RADOSNA VIJEST - br. 159
Ekvador, 08.06.2020

Prvo javljanje novog misionara

Luka Pranjić

Predragi prijatelji misija! Evo da se konačno i ja javim. Prije svega moram priznati da mi je nekako čudno pisati za Radosnu vijest kao misionar, naći se odjednom „s druge strane“ papira ovoga misijskog lista, u kojem sam toliko uživao kao čitatelj i koji je, bez daljnjega, uvelike pridonio rađanju i očuvanju moje želje za misijama. Nakon duljeg vremena čekanja na dozvolu otišao sam u misije u Ekvador početkom rujna prošle godine, kao svećenik fidei donum Porečke i pulske biskupije, na razdoblje od pet godina.

O Ekvadoru kao zemlji i misijskom području svi vi već dosta znate zahvaljujući našim dragim i vrijednim hrvatskim časnim sestrama koje djeluju na kontinentalnome i sjeverozapadnom djelu te lijepe zemlje. Ipak, područje na kojem ja kao misionar djelujem nešto je drugačije od onih koje već po Radosnoj vijesti poznajete. Moja biskupija San Jacinto de Yaguachi zemljopisno pripada obalnom pojasu jugozapadnog dijela Ekvadora, na sat vremena udaljenosti od Guayaquila, grada na delti velike rijeke Guayasa, koja se ulijeva u Tihi ocean, i koji je po broju stanovnika najmnogoljudniji grad Ekvadora, veći od glavnog grada Quita.

Ono što su kod nas Zagreb i Split – u pogledu razlika u klimi, običajima i mentalitetu – to su ovdje Quito i Guayaquil. Mene je eto dopao „ekvadorski Split“. Temperature su ovdje tijekom cijele godine visoke, oko tridesetak stupnjeva, a godina se klimatski dijeli na razdoblje tropskih kiša, koje traje šest mjeseci, i sušno razdoblje, koje traje drugih šest mjeseci. Ovdje indijanskih plemena nema, prevladavaju mestici i mulati. Ljudi su veoma otvoreni i vedri, žive skromno, uglavnom od poljoprivrede i sitne trgovine. Većina njih radi kao najamnici na nepreglednim poljima banana i u uzgajalištima kozica. Svaka banana koju u Hrvatskoj kupite dolazi iz Ekvadora, a barem svaka druga s područja moje nove biskupije. Posebnost naše biskupije jest ta da je to biskupija siromašnih. Nema velikih urbanih sredina, pa ne postoje ni velike razlike između bogatih i siromašnih, što je inače karakteristično za Latinsku Ameriku. Ovdje su svi tek više ili manje siromašni.

Župa u kojoj djelujem posvećena je sv. Ivanu Krstitelju i sv. Majci Tereziji. Nalazi se na periferiji grada San Francisco del Milagra. Nastala je ilegalnim naseljavanjem i danas je već dio samog grada. Kuće su i dalje većinom daščare s limenim krovovima. Iako se radi o području s 25 000 katolika, ono nikada prije nije bilo župa, a postalo je to tek mojim dolaskom. Župi pripada i sedam filijala, od kojih su četiri u poljima banana. Samo područje župe najsiromašniji je i najmarginaliziraniji dio grada. Nekada središte prigradskog kriminala i najnesigurniji kvart, prometnuo se u ipak malo sigurniju sredinu prije desetak godina, nakon što je jedan veleposjednik poklonio zemljište sindikatu policije za gradnju stanova. Obveza policije bila je očistiti kvart od kriminala. To su i učinili, nažalost, nerijetko izvlačeći iz kuća šefove bandi i ubijajući ih na licu mjesta. Iako u manjoj mjeri nego prije, droga i prostitucija i dalje su vidno prisutni. Zbog neprisutnosti svećenika ovdje su procvjetale kršćanske tzv. „garaža“-crkve, njih dvjestotinjak na širem području župe.

Naši katolici u ovom moru kršćanskih zajednica drže se skupa i veoma su revni. Sve bi dali za Crkvu, a njihovu radost zbog osnivanja župe i dolaska svećenika koji će stalno biti s njima teško je i opisati! Dok ovdje nije bilo svećenika, sami su organizirali vjeronauk, održavali crkvu od svojeg siromaštva, obilazili kuće kao pravi misionari i evangelizirali cijelo područje. Osnivanjem župe krenulo se s redovnim pastoralom, bogoslužjem i katehetskim aktivnostima. Crkva je svake nedjelje punija – i Bogu hvala – sve više ljudi sudjeluje u župnim aktivnostima. Spremali smo se da započnemo izgradnju župne kuće i obnovimo župne dvorane, no, nažalost, sada je sve stalo.

Pandemija koronavirusa poremetila je naše planove. Crkva je već dva mjeseca zatvorena, mjere su u zemlji vrlo rigorozne te čekamo bolje dane.

Mnogo se župljana zarazilo i gotovo svaka obitelj ima po jednoga oboljeloga, a nažalost, dosta je i umrlih. Gospođa Julia, draga žena i članica pastoralnog vijeća, u dva dana izgubila je muža, svekra i kćer. Tijekom pandemije siromaštvo je došlo do još većeg izražaja.

Ljudi ovdje žive od danas do sutra, nadničare za pet dolara, ali već dva mjeseca nitko od njih ne odlazi na posao. Pojavile su se potrebe za najosnovnijim – za hranom. Pomagali smo koliko smo mogli, obilazili smo najugroženije i dijelili namirnice. Glad se počela širi s bolešću. Siromaštvo je strašno. Pomozite nam!

Dragi moji prijatelji, toliko od mene za prvo javljanje. Preporučamo se u vaše molitve i u vaše plemenito srce. Pozdrav iz dalekog Ekvadora!


Vaš misionar Luka

Tiskaj    Pošalji