Sredinom prosinca 2007. godine u tiskovnome uredu Svete Stolice predstavljena Doktrinarna nota Zbora za nauk vjere o nekim vidicima evangelizacije. Notu su u nazočnosti kardinala Ivana Diasa, pročelnika Zbora za evangelizaciju naroda i kardinala Francisa Arinzea, pročelnika Zbora za bogoštovlje i sakramentalnu stegu predstavili pročelnik Zbora za nauk vjere kardinal William Joseph Levada i tajnik Zbora nadbiskup Angelo Amato.

Osvrnuvši se na predstavljeni dokument nadbiskup Amato rekao je kako je cilj dokumenta ponovno otkriti i potaknuti žurnost i potrebu evangelizacije svih naroda. Papa je često isticao kako je naviještanje Evanđelja nakon 2000 godina kršćanstva još uvijek na svojim počecima. Crkva je, dakle, pozvana na svoju prvotnu zadaću: čitavome čovječanstvu naviještati Radosnu vijest spasenja u Kristu. Sveti je Pavao govorio: „Ako, naime, propovijedam Radosnu vijest, to mi ne daje pravo na slavu, jer sam na to obvezan: jao meni ako ne propovijedam Evanđelje!“ – istaknuo je nadbiskup.

Na upit novinara Radio Vatikana s kakvim se teškoćama susreće evangelizacija, rekao je kako je više riječ o pomutnji, nazočnoj čak i u samim misionarskim zavodima. Često se i krivo smatra da je evangelizacija ograničavanje tuđe slobode. Neki misle da je dovoljno iznijeti vlastite ideje te da je suvišan poziv na obraćenje i krštenje. U stvarnosti se zanemaruje evangelizaciju, a prednjači se u ljudskoj promociji, promicanju pravde, mira i solidarnosti. Čak se tvrdi kako ne bi trebalo naviještati Krista onome tko ga ne poznaje, niti krštenjem podupirati pristupanje Crkvi, jer se spasenje može postići i izvan Crkve, u raznim religijama svijeta. Ne treba dakle naviještati Krista, niti pozivati na obraćenje, krštenje nije potrebno, dakle ni Crkva. Prema tome bilo bi dostatno zauzimanje na socijalnome području – istaknuo je nadbiskup Amato.

Na upit o uzrocima takvoga stanja, rekao je kako su uzroci teorijske naravi. U teoriju se, potom i u praksu, uvela ideja religijskoga pluralizma, činjeničnoga i pravnoga, a posljedica toga je vjerski pluralizam: svaka bi religija isto kao i kršćanstvo donosila spasenje. Otuda je krenulo splašnjavanje misionarskoga duha sve do njegova gašenja – istaknuo je nadbiskup. Na primjedbu kako je riječ o novijoj pojavi, rekao je kako je već 1990. godine Ivan Pavao II. govorio o žurnosti naviještanja Krista kao spasitelja čitavoga čovječanstva te o potrebi Crkve kao općega sakramenta spasenja. Zbor za nauk vjere je na zablude pluralističke teologije religija 2000. upozorio u poznatoj izjavi „Dominus Jesus“ koja je potvrdila univerzalnost kršćanske objave, jedincatost i spasenjsku univerzalnost otajstva utjelovljenja također i Crkve – rekao je nadbiskup.

Na upit kako se dokument sučeljava s tim problemima, rekao je kako dokument pristupa problemima s tri gledišta: antropološkoga, ekleziološkog i ekumenskog. Obzirom na antropološki vidik Dokument potvrđuje tri shvaćanja: slobodu svake osobe u vjerskom odabiru, njezinu sposobnost tražiti i slobodno prihvati dobro i istinu te pravo osobe s drugima dijeliti materijalna i duhovna dobra: čovjek želi s drugima dijeliti svoja dobra. Potpuno prihvaćanje Krista i njegove istine ne umanjuje nego uzdiže ljudsku slobodu usmjerujući je prema njezinome cjelovitom ostvarivanju – kazao je nadbiskup.

Govoreći o ekleziološkome vidiku rekao je kako je Isus pozvao Crkvu na obraćenje, pozvao je narode da se obrate na Evanđelje, kao očitovanje novoga života u Kristu. Uključivanje u Crkvu nije širenje jedne vladajuće skupine, nego je slobodan ulaz u mrežu prijateljstva s Kristom. Riječ je o daru zajedništva u ljubavi. Širenje Crkve u povijesti nije ništa drugo doli služenje nazočnosti Božjoj, to je sredstvo istinske humanizacije čovjeka i svijeta. Tko naviješta Evanđelje postaje glasnik Kristov i njegove istine i spasenja – rekao je nadbiskup.

Osvrnuvši se pak na ekumenski vidik, rekao je kako dokument pojašnjava pogrešno shvaćanje. U područjima s katoličkom većinom nekatolici uživaju veliku slobodu bogoštovlja i djelovanja. Često nedostaje prikladan reciprocitet, u smislu što se u područjima s nekatoličkom većinom svećenička i biskupska skrb za katolike smatra prozelitizmom. Dokument potvrđuje žurnost i poštovanje vjerske slobode za svaku osobu, također i onu koja želi pristupiti Katoličkoj crkvi: ako je jedan kršćanin ne katolik u savjesti uvjeren u katoličku istinu i želi stupiti u puninu zajedništva s Katoličkom crkvom, to treba poštovati kao djelo Duha Svetoga i kao izraz slobode savjesti i religije. Nije dakle riječ o prozelitizmu nego o poštovanju dostojanstva osobe i poštovanju njezinih vjerskih odabira. Silom se ništa ne nameće, riječ je o posve besplatnom prihvaćanju dara – zaključio je nadbiskup Amato.