RADOSNA VIJEST - br. 155
Zagreb, 04.02.2020

Korištenje vremena koje nam je darovano

Navještaj evanđelja u digitalnom ambijentu

U svakodnevnim razgovorima, kad se govori o digitalnome, virtualnom svijetu, uglavnom se virtualno stavlja u suprotnost s realnim. Tako ćemo reći: „Potrebno je izići iz virtualnoga i vratiti se u realnost… Virtualni svijet odvlači nas od realnosti...“ Međutim to zapravo nije posve ispravno, jer i virtualno je realno. Ne možemo reći da ono što se događa u komunikaciji posredstvom interneta i društvenih medija nije realno. Razgovori, kontakti, fotografije, filmovi, tekstovi i drugi sadržaji dostupni na internetu vrlo su realni i njihovo korištenje ima izravan utjecaj na način života, na tijek vlastitih misli, pa i na međuljudske odnose. Komuniciranje na internetu i društvenim medijima ne znači samo korištenje dostupnih sadržaja, nego boravljenje u tom svijetu. Zato će biti ispravnije staviti digitalno i virtualno okruženje u odnosu na fizičko, koje je ograničeno prostorom i vremenom, a ne u odnos s realnim. Iako se ta razlika čini zanemarivom, a možda i nebitnom, rekao bih da upravo ona ulazi u bit shvaćanja komunikacije posredstvom interneta. Ako se, više ili manje svjesno, tu komunikaciju ne smatra realnom, to ima i dalekosežne posljedice za razumijevanje utjecaja koje vrijeme provedeno na internetu ostavlja na osobni život pojedinca, ali i šire društvene zajednice. Taj utjecaj najprije je uočljiv kad se radi o djeci te već i površno promatranje njihove uronjenosti u digitalni svijet potvrđuje da vrijeme provedeno uz digitalne medije snažno utječe na njihov tjelesni, psihološki i duhovni razvoj. Iako na prvi pogled to nije tako uočljivo, taj digitalni svijet vrlo snažno utječe i na odrasle. Zato je osim odgovornosti za djecu i njihov razvoj na odraslima i odgovornost za vlastitu uronjenosti u realnost digitalnog svijeta.

To je upravo tema o kojoj bih želio progovoriti i u kontekstu poziva na navještaj evanđelja u digitalnom ambijentu. Da bi uopće bilo moguće razmišljati o otvorenosti za dobrotu, za nešto pozitivno, za ono što gradi zajedništvo te za navještaj radosne vijesti, svaki navjestitelj treba slobodno i odgovorno raspolagati vlastitim vremenom. Kada kažem navjestitelj, mislim u najširem smislu poslanja svakog vjernika da pridonosi rastu Božjeg kraljevstva. Ključno je dakle pitanje kako se provodi vrijeme i gdje se crpi nadahnuće za djelovanje i za život. Čovjek današnjeg vremena zapravo nema vremena. Slikovito bismo mogli reći da su ljudi nekada mjerili vrijeme mjesecima ili danima, a danas se vrijeme mjeri minutama ili sekundama. Nevjerojatna brzina i neprestana dostupnost u komunikaciji s drugima toliko je isprekidala raspoloživo vrijeme da pomalo nestaje kontinuitet u kojem bi bilo moguće posvetiti se jednoj aktivnosti. Naprimjer, čitanje knjige, razgovor s osobom u blizini, pa čak i molitva ili neka druga aktivnost koja zahtijeva koncentraciju i punu pozornost, praćena je nezaobilaznim „sugovornikom“ – mobitelom, koji će svako malo privlačiti pozornost: bilo to zato što je zazvonio bilo zbog same pomisli da je nadohvat ruke. Tako se osoba ne posvećuje ni čitanju, ni drugoj osobi, ni molitvi, već površno ulazi u odnos s drugim čovjekom, pa i s Bogom.

Vrijeme koje nam je darovano zapravo je dobro s kojim trebamo računati kao sastavnicom našega životnog tkiva. Tijek vremena koje prolazi kao linearni slijed otkucaja sata, ono što ćemo nazvati kronologijom života, trebamo ispuniti tako da u tome kronološkom vremenu otkrivamo i živimo pravi trenutak upotrebljavajući to vrijeme svjesno i odgovorno. Jedino je to put da bismo mogli reći da nam je vrijeme ispunjeno. Nije suvišno spomenuti da je organiziranje vremena koje nam je na raspolaganju ključno da ne bismo propustili bitne trenutke života, ali i da se ne dogodi da nam se život pretoči samo u ispunjavanje vremenskih jedinica. Poznata je uzrečica koja veli da često hitne stvari sprječavanju čovjeka da radi ono što je bitno. Prethodno spomenuta rascjepkanost vremena može dovesti do toga da nismo u stanju promotriti cjelinu jednog dana ili nekoga dužeg vremenskog razdoblja. Pretjerana uronjenost u sadržaje koji su nam dostupni posredstvom masovnih i društvenih medija često nam oduzima dragocjeno vrijeme. Rascjepkanost vremena i slabija usredotočenost na sadržaje koji su negdje drugdje i koje također ne možemo sagledati u njihovoj cjelini dovodi do rizika da postanemo površni. Jedan zadatak o kojemu možda i ne stignemo razmišljati nalazi se u svjesnosti da ono malo slobodnog vremena koje imamo kvalitetno koristimo.

Da bismo mogli biti za druge, posvetiti im vrijeme, trebamo najprije biti sposobni voditi brigu o urednosti vremena koje provodimo s sobom i s Bogom: pronalazeći vremena za molitvu, osobnu izgradnju u čitanju i praćenju onih sadržaja koji nas izgrađuju. U tome nas dobro poučava sv. Ambrozije: „Tko dakle mnogo s razumijevanjem čita, napunja se. A tko je napunjen, druge natapa. Stoga veli Pismo: 'Kad se oblaci napune kišom, prosiplju je na zemlju.'“

Osviješteni da nam je digitalni svijet neprestano nadohvat ruke, trebamo ga koristiti kao prigodu za osobnu izgradnju, a ne da nas on udaljava od nas samih i od drugih. Ta sposobnost otvorit će nam jasnije mogućnosti djelovanja u misiji Crkve. Papa Franjo je u poruci za Svjetski misijski dan 2017. napisao da misija Crkve „nije širenje neke vjerske ideologije, a još manje predlaganje nekoga uzvišenog etičkog nauka“. „Mnogi su pokreti u svijetu sposobni pobuditi uzvišene ideale ili načine življenja smislenog života. No po misiji Crkve sâm Isus Krist nastavlja evangelizirati i djelovati. Njegova misija tako u povijesti uprisutnjuje kairos, pogodno vrijeme spasenja u povijesti.“

Prepoznati kairos, pravi trenutak kad nam Bog dolazi ususret svojom riječju, poticajem u savjesti ili po bratu i sestri, moći ćemo ako svjesno i odgovorno koristimo vlastito vrijeme, budni za poruke koji nas oplemenjuju i približavaju upravo tim stvarnostima našeg živoga: Bogu, njegovu glasu u našoj savjesti te braći i sestrama.


Dr. sc. Krunoslav Novak

 

Tiskaj    Pošalji