Gradimo za budućnost
Misionar don Velimir Tomić
Velimir Tomić rođen je 8. listopada 1961. godine u Vukovaru. Kao dijete s obitelji se seli u Gabela Polje, kod Metkovića. Za svećenika Mostarsko-duvanjske biskupije zaređen je 29. lipnja 1986. u Mostaru. U misije je otišao 18. rujna 1988. godine. Kao misionar djeluje na afričkom tlu, u Tanzaniji, od 1988. godine. Djeluje u Nadbiskupiji Arusha, u Misiji Svetog križa u Kisongu, gdje je do prije tri godine s njim bio i misionar Bernard Marjanović.
Kako ste odlučili postati misionar?
Kao i mnogi misionari, volio sam čitati pisma misionara, posebno o. Ante Gabrića, koji je bio naš mještanin. Usporedo uz moj poziv za svećeničko zvanje nekako se javljala i želja za odlaskom u misije. Nisam imao želju za Indijom, a bilo je i teško dobiti vizu. S druge strane, budući da su naši misionari već bili na afričkom kontinentu i na poziv našeg misionara Nikole Sarića, i ja sam otišao u Tanzaniju. I dobro sam odlučio.
Dugo djelujete u Tanzaniji. U kojim misijama ste već djelovali i gdje sada djelujete?
Prvo sam učio svahili, a onda sam deset godina djelovao s don Nikolom Sarićem u Mdabulu. Zatim sam dvanaest godina bio sam u Biskupiji Mbulu. Ondje sam djelovao do završetka izgradnje kuće za svećenika, ambulante, crkve i nekih pratećih objekata, pa i čvrste kršćanske zajednice. Zatim sam otišao u mladu Biskupiju Arusha. U Tanzaniji postoji 35 biskupija, koje su teritorijalno veoma velike. Današnja Nadbiskupija Arusha, u kojoj djelujem, prostire se na 46 000 km2. Uz domaće svećenike u nadbiskupiji djeluje nešto indijskih svećenika, nekoliko njih iz Oceanije, dva Poljaka te dva Hrvata, ja i p. Tomislav Mesić.
Moja Misija Svetog križa u Kisongu osnovana je prije šest godina i na tom području živi oko 35 000 ljudi. Po svojem dolasku u tu misiju, zatekao sam stotinjak kršćana, a sada broji 3500 vjernika. Prije mene su u mjesto Miseki, koje je filijala Kisonga, dolazili indijski svećenici. Otkad je otišao Bernard Marjanović, u misiji mi povremeno pomaže domaći svećenik, služeći svetu misu nedjeljom.
Jesu li potrebni misionari u Tanzaniji i zašto?
Uvijek je potrebno novih svećenika. Crkva u Tanzaniji bogata je duhovnim zvanjima. Ondje sam sada jedan od rijetkih preostalih misionara iz Europe. No, polje apostolata je bogato novim snagama.
Puno toga se promijenilo u 32 godine mojeg boravka u Tanzaniji. Crkva, ali i društvo se razvija, smanjuje se broj odraslih katekumena, jer se danas krste djeca iz katoličkih obitelji, vjeronauk je u školama, a opada i poligamija, kao tradicionalni afrički način života. Veliku pomoć imam od kateheta, bez kojih je teško voditi sve zajednice. No još smo i mi misionari potrebni sa svojim iskustvom, pa i materijalnom pomoći koja nam dolazi iz naših domovina. A ako imamo iskustvo, red je da i pomognemo ljudima da bi živjeli bolje, kao i da dalje pomažemo izgradnju mladih crkava kakva je tanzanijska, koja je nedavno slavila 150 godinapostojanja.
Trenutno gradite veliku crkvu. Kako napreduje gradnja?
Na samom početku nismo imali ništa. Kupili smo zemljište i počeli s projektom. Kamen temeljac za crkvu Svetog križa u mojoj misiji blagoslovljen je na blagdan Uzvišenja Sv. križa 2014. godine. Crkva je građena u obliku križa, a njezina gradnja koštati će prilično, kao uostalom i sve veliko na svijetu. No za Isusa i za spasenje ljudi ništa nije ni veliko ni puno. Na crkvi ima još puno za raditi, ali gradimo za budućnost. Svake godine sve je više katolika što nas ohrabruje jer vidimo da smo na dobrom putu. Crkva se već danas čini premala. Bogu hvala. Neki drugi će za koju godinu tražiti i pronaći nova rješenja.
Naime ljudi se sve više doseljavaju, jer se u blizini nalazi tvornica u kojoj se proizvode mreže za komarce, a mnogi od njih su katolici. Također se na to područje stalno doseljavaju novi ljudi i zato jer je Arusha postala pretijesna za stanovništvo, pa su državne vlasti odlučile malo proširiti taj grad prema zapadu. Crkva je građena u obliku križa, a gradnja cijele crkve doći će 350 000 eura. Još ima puno posla na njoj, ali bila nam je želja da svi ljudi barem u hladovini mogu slušati sv. misu, pa polako radimo i gradimo dalje.
Svake godine se po malim bazičnim zajednicama vrše popisi i sve je veći broj katolika, a ono što nas veseli jest gotovo nezabilježen slučaj da je netko otpao od katoličke vjere i da je prešao u drugu vjeru. To nas veoma ohrabruje u našem poslu, jer vidimo da smo na dobrom putu i kad nas ljudi možda pitaju zašto je potrebna gradnja. Krenuli smo također u gradnju vrtića za pedesetoro djece te, uz Božju providnost, paralelno uz crkvu gradimo i vrtić.
Kako izgleda korizma u Tanzaniji?
Liturgija je gotovo identična kao i na cijelom svijetu, ali uz puno više plesa i slavljenja na njihov način. Na Čistu srijedu je na sv. misi, koja je u našoj župi bila u 17 sati, bilo čak više vjernika nego nedjeljom. Iako su mi u obredu pepeljenja pomogle i dvije časne sestre, obred je trajao tri sata. Mnogi radnici iz obližnje tvornice za mreže protiv komaraca, kad su završili drugu smjenu, došli su samo na obred pepeljenja, kad već nisu mogli biti na misi. Zanimljivo je da Afrikance obred pepeljenja i obredi Velikog petka puno više privlače nego neke druge naše pobožnosti. Nevjerojatno je kako velik broj ljudi u korizmeno vrijeme redovito dolazi na pobožnost križnog puta, i to me uvijek iznenađuje. Na to ih ne treba puno nagovarati. Mislim da je njihov način života puno bliži žrtvi nego radosti, i oni to cijene, i zato kod nas svi, od najmanje djece do najstarijih, dolaze na početku korizme na pepeljenje. Ovdje se u pepeo stavi malo vode, da bi se dobila gusta smjesa koja se maže na čelo, i onda odlaze svojim kućama tako da im taj znak ostaje dok sam ne nestane. Ovdje ljudima nije potrebno puno govoriti o smislu posta kada i tako previše poste te nama svećenicima nije teško na to poticati, već samo dodajemo da ta žrtva, post i odricanje moraju imati onaj pravi smisao, koji daje dodatnu dimenziju, i ljudi to vrlo lako razumiju. Svakog petka tijekom korizme u filijalnoj crkvi imamo pobožnost križnog puta, a poslije sv. misu. Raduje me što dolazi mnoštvo ljudi.
Obredi Velikog tjedna ovdje su dosta drugačiji nego kod nas. Obredi Velikog četvrtka identični su kao i kod nas, no zbog udaljenosti posvetu ulja imamo tjedan prije u katedrali, da bismo na Veliki četvrtak mogli biti u svojim misijama. Na Veliki petak, prije pjevanja muke, imamo scenski prikaz pasije na otvorenome te se zatim vraćamo u crkvu i nastavljamo obrede. Na licima vjernika vidi se da žale zbog nepravde koja se čini Kristu, koji je pravedan morao proći tu žrtvu i otići na križ radi nas. Ta ih nepravda boli i vrlo im je teško shvatiti da je ta visoka cijena bila jedini put koji je Krist odabrao za naše otkupljene.
Na Veliki subotu bude vrlo svečano, uz pjesmu i veselje te krštenje katekumena. Na početku se pali veoma velik oganj, jer im ja vatra nešto veliko te im je poseban doživljaj biti uz vatru. Zato im i ta vatra u uskrsnoj noći veoma puno znači, jer ih veže uz njihovo djetinjstvo i njihov život.
U nedjelju bude veliko slavlje. Ne da bi bio neki bogati objed, već se raduju jer je Krist pobjednik koji je pobijedio smrt i mi smo na taj način spašeni.
Koja je vaša poruka za naše čitatelje?
U ovo korizmeno vrijeme pozivam sve čitatelje Radosne vijesti da, kako nas poziva prorok, „razderemo srca, a ne haljine svoje“, jer mi nismo ono što obučemo, nego ono što jesmo u srcu, i da bude više onoga pravoga korizmenog duha, kad će jedni drugima izlaziti u susret i pomagati nemoćnima. Čini mi se da se to malo izgubilo kod nas u domovini, dok su ovdje ljudi i dalje osjećajni jedni za druge. Ovdje se kod katolika to naročito vidi i tijekom cijele korizme se organizira prikupljanje skromnih sredstava za one najsiromašnije, naročito za domove za nezbrinutu djecu. Na Veliku subotu ta se pomoć odnese u tri doma za djecu koja imamo u blizini, da bi svi osjetili radost Uskrs.
Želio bih da ta korizmena poruka bude svima blizu, da ju živimo i da u njoj jačamo svoju vjeru, koja nam je izvor spasenja. Ne možemo to sami, već po drugima i s drugima. Svi bi trebali živjeti Kristovo uskrsnuće, koje je i naše uskrsnuće ako mi ovdje na zemlji sudjelujemo u patnji drugih i svoje patnje prikazujemo za svoje spasenje. Neka ovo korizmeno vrijeme bude vrijeme obraćenja, neka bude što više ljubavi, a što manje nesloge i Uskrs će nam svima biti radostan!
Razgovarala Ines Sosa Meštrović
Tiskaj 