Zagreb, 28.11.2019

Misionarski izazov Amazonije

Sinoda o Amazoniji

Cijelu smo godinu na ovim stranicama promišljali o važnosti misionarskog djelovanja Crkve, a neposredan nam je povod bio Izvanredni misijski mjesec listopad, koji je za nama. U Izvanrednome misijskom mjesecu održana je u Vatikanu, od 6. do 27. listopada, Sinoda o Amazoniji. Tema sinode: „Amazonija: novi putevi za Crkvu i za cjelovitu ekologiju“, odnosi se na određeni teritorij, ali se dotiče i opće Crkve. U Radosnoj vijesti nastojala sam, koliko su mi to mogućnosti dozvoljavale, pratiti događaje i teme vezane za sinodu. Službeni dokument u vidu postsinodske pobudnice za smjernice pastoralne, kulturne, ekološke i društvene djelatnosti na području Amazonije na temelju izglasanoga završnog dokumenta od 26. listopada očekuje se do kraja ove godine, no ipak ću se u ovome posljednjem broju osvrnuti na neke sinodske teme vezane uz misije i iznijeti neka osobna promišljanja.

Papa Franjo je prigodom najave sinode, u listopadu 2017. godine, rekao da je glavni cilj te sinode pronaći nove načine evangelizacije Božjeg naroda na panamazonskom području, osobito autohtonih naroda, koji su često zaboravljeni i bez izgleda za mirnu budućnost, između ostaloga i zbog situacije u kojoj se nalazi amazonska prašuma, pluća našeg planeta. Sinodske rasprave polazile su od pripremnog dokumenta o sinodi, koji je plod procesa započeta posjetom pape Franje peruanskoj biskupiji Puerto Maldonado u siječnju 2018., pa do konzultacije Božjeg puka na području Amazonije. Na temelju glasa Božjeg naroda s amazonskog područja predsinodsko vijeće u svibnju 2019. donijelo je zaključke i teme o kojima se raspravljalo na sinodi.

Područje Amazonije obuhvaća dio Brazila, Bolivije, Perua, Ekvadora, Kolumbije, Venezuele i Francuske Gvajane, a prostire se na gotovo osam milijuna kvadratnih kilometara. U dokumentu je iznesena stvarnost tog područja, s njegovom florom i faunom, izvorom prehrane tamošnjeg pučanstva, kao i kultura i duhovnost stanovništva koje živi uzduž rijeka i gradova. Život na tom području ugrožen je razaranjem, tj. nerazboritim iskorištavanjem okoliša, kao i sustavnim kršenjem ljudskih prava zbog gospodarskih i političkih interesa raznih kompanija. Ljepota tog područja ranjena je nasiljem, sukobima i istrebljenjem tamošnjih naroda i njihovih kultura.

U Amazoniji, prema procjenama, živi oko 36,6 milijuna ljudi, od kojih je od oko dva do oko 2,5 milijuna pripadnika urođeničkih plemena i zajednica. Osim njih, u Amazoniji žive i druge tradicionalne skupine stanovništva koje su se oblikovale u danim okolnostima tijekom povijesti: seljaci koji obrađuju bilo svoju bilo tuđu zemlju (campesinos), potomci nekadašnjih afričkih robova, mestici („mješanci“ nekadašnjih Indijanaca i bijelaca), zajednice koje vuku korijene od starih kolonizatora. Svi se oni u veliku broju slijevaju u velike gradove, gdje je ugrožen njihov način života i njihov identitet, a za Crkvu predstavljaju veliko bogatstvo i braću kojoj treba navijestiti Krista.

Biskupska sinoda posvećena panamazonskom području snažno je u nekim svojim temama odjeknula u čitavoj Crkvi, ali i u svjetovnim medijima. U drugom poglavlju završnog dokumenta sinode posebno se naglašava potreba za misionarskim obraćenjem cijele Crkve, koje mora biti „samaritansko“ (mora ići svima ususret), „magdalensko“ (pokretano ljubavlju i radošću prema Uskrslomu), „marijansko“ (rađati novu djecu za vjeru i za Crkvu) te „inkulturirano“.

To posljednje, tzv. inkulturirano obraćenje, u našoj europskoj, pa i Crkvi u Hrvatskoj, izazvalo je mnoge rasprave. Problematizirala se svečanost otvaranja sinode, u kojoj je sudjelovala misijska Crkva Amazonije, sa svojim kulturnim simbolima i obilježjima, problematizirala se kruna od perja, kanu (tradicionalni čamac), ples, a kulminacija se dogodila oko drvene figure trudnice, koja je, kao navodni otpor poganstvu, bačena u rijeku Tiber. Od svih službenih reakcija na taj čin izdvojila bih onu glavnog urednika Radio Vatikana Andree Torniellija, koji je u svojem komentaru citirao svetog kardinala Johna Henryja Newmana, koji je u svojem Eseju o razvoju kršćanske doktrine (Essay on the Development of Christian Doctrine), objavljenu 1878., o prihvaćanju poganskih elemenata u Crkvi napisao: „Korištenje hramova, i onih posvećenih određenim svetcima, ponekad ukrašenih drvenim okvirima, tamjan, svjetiljke i svijeće; zavjeti u slučaju ozdravljenja od bolesti; sveta voda, azil; svečanosti i liturgijska vremena, upotreba kalendara, procesija, blagoslova polja, svećenička odjeća, tonzura, prsten koji se koristi u braku, okretanje prema istoku, a kasnije i slike, možda čak i crkveno pjevanje i Kyrie Eleison: sve to poganskog je podrijetla i posvećeno je usvajanjem u Crkvi.“  U svojem završnom dokumentu u drugom poglavlju sinoda se nedvosmisleno odlučuje za dijalog i bolje upoznavanje urođeničkih religija i kultova potomaka Afrikanaca, jer je to „neizbježan put evangelizacije u Amazoniji“, gdje će definiranje inkulturacije biti jedan od većih izazova. 

Još jedna od tema koja je snažno odjeknula u našim medijima bila je pitanje svećeničkog ređenja oženjenih muškaraca i podjeljivanja reda đakonata ženama. Odjek je velik zato jer se radi o odlukama koje bi se ticale univerzalne Crkve, iako zahtjev proizlazi iz konkretne potrebe misijskih područja Amazonije. Kao vjernica bila sam potresena slušajući osobna svjedočanstva koja su tijekom trajanja sinode iznosili misionari i crkveni službenici amazonskih područja. Nezamislivo mi je iskustvo mnogih udaljenih zajednica u Amazoniji koje mjesecima, pa čak i godinu i više ne mogu slaviti euharistiju zbog nedovoljna broja svećenika. Razumijevajući i osjećajući središnje mjesto euharistije u životu vjernika, ove su me priče pogodile. Svjedočanstvo jedne redovnice, koja u ekvadorskim prašumama sluša posljednje ispovijedi vjernika na smrtnoj postelji, sa spoznajom da nema svećenika kojeg bi mogla dovesti bolesniku, doista je potresno. Njezin pogled na pitanje ređenja provjerenih oženjenih muškaraca zasigurno je širi i fleksibilniji od našega. Problem duhovnih zvanja nije problem samo Amazonije. I mi ovdje u Europi imamo isti problem. U napasti smo optuživati druge, vremena, okolnosti, modernizam, sekularizam, ali razlozi za probleme duhovnih zvanja nalaze se u samoj Crkvi. Nisu li svećenici koji su u redovitu doticaju s mladima prvi pozvani biti izazov za mlade? Ne bi li njihov način života trebao oduševiti druge? Kad se zapitamo kako je tko odlučio o svojem životnom pozivu, gotovo uvijek zaključujemo da mu je motivacija bila konkretni čovjek ili ljudi koji su istinski živjeli svoj poziv. I dok se sablažnjavamo nad zahtjevom s „terena“ o ređenju oženjenih muškaraca, trebamo se također pitati jesu li naši svećenici spremni i žele li misijski djelovati, ići u misije, žele li gorjeti misijskim žarom.

Nisam kompetentna ovdje iznositi argumente za ili protiv, ali pogled na amazonsku Crkvu, konkretnu, u ovoj sinodi pokazanoj svijetu, treba nas učiniti spremnijima na promjene. Možda te promjene ne će biti u vidu ređenja oženjenih muškaraca i podjeljivanja reda đakonata ženama, ali promjene koje se očekuju, nakon praćenja sinode o Amazoniji, tiču se obraćenja naših srdaca. Kršćani, ni klerici ni laici, ne bi nikada smjeli pisati i govoriti protiv pape i biskupa, proricati propast Crkve i pobjedu Sotone u Vatikanu, ismijavati i izrugivati druge i drugačije, jer je to velika sablazan za svijet. Trebalo bi krenuti od onoga „ja mislim“, uz umiranje sebi, i konačno vjerovati u jednu, svetu, katoličku i apostolsku Crkvu, koju vodi Duh Sveti.