Brazil, 28.11.2019

Četrdeset godina misijskog djelovanja

Sestra Beatrica Krstačić redovnica Družbe milosrdnih sestara Svetog križa

Sestra Beatrica Krstačić redovnica je Družbe milosrdnih sestara Svetog križa. Rođena je 25. travnja 1946. u mjestu Mundanije, na otoku Rabu. Zavjete je položila 13. svibnja 1968., a u misije u Brazil otišla je 19. travnja 1979. godine.

Kako je izgledao odgoj u vašoj obitelji i kako to da ste postali redovnica?

Rođena sam u skromnoj obitelji. Bilo nas je desetero djece. Bili smo odgajani u kršćanskom duhu, iako u onim vremenima to nije bilo lako, jer je atmosfera komunističkog duha vladala u školama i utjecala na ljude da ne idu u crkvu. Ali Bog je jači od svega toga. Osjetila sam se privučena onime što se u crkvi govorilo, po onome kojeg smo primali u sakramentima, po Isusu. Kad sam otišla u srednju školu, bez obzira na to što nam je bilo zabranjeno nedjeljom ići na sv. misu, uvijek sam u sebi osjećala veliku potrebu za duhovnim, a to sam nalazila jedino u crkvi. Zato sam zatražila da odem iz Rovinja, gdje sam radila, u Opatiju, gdje sam mogla malo više sudjelovati u liturgiji. Po duhovnom vodstvu isusovaca u Opatiji mogla sam konačno živjeti ono čemu više puta nisam znala ni dati ime, ali sam u dubini duše znala da je to Bog. Zbog toga sam sve više i više išla u crkvu, kad god sam mogla. Jednog dana, na blagdan Majke Božje, osjetila sam da želim biti redovnica. I tako je počelo. Upoznala sam sestre Sv. križa u Opatiji i došla u samostan u Đakovo. Nakon formacije, 1968. godine položila sam svoje prve redovničke zavjete.

Gospodin me vodio prema Brazilu

Kako se dalje razvijao vaš život, posebno misijski?

Misijski sam poziv osjetila još dok sam bila u pripravi u Opatiji. Čitala sam duhovno štivo, a posebno me se dojmila knjiga o sv. Damjanu de Veusteru. Čitala sam o njegovu zalaganju i osjetila da je to upravo ono što sam i sama htjela živjeti kao redovnica. Tad sam shvatila da želim otići u misije. Nakon prvih zavjeta jednom sam prigodom to spomenula svojim poglavaricama, ali one me u tom trenutku nisu razumjele, možda i zato što u svojoj molbi nisam bila dovoljno jasna.

Nastojala sam živjeti ono što sam obećala – biti poslušna i slijediti Krista u zajednici u koju me pošalju i prepustila sam poglavaricama da o tome odlučuju te sam djelovala u raznim zajednicama. Meni je to bilo normalno. Rekla sam si: „Tu me trebaju i tu ću biti.“ Ali negdje u dubini svoje duše čeznula sam za misijama i osjećala da, ako Bog želi da onamo odem, da će mi on to i omogućiti. Kad su me poglavarice poslale u Njemačku u starački dom, pomislila sam da je gotovo s mojim misijskim zvanjem. No, na svu sreću, nije bilo tako. Jednom je nadošla prigoda i svojim sam poglavaricama ponovno spomenula želju za misijama. Onako, usput. Sada znam da je to bilo na poticaj Duha Svetoga. Otad se sve kretalo u tom smjeru. Otišla sam u Švicarsku na pripremu za misijsko poslanje u Brazilu, gdje su naše sestre djelovale već desetak godina. Vjerujem da me Bog pozvao, da me vodio i da me htio ondje, kao i da još uvijek želi da budem ondje.

Živjeti originalnu vjeru

Koliko je trenutačno vaših sestara u Brazilu? Djelujte u internacionalnoj zajednici.

Ima nas oko 30 sestara, od kojih je 16 Brazilki. Djelujemo po tri sestre u osam zajednica, da lakše živimo naš redovnički život i da možemo djelovati mobilnije i konkretnije. Kao internacionalna zajednica veoma smo pozitivno usmjerene jedne prema drugima. Drugačije smo, ali i slične u svojem dostojanstvu i bogatstvu. Mislim da ta mogućnost da živimo kao zajednica iz različitih naroda, da je to već predokus raja, gdje ćemo mi svi zajedno živjeti i gdje će nestati sve socijalne razlike. Imamo mnogo toga različitoga, ali osjećamo da postoji nešto puno veće što nas povezuje. I to je ono bitno u našim suživotima.

Zašto su još uvijek potrebni novi misionari koji su spremni odazvati se i krenuti onamo gdje nisu čuli ili ne poznaju dovoljno Krista?

Vjerujem da postoji još mnogo mjesta gdje trebaju misionare. Ne samo one iz Europe, nego i iz Brazila i Južne Amerike. U toj razmjeni Crkve vidim bogatstvo. Ne radi se samo o tome imamo li ili ne dovoljno svećenika, redovnika ili laika, nego jesmo li ili ne sposobni dijeliti i pomoći drugoj Crkvi, da i ona raste i da može stati na vlastite noge. U tom smislu potrebno je prihvatiti i otkriti vrednote drugoga. Zato što nas netko treba, ne znači da manje vrijedi. Mi ovdje u Hrvatskoj također trebamo misionare, ne da nešto grade ili daju, nego da nam pomognu mijenjati našu svijest o tome tko smo. Mi smo stoljećima kršćani, ali to ne znači da smo važniji od nekoga tko poznaje Krista tek dvadeset ili trideset godina. Možda oni danas svoju vjeru bolje žive nego mi sa stoljetnom tradicijom. Od njih možemo naučiti kako se živi zajedništvo, kako se živi bratstvo, kako se žive vrijednosti. Mi smo mnogo toga stavili u naše „arhive u glavi“ i trebamo to izvaditi i vratiti onamo kamo spada, pročišćeno i nanovo življeno.

Posebnu važnost dajete odgoju i školovanju djece i njihovih roditelja…

Naša družba ima poslanje raditi s djecom i mladima. Radimo s mladima tako da im pomažemo u procesu izbora zvanja. Pomažemo im u izboru njihove budućnosti, da postanu dobri i sretni ljudi. Radimo i s malom djecom i njihovim obiteljima. Radimo u vrtićima, koje su brazilske sestre već preuzele. Imamo četrdesetero djece. Djeca su u vrtiću svaki dan, od ponedjeljka do petka, od sedam do pet navečer, i imaju razne programe, kako za one koji su mlađi, tako i za malo starije. Roditeljima pomažemo da ono što djeca dobiju u vrtiću mogu s njima nastaviti kod kuće. Jer onda je to potpuni odgoj. Ako postoji neka materijalna potreba, uspijemo donacijama i njima neizravno pomoći. Također se brinemo za jedno dječje selo, koje djeluje već pedeset godina. Ondje radimo s mladima. To su zapravo projekti koji pomažu u dodatnu poučavanju iz nekih predmeta ili projekt kazališta, gdje djeca razvijaju svoje sposobnosti. Ove godine počeli smo s grupom glazbenika. Mislim da je velika stvar kada spasiš jedan mladi život koji pred sobom ima budućnost, jer si tako spasio pola svijeta.

Živjeti svoje poslanje

Što bismo mi u domovini trebali učiniti da budemo više svjesni svojega misijskog poslanja? 

U Crkvi smo se svi pomalo ustalili, nekako je sve u trci, sve se brzo rješava. Nemamo vremena jedni za druge. Mnogo toga nas odvlači od onoga što je bitno. Crkva bi trebala ići ususret ljudima, a ne samo čekati da nam drugi dođu. Mi moramo ići k ljudima. Kad je to hodanje ususret ljudima potaknuto Bogom, onda ti naviještaš Isusa. Donosiš im Isusa više nego kad im se propovijeda u crkvi. Na taj način postajemo sve više misijska Crkva, jer onda će oni o tome brže govoriti susjedima i na taj način ćemo širiti evanđelje. To je misijska Crkva, uključivanje naroda, uključivanje onih koji su u potrebi, koji su daleko. Vjerujem da smo mi jedno u Duhu Svetome, i u domovini, i u Americi, i u Africi i svugdje. Jedno!

Kako bismo trebali živjeti svoje misijsko poslanje koje smo dobili krštenjem?

Crkva je sama po sebi misijska, a kao kršteni pozvani smo živjeti svoj misijski poziv. Sam Krist nije se krstio zato što je bio grešan, već da na taj način započne svoju misiju, svoje naviještanje Oca, ispunjen Duhom Svetim. I mi smo pozvani da idemo ususret drugomu. Istina, ne moramo ići u neku drugu zemlju, ali uvijek, svakodnevno, moramo ići ususret onima s kojima živimo, bilo u redovničkoj zajednici, bilo u župnoj zajednici ili na mjestu gdje radimo. Treba se približiti drugima, da bi u nama vidjeli Krista.

Razgovarala Ines Sosa Meštrović