Primičemo se Kamini. U 17,15 sati stigosmo blizu sela Mweyi, tridesetak kilometara od Kamine. Već u mislima vidim fra Filipa koji će me kao i uvijek lijepo dočekati za sat i pol vremena. A onda ispred nas vrlo velika lokva. Neki koji su ovuda prolazili prošlih dana napravili su „zaobilaznicu“, to jest posjekli su poneko zakržljalo drvo i kroz savanu zaobišli lokvu. Pametno je uvijek slijediti tragove drugih. Ovoga se pravila najčešće držim, jer kud su drugi prošli, proći ću i ja. Zato i ovaj put uključih pogon na sva četiri kotača i zagazih u savanu. Ali kako je kiša satima padala, savana se pretvorila u polumočvaru. Terensko vozilo upade u blato i vodu cijelom lijevom stranom. Ne mogu ni otvoriti vrata. Ugasih motor i počesmo kopati. Ali gdje god zakopamo, počne izvirati voda. Nekoliko puta sam pokušavao upaliti i ići dalje, ali vozilo je upadalo sve dublje. Spušta se noć. Nada nas pomalo izdaje. Ipak nastavljamo raditi. Animator Jean-Marie radi „kao lud“! Razgrće blato, podiže vozilo dizalicom i podmeće drva. Tu je s nama još jedan mladić koji je s nama pošao u Kaminu. U vozilu imam veliku lampu. Ja osvjetljujem „radilište“, a njih dvojica kopaju i slažu drveće u rupu. U bari ima mnogo komaraca. Čim pade noć, počeše gristi. Stotine puta! Danas je bilo malo sunca pa nisam dobro napunio lampu koja radi na sunčanu energiju. Oko 22,00 sata ugasi se. Imam još džepnu lampu. Daje malo svjetla, ali ipak dovoljno da se može raditi. Jean-Marie je uporan. Svakako hoće da večeras iziđemo iz blata. I glad poče stezati u želucu. U vozilu nemam hrane. Ali srećom imam uvijek uza se bombona. Njih dvojica su vrlo umorni. Cijelo vrijeme su u blatu i vodi. Ipak ne odustaju iako prođe i pola noći. Posljednji put pokušavam izići iz blata u 1,30 sati. Kotači zabrujaše. Razbacaše drva naslagana ispod njih i vozilo upade još dublje. Njih dvojica bespomoćno jedva podižu noge iz blata. Velim: „Dosta je! Spavat ćemo u vozilu do sutra, a onda ćemo potražiti pomoć u selu Mweyi.“ Nije daleko. Tek 1,5 km. Da sam znao da se sami nećemo moći iščupati, mogao sam ih odmah pozvati, dok je još bio dan. Noć je svježa. Njih dvojica drhte. Upalih grijanje da se zagriju. Brzo utonusmo u san. Komarci grizu, ali je umor jači. Ipak me u 3,30 sati probudi „masika“ – hladnoća, jer u ovim satima pred zoru noć je vrlo svježa. Ponovno upalih grijanje na nekoliko minuta. Probudismo se u 6,00 sati. Poslah momka s pismom šefu kršćanske zajednice da mi pošalje 5-6 jakih ljudi. Dugo ih nema. Kasnije saznah da je šef kršćana u polju. Tamo i spava. Ipak, moj se momak snašao. Pričao po selu da je misionar upao u blato i da traži pomoć. Odmah se našlo dobrovoljaca. Njih desetak se pojaviše. Čim dođoše, umjesto da počnu raditi, nastade prepirka kako raditi. Jedni bi ovako, drugi onako. Neki predlažu da poguraju vozilo. „Mnogo nas je“, vele, „Možemo ga izgurati iz blata.“ Tumačim im da je jedino rješenje podignuti vozilo, podmetnuti mnogo, mnogo drva i vozilo će samo izići.“ Ne vjeruju mi, nego se uzdaju u svoju snagu i hoće gurati vozilo pod svaku cijenu. Velim im: „Stavite na zemlju vreću kukuruza i gurajte je. A vozilo je mnogo teže od vreće kukuruza.“ Morao sam im to ponoviti nekoliko puta dok nisu prihvatili i protiv volje počeše sjeći kržljavo drveće. Radili smo do 10,30 sati. Ovdje se kaže: „Nitko nije trajno ostao u blatu. Tko god se zaglibio, izišao je jednog dana!“ Istina, neki ostanu s kamionom po dva-tri tjedna u jednoj rupi, ali i oni iziđu na suho jednog lijepog dana. Eto, mi smo ostali zaglibljeni „samo“ sedamnaest sati. U Kaminu dođosmo točno u podne. 24 sata niti sam što jeo niti pio. Naravno, kod fra Filipa sve mi je išlo u tek!

 

 

Proboravih nekoliko dana u Kamini. U međuvremenu je i fra Ante stigao živ i zdrav iz sela koja je obilazio ovih dana. Subota je uoči Cvjetnice. Spremamo se obojica na put jer sutra trebamo biti sa svojim župljanima. Oko 90 km vozimo istom cestom, a onda fra Ante vozi prema sjeveru, a ja prema sjevero-zapadu. Fra Ante vozi naprijed, a ja ga slijedim. Prođosmo selo Mweyi. Pred nama je nekoliko vrlo velikih rupa punih vode. U prvoj fra Ante zastade. Kotači se vrte uprazno. Zaglibio se. Ne smije ugasiti vozilo jer je voda dosta duboka i pri ponovnom paljenju ušla bi preko ispušne cijevi u motor. Sa mnom je pošao jedan mladi domaći svećenik, a s fra Antom neki mladić. Njih sva trojica uđoše u lokvu i počeše mukotrpni posao. Ja ne smijem u vodu i blato jer po nogama imam neke rane. Sunce prži. Radili su nekoliko sati, ali uzalud. Vozilo ne mrda ni jedan centimetar. Odoh potražiti pomoć u selu, jer nije daleko. Došli su momci, njih desetak, kao i neki dan kad sam ja upao u blato kojih stotinjak metara naprijed. Ali ni s njima ne ide. Svaki trud uzaludan. U 15,00 sati fra Ante mi veli: „Idi nazad u Kaminu i donesi lanac i „tire-fort“ to jest spravu za izvlačenje. U Kamini nađoh vozača. Pokupismo sve stvari i dadoh mu ključeve od svoga vozila. Rekoh: „Hajde, iščupaj fra Antu i reci mu da ne ide u Kimungu, nego neka se vrati ovamo u Kaminu jer je blizu noć. Nemoguće je po ovakvoj cesti voziti noću.“ U 19,00 sati vrati se vozač, a malo iza toga evo i fra Ante. Lijepo nam je ovdje kod našega fra Filipa, ali nam je žao naših kršćana, jer će sutra na Cvjetnicu ostati bez svete mise. Ipak, oni će sami obaviti mimohod s palminim grančicama, pjevat će i slaviti Boga i čitati Muku, a nama ostade da im se samo pridružimo u mislima i molitvama.

Kiša je padala pa je fra Ante odlučio ostati u Kamini još dva-tri dana dok sunce ugrije i cesta bude prohodna. „Koga su zmije ujedale i gušterice se boji!“ Mene su brige mučile jer u utorak navečer dolazi mladež iz pokreta „Kiro“ iz svih naših sela. Ako ne budem tamo, tko će ih hraniti? Premda me je fra Ante odvraćao da ne idem nego da pričekam da se cesta malo prosuši, ja sam odlučio ovaj put pokušati sreću drugom cestom koja je sigurno bolja, ali je i duža za 60 km. Nisam se prevario. Prođoh bez poteškoća sve lokve, ali sam zato putovao cijeli dan tih 217 km.

 

 

Ovih zadnjih dana postavljali smo oluke na novoj župnoj kući. Završili smo jednu stranu. Drugu ćemo poslije Uskrsa, jer radnici iz Kamine trebaju poći večeras kući da bi s obiteljima proveli uskrsne blagdane. Ići će vlakom, ako ga bude. Jer nikad se ne zna. Nema putničkog vlaka, nego jednom u tjednu, a i on nekad „preskoči“ koji tjedan! Ljudi se snalaze i putuju teretnim vlakom. Mnogo je jeftiniji. Treba dati strojovođi jednu četvrtinu cijene karte putničkog vlaka. On taj novac stavi u svoj džep i tako nadoknađuje ono što mu uprava željeznice ne plaća. Teretni je vlak često brži nego putnički, jer se manje zaustavlja, ali je i opasniji. Svaki teretni vlak prati vojska. Budući da vojnici nisu plaćeni, oni svoju plaću nadoknađuju od putnika. Znaju nekada i udarati putnike, da bi iznudili novac. Eto, naši radnici odoše na kolodvor čekati jedan od tih teretnih vlakova, a mi u 18,00 sati uđosmo u crkvu da slavimo Gospodina. Danas nas je bilo mnogo, jer su s nama bili i mladi iz pokreta „Kiro“, koji su položili obećanje da će vjerno služiti Gospodinu u ovom pokretu katoličke mladeži.

Divna noć. Na oltaru trepere samo dvije svijeće u ovoj priprostoj crkvi-kolibi i obasjavaju raspjevanu mladež. Ostadosmo u crkvi do 20,30 sati, a onda iznesosmo Isusa u euharistiji na dvorište, ispred male, ubožne kolibe gdje će noćas naći smještaj. Iznad nas puni mjesec. Oblaci blistaju. Svijet se okupio oko malog stola. Zahvaljujemo Isusu. Molimo i pjevamo euharistijske pjesme. Potom Ga odnesoh u kolibu veličine 1,5 m x 2,5m. Sigurno je betlehemska štalica bila veća.