Biti svjestan Božje prisutnosti
s. Samuela Šimunović
Školske sestre franjevke splitske provincije djeluju u Demokratskoj Republici Kongo već više od 40 godina. Trenutno je ondje osam sestara Hrvatica, a s. Samuela Šimunović stigla je u DR Kongo 23. rujna 2007. godine. Rođena je 21. rujna 1975. u Otoku kod Sinja, a zavjete je položila 2. veljače 1997. godine.
Sestro, kako ste se odlučili postati školska sestra franjevka?
Gledajući svoj redovnički poziv i redovnički put, podsvjesno i svjesno izabrala sam baš tu zajednicu, koja ima mogućnost misionarskog života. Prije nego što sam htjela biti redovnica, želja mi je bila biti misionarka, poći u misije. Iz te želje pročistila se u meni svijest o redovničkom pozivu. Izabrala sam zajednicu gdje mogu služiti Bogu, našemu narodu, na našem području, i ukoliko je to stvarno Božji poziv, doći će vrijeme i moći ću ga ostvariti u redovničkoj zajednici Školske sestre franjevke.
Život hranjen molitvom
Kako je izgledao vaš obiteljski život prije redovništva?
Imam Božji dar velike kršćanske obitelji, u kojoj se živjela vjera. Živjela se vjera u svakodnevnom životu, u načinu rada mojih roditelja, u načinu rješavanja problema s kojima su se susretali u svakodnevnom životu, u obitelji i na radnom mjestu, ali isto tako u molitvi, koja je bila svakodnevna. Svaku večer molili smo Krunicu i Anđeo Gospodnji zajedno. Otac je bio poseban pedagog. Mogao je procijeniti kad mi djeca postajemo nemirni i pospani i tad bi on skratio molitvu i molili bismo samo Anđeo Gospodnji. Ukoliko je vidio da smo mi budni i prisutni, onda se molila Krunica. A isto tako, kad bi pošli spavati, opet sam čula roditelje u njihovoj sobi kako završavaju dan molitvom Anđeo Gospodnji. Imala sam milost da sam dan započinjala i završavala slušajući molitvu svojih roditelja. Moj je život bio hranjen molitvom, svetim riječima, a usto i njihovim svetim primjerima u svakodnevnim životnim situacijama. Dok sam bila u 7. razredu, na satu engleskog jezika, u udžbeniku je bila tema o koncertu za gladne u Etiopiji koji je Bob Geldof organizirao zajedno s poznatim pjevačima. Sjećam se osjećaja kad sam o tome čitala i vidjela sliku gitare koja je bila u obliku Afrike. Čitajući taj tekst, razmišljala sam o tome kako su oni nešto dali za Afriku i sebi postavljala pitanje što bih ja mogla dati za Afriku. Sama sam sebi odgovorila da imam sebe, da mogu dati samo svoj život za Afriku. Tad je u meni počela rasti želja za misijama. Došla su mi pod ruku Radosnu vijest i Mali koncil i upijala sam sve što su u svojim pismima pisali Majka Terezija i otac Ante Gabrić. Želja za misijama je rasla.
Koliko zajednica imate u DR Kongu i koliko sestara djeluje ondje?
Naša zajednica započela je misiju u Kongu daleke 1974. godine i trenutno imamo četiri kuće; dvije se nalaze u gradu Bukavuu, jedna je u predgrađu Nyantendeu, a jedna je u kući matici, udaljena tri sata, u mjestu u Luhwindja. Trenutno nas je 29 sestara, od kojih su osam Hrvatica i 21 Kongoanka. Deset je sestara s doživotnim zavjetima, a 11 ih je s privremenim zavjetima. Imamo tri novakinje, tri postulantice i 11 kandidatkinja.
Naše sestre
Zašto je važan odgoj domaćih svećenika, redovnika i redovnica?
Važno je jer je to bit Crkve, Crkve koja raste, koja se širi i koja nastavlja dalje. Po tom odgoju Crkva raste i razvija se, prisutna je i svjedoči Boga i Božju ljubav po svim područjima naše kugle zemaljske. Ne ograničava se na kulturu, naciju, ne ograničava se na jedno razdoblje, već širi bogatstvo univerzalnosti, puna dinamike i kontinuiteta. Za Crkvu nema nekoga prošlog vremena, već se sve nastavlja. Ona je živa. Upravo po tim našim mladim sestrama i drugim sestrama, koje su prisutne u drugim zajednicama u Bukavuu, vidi se taj kontinuitet i životnost evanđelja koje ne prestaje. Za našu zajednicu školskih sestara franjevki to je velika milost. Nastavlja se svjedočiti franjevaštvo, Bogu posvećen život po primjeru sv. Franje, kako biti u službi najsiromašnijih. To je kontinuitet naše zajednice, to je, jednostavno, naša – velika radost.
Kako u Kongu ljudi doživljavaju vas sestre?
Oni nama kažu „naše sestre“. To nam je neprestani zadatak da živimo tako da nas ljudi doživljavaju da smo njihovi. Istina, živimo u drugačijim uvjetima i na drugačiji način, ali nas to ne udaljuje od naroda. Važno je da narod osjeti da smo s njim u njegovim svakodnevnim problemima i radostima. Biti „naše sestre“ izazov je i Hrvaticama i Kongoankama.
Dvije strane jedne zemlje
Kako je živjeti u DR Kongu?
Teško je to reći u jednoj rečenici. Demokratska Republika Kongo puna je kontrasta, suprotnosti. Velika zemlja, prepuna prirodnih bogatstava, sveta zemlja, a opet toliko siromašna i ranjena tolikim nepravdama. S jedne strane vidi se da ide naprijed. Trgovina i tehnika se razvijaju, zatim način oblačenja i komuniciranja, prehrane i prijevoznih sredstva… Na prvi pogled čovjek bi pomislilo da je sve u najboljem redu, da se zemlja razvija, da se dobro živi, da nam ništa ne nedostaje. Imamo iste mobitele kao i vi, iste kompjutere kao i vi... A opet, s druge strane – velika bijeda. Ljudi veoma teško žive jer su sredstva za život mala. Bogata zemlja, a siromašni ljudi. Prije su bili siromašni ljudi na selima, jer su bili nepismeni, sad su ljudi pismeni i mogu završiti školu, ali mogu živjeti veoma siromašno zbog velike nepravde i velika iskorištavanja. Ima bogatih koji postaju još bogatiji i siromašnih koji postaju još siromašniji. I iz toga se ne uspijevamo izvući. No ima nade, nije kao prije 40 godina, ipak se nešto mijenja. Nabolje!
U čemu je ljepota DR Konga?
Zemlja je kao takva lijepa, s prekrasnom prirodom i povoljnom klimom. Ali prava je ljepota Konga u ljubavi prema životu. Vrijednost života radost je života, koja se vidi od rođenja pa do smrti. Evo vam primjera – kada majka s djetetom izlazi iz rodilišta uvijek uz nju ide svečana povorka, uz pjesmu i ples. Od rodilišta do kuće pjeva se i pleše, raduje se životu. Tada svi znaju da je rođeno novo dijete. Blagoslov neba. Isto tako uvijek me se posebno dojmi njihova nesebičnost. Jednog dana na tržnici dala sam jednom djetetu Bronhi bombon, a on ga je odmah podijelio popola s prijateljem. To me se posebno dojmilo.
Kakva je uloga Crkve u DR Kongu?
Crkva uprisutnjuje Boga, Božju ljubav i mudrost. U DR Kongu Crkva ima posebnu ulogu u posljednjih nekoliko godina. Jedina je koja se usudi stati na stranu malog čovjeka i zagovarati demokraciju, pravdu među ljudima, jednakost te ukazuje na nepravdu. Crkva je jedina koja se usudi reći istinu i stalo joj je do istine.
U Bukavuu je naš nekadašnji biskup ubijen zbog radikalna življenja evanđelja. Živio je za Boga i čovjeka. Ubijen je 29. listopada 1996. u samom središtu grada zbog svjedočanstva vjere i borbe za pravdu, za istinu. Proglašen je slugom Božjim i otvoren je proces za njegovo proglašenje blaženim. Biti će nam svima velika radost kad ga proglase blaženim mučenikom. Bit će to poticaj na hrabrost nama vjernicima i na ponos svima u našoj prelijepoj zemlji Kongo.
Razgovarala Ines Sosa Meštrović
Tiskaj 