RADOSNA VIJEST - br. 159
Čile, 08.06.2020

Misionarka s. M. Adelina Marica Franov – intervju

Ako vas Gospodin zove, ne bojte se!

S. M. Adelina Marica Franov rođena je 5. rujna 1932. godine u mjestu Kali, na otoku Ugljanu. Pristupila je Družbi kćeri milosrđa Trećega samostanskog reda sv. Franje 17. kolovoza 1951. godine. Nakon inicijalne redovničke formacije prve zavjete položila je 25. ožujka 1955. godine, a vječne 25. ožujka 1960. u kući matici u Blatu na Korčuli. U misije je otišla prvi put u svibnju 1961. godine, i to u Čile, gdje je djelovala do 1991., kad je na generalnom kapitulu Družbe izabrana za vrhovnu glavaricu. Nakon šestogodišnje službe vrhovne glavarice izabrana je za provincijsku predstojnicu hrvatske Provincije Krista Kralja. Po isteku mandata ponovno se vratila u Čile, 4. veljače 2007. godine.

Sestro, recite nam nešto o sebi. Kako ste postali redovnica?

U mojoj Župi sv. Lovre u Kalima pripadala sam Djevojačkomu društvu Srca Isusova, u kojem sam se duhovno izgrađivala i osjetila poziv za redovnički život. Upoznala sam redovnice kćeri milosrđa, koje su djelovale u susjednoj župi u Preku, i opredijelila sam se za tu franjevačku družbu, u koju sam stupila 17. kolovoza 1951. godine u Blatu, na otoku Korčuli. Od samog početka mojega redovničkog života oduševljavao me molitveni i zajednički život sestara i njihovo misijsko poslanje u Crkvi.

U svojim redovničkim početcima upoznali ste i majku utemeljiteljicu, bl. Mariju Propetog Isusa Petković. Kakvo je vaše sjećanje na blaženicu i koliko su njoj bile važne misije?

Našu majku utemeljiteljicu, bl. Mariju Propetog Isusa Petković osobno sam upoznala prigodom njezina pohoda Hrvatskoj (25. rujna 1959.). Tom prigodom pozvala me na razgovor, u kojem mi je rekla: „Kćerce moja, majka vas treba. Jeste li spremni poslušati svoju majku i otići u Rim, a zatim u misije?“ Bez oklijevanja sam odgovorila: „Da, majko, rado ću vas poslušati.“ Nakon nekoliko mjeseci, u kolovozu 1960. godine, bila sam premještena iz Blata u matičnu kuću Družbe u Rimu. Početkom 1961. godine, s još pet sestara Hrvatica, otputovala sam parobrodom u Buenos Aires, u Argentinu, a u svibnju iste godine sa s. M. Martom Gorupić stigla sam u misije u Čile. Bila je to za mene velika radost i ostvarenje onoga što sam u svojem srcu silno željela.

Naša blažena majka utemeljiteljica davala je veliku važnost misijskomu djelovanju Družbe u Crkvi i svijetu. Sestre su ubrzo razvile svoje apostolske, odgojne i socijalne djelatnosti u župama, bolnicama, staračkim i dječjim domovima, u domovini, kao i izvan nje – u Subotici, Kragujevcu i Velesu.

Vođena misijskim žarom, na poziv hrvatskog misionara fra. Leonarda Ruskovića, godine 1936. časna majka poslala je prvih sedam sestara misionarki u Argentinu. Zatim su slijedile druge (oko 40 sestara bile su Hrvatice), koje su svojim neumornim radom, pouzdanjem u Božju providnost i postojanom vjerom duhovno i materijalno zbrinule brojne siromahe u Južnoj Americi, osobito djecu i mlade. Redovnice misionarke s domaćim su zvanjima velikodušno radile na evangelizaciji i odgoju djece, mladih i obitelji u Argentini, Paragvaju, Čileu i Peruu. Majka utemeljiteljica osobno je boravila u tim zemljama dvanaest godina. Za to vrijeme otvorila je mnoge redovničke kuće.

Majčine pouke bile su protkane poticajima za izravno misijsko djelovanje među „siromašnima i potrebnima u svijetu“. Tako u pouci od 30. prosinca 1950. godine kaže: „Pođite, kćeri moje, da radite u misijama, da vršite apostolat po svijetu, u filijale gdje vas sveta poslušnost postavi, i posvetite se i vršite misiju koju vam je naš Gospodin povjerio po vašim poglavarima; ostvarite je svom ljubavlju iz ljubavi prema Kristu za veću slavu Oca, za spasenje duša, za veći napredak djela ljubljene družbe.“ Te majčine riječi mi sestre misionarke nastojale smo primijeniti u našem svakidašnjem životu i radu.

Jubilarna je 100. godina postojanja Družbe kćeri milosrđa TSR-a sv. Franje. Vi pamtite 60 godina Družbe. Sa sigurnošću možemo reći da su kćeri milosrđa u domovini i misijama ostavile velik trag. Što biste vi posebno izdvojili?

Družba je u tih 100 godina ostavila neizbrisive tragove u Crkvi i u svijetu. Puno toga nije zapisano, ali se očituje u postupnu napretku mjesta i naraštaja ljudi s kojima su sestre radile i svojim životom svjedočile da nas Bog ljubi i da je milosrdan. To su ostvarivale odgojem i obrazovanjem djece i mladih, osobito siromašnih. Po učenicima radile su na izgradnji njihovih obitelji. U školama i dječjim domovima organizirale su razne socijalne djelatnosti i priskrbljivale sredstva za pomoć siromašnim obiteljima i pojedincima. Zatim su djelovale u župnom apostolatu, držeći vjeronauk i pomažući župnicima u pastoralu i brizi za uređenje crkvenog prostora i organizaciju svečanosti. U svemu su djelovale u formiranju laika suradnika u Družbinoj karizmi i misiji.

Prošlo je 59 godina otkako ste napustili Hrvatsku i otišli u Čile. Koliko se današnji Čile razlikuje od Čilea u koji ste stigli prvi put? 

Donekle su sačuvali svoje karakteristike – vjeru, narodne i vjerske običaje, gostoljubivost, otvorenost, prihvaćanje stranaca, vrjednote obiteljskog života i mnoge druge, no razlika je velika. Ali tako je svugdje, svijet se mijenja i tako mora biti.

Koliko Čileanci poznaju našu Hrvatsku?

Zahvaljujući sredstvima komunikacije, danas o Hrvatskoj znaju puno više nego prije. Kažu nam da smo radišan i discipliniran narod. Dive se našim nogometašima, što se osobito očitovalo za vrijeme svjetskoga nogometnog prvenstva, kad su svi navijali za našu reprezentaciju.

Kako izgleda vaš jedan obični radni dan?

Uza zajedničku i osobnu molitvu, pomažem u domaćinskim poslovima. Nešto vremena posvetim prevođenju dokumenta sa španjolskoga na hrvatski i obratno. Uključujem se i u sve ostalo što treba i što mogu napraviti.

Kako je s domaćim duhovnim zvanjima?

Duhovnih zvanja nikada dosta, uvijek ih je premalo, ali ih ima. Kada mladi vide svećenike i redovnice zaljubljene u Boga i ljude, ispunjene srećom, i sami požele to postati.

Što biste poručili djevojkama i mladićima koji razmišljaju o redovničkom pozivu?

Ako vas Gospodin zove, ne bojte se predati život u njegove ruke i poput apostola vjerno mu služiti u braći i sestrama. On je Put, Istina i Život. On će se pobrinuti da vaš život bude sretan. Ljubav i radost koju pružamo drugima vraćaju se u naše srce. Radost koju osjećamo u predanju Gospodinu neizreciva je. Naša draga domovina Hrvatska davala je mnogo svetih svećeničkih i redovničkih zvanja i misionara i zbog toga nastavimo moliti Gospodina da i nadalje zove i posvećuje mlade u svojoj službi. Budite hrabri i s povjerenjem recite: „Evo me, Gospodine, zvao si me!“


Za vas se moli

sestra M. Adelina Franov, misionarka u Čileu

Tiskaj    Pošalji