine župe. Župnik ne pripada sestrinu plemenu, pa propovijed prevodi vjeroučitelj. Nažalost, prijevod nije uvijek vjerodostojan. Različitosti u mentalitetu i tradiciji dotičnih plemena također su otežavajuća okolnost pastoralnog djelovanja.

Kad sam o tome razgovarala s njihovim biskupom, preuzvišeni Michael Ekwoy Apochi samo mi je rekao: „Sestro, mi imamo mnogo takvih župa“, i pozvao nas da dođemo u njegovu biskupiju. Nažalost, zasada još nije moguće otvoriti drugi samostan u Nigeriji, no dogovoreno je da će sestre povremeno dolaziti i ostajati neko vrijeme među ljudima i djecom.

Zanimljiva je činjenica da je u Nigeriji broj biskupijskih svećenika znatno veći od redovničkih. U kućama formacije različitih redovničkih kongregacija osim studija velik je i trajan izazov odgoj za razlučivanje zvanja, pročišćavanje motivacije, rast u duhovnosti, spremnost na zajedništvo, priprema i osposobljavanje za djelovanje u apostolatu družbe, kao i djelatnosti u svakodnevnome i praktičnom životu. Na svemu tome treba raditi stalno, dugotrajno i strpljivo.

Velik je izazov usklađivanje stajališta vezanih uz tradicionalne vrijednosti i običaje s naukom Katoličke crkve, kao i pojedinih redovničkih kongregacija. Svima je jasno da je inkulturacija neophodna, no često je teško naći onu „zlatnu sredinu“ i potrebnu crtu razgraničenja. Posebno je to velik i težak izazov za strane misionare i odgajatelje. Nije samo jezik u pitanju, nego je potrebno vrijeme i da bi se upoznale i razumjele značajke, tradicijske vrijednosti i običaji jednog naroda, da bi se onda na temelju toga dalje gradilo i odgajalo mlađe članove.

Nigerijske karmelićanke BSI

Već je gotovo 18 godina otkako smo mi karmelićanke Božanskog Srca Isusova došle u Nigeriju. Sve to vrijeme molimo za milost da što bolje razumijemo drage ljude među kojima živimo i koje upoznajemo. I uvijek iznova naučimo nešto novo. Dolazile su mnoge djevojke, neke su otišle nakon kraćega, a neke nakon dužeg vremena, ali neke su i ostale. Bogu hvala! Imamo 10 sestara (pet s privremenim i pet s doživotnim zavjetima), a tri su trenutačno u Hrvatskoj i jedna u Kamerunu. Imamo i tri novakinje i četiri kandidatice, kao i djevojke koje dolaze na tromjesečno iskustvo.

Stariji misionari i misionarke koje smo upoznale govorili su nam da uvijek ima mnogo izazova, no onaj najteži i najodgovorniji jest odgoj budućih svećenika, redovnika i redovnica. Molimo vas stoga da podupirete duhovna zvanja u domovini i misijama, ponajprije svojom molitvom i svojim žrtvama, a po mogućnosti i materijalnim prilozima.

Živimo u vremenu kad se čini kao da je zlo nekako sve jače i agresivnije, kad je teško razlučiti što je doista istina i što se krije iza privida koji nam se prezentira. Ali kroza sve to odjekuju Gospodinove riječi: „I evo, ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta!“

Molimo za svećenike, redovnike i redovnice da, nošeni tom sviješću, budu odvažni proroci, navjestitelji vjere, nosioci nade i istinski svjedoci Božje ljubavi prema svakom čovjeku!