Naša je domovina cijeli svijet
Razgovor sa sestrom Marijom Fides Babić
Sestra Marija Fides Babić članica je Družbe kćeri milosrđa, koju je ustanovila bl. Marija od Propetog Isusa Petković. Rođena je 29. studenoga 1958. godine u Metkoviću. Zavjete je položila 8. rujna 1986. godine u Blatu na Korčuli, a u misije je otišla 26. listopada 2016. godine i djeluje na jugu Čilea, u gradu Castru, na otoku Chiloe.
Dugo čekan odlazak u misije
Odazvati se Božjemu pozivu već je samo po sebi predivna stvar. Krenuti na dalek put, put u nepoznato, da biste naviještali njegovo ime i pružali pomoć potrebitima još je ljepša stvar. U kojem ste trenutku svojega duhovnog puta odlučili napustiti Hrvatsku i otići u dalek Čile?
Po završetku svoje službe vrhovne tajnice u Rimu, 2009. godine, odlučila sam otići u Južnu Ameriku pomoći sestrama u njihovu misijskom radu, jer sam u svojoj službi uvidjela potrebu da sestre trebaju pomoć i bila sam za to spremna. No okolnosti nisu još bile za to spremne, pa sam se vratila u Hrvatsku ponovo na svoju službu vjeroučiteljice u medicinskoj školi u Zagrebu. Ondje sam radila šest godina i za to vrijeme bilo je dosta preispitivanja mojeg poziva i molitve i tad sam uputila molbu vrhovnoj poglavarici da mi dopusti da idem djelovati u Južnu Ameriku – bilo u Argentinu bilo u Čile.
Međutim odgovor se malo odužio i tek sam 2016. dobila pozitivni odgovor da mogu otići u Čile, gdje su poglavari prepoznali potrebu za mojom prisutnošću. Spremila sam se i duhovno pripremila za taj daleki put u nepoznato. Bogu hvala, danas mi je vrlo drago zbog te odluke, zbog novog iskustva i nove spoznaje o veličini i ljepoti jednoga misijskog poziva.
Donijeti odluku o odlasku sigurno nije bilo jednostavno. Možete li nam ukratko opisati što vas je dočekalo? Je li vas nešto posebno iznenadilo, šokiralo?
Odluku o odlasku nije bilo baš jednostavno donijeti, ali sam rekla: „Uz volju Božju to će se i ostvariti!“ Znala sam da je to volja Božja i rekla sam: „Evo me, Gospodine, ja sam spremna zaploviti u nepoznato.“ Sestre su me vrlo srdačno dočekale i primile. Prvo je uslijedilo privikavanje i učenje, a zatim sam došla u Chimbarongo, gdje djeluju naše sestre.
Vjerujemo da su se ispriječile jezične barijere. Kako ste ih savladali?
Zaprjeka je sasvim sigurno bila jezična barijera i nedovoljno poznavanje španjolskog jezika, ali išlo je nekako uz pomoć gđe Borić, profesorice španjolskog jezika hrvatskog podrijetla, koja mi je jedno vrijeme predavala španjolski jezik. Polako i postupno sve se mijenjalo i bilo mi je lakše nakon nekoliko mjeseci. Naravno, govoriti mi nije baš bilo lako, ali mi je pomoglo poznavanje talijanskog jezika. Međutim kod svih sam osjetila dobronamjernost, strpljenje i razumijevanje, pa mi je bivalo sve lakše što sam više komunicirala s ljudima.
Crkva u Čileu
Dan ima samo 24 sata, a vaše su obveze mnogobrojne. Kako organizirate svoje vrijeme?
Istina, dan ima samo 24 sata, a obveze su mnogobrojne, no to nije zaprjeka za organiziranje mojeg vremena. Na području gdje živim česte su kiše. Ljudi s radom počinju malo kasnije i završavaju malo ranije. Međutim kod nas u samostanu, u kojem sa mnom žive još četiri sestre, dan započinje zajedničkom jutarnjom molitvom. Nakon toga odlazi svaka na svoje radno mjesto, a dan završavamo sv. misom u župnoj crkvi u 19.30, da zahvalimo Gospodinu za sve i preporučimo u molitvama sve naše potrebe i potrebe onih s kojima živimo i djelujemo.
Slika koju imamo o latinoameričkim državama jest da je u njima veoma izražena religioznost. Je li to uistinu tako?
U latinoameričkim državama veoma je izražena religioznost, ali nedostaje dovoljna kršćanska praksa. Razlog za to sasvim je sigurno i nedovoljan broj svećenika, redovnika i redovnica. Vjernici laici veoma su angažirani u župnom pastoralu i različitim socijalnim aktivnostima u župi. Oni, doduše, pomažu svećeniku, ali se vidi nedostatak svećenika, redovnika i redovnica. Naša zajednica nalazi se na području Župe svetog Jakova apostola, gdje djeluju franjevci, koji su prošle godine slavili 450 obljetnicu dolaska na otok na kojem je grad Castro.
Naša župa osim župne crkve ima i druge crkve, tj. zajednice na otoku u koje svećenici povremeno odlaze. Osobito idu za blagdane koji se slave na tim otocima te za sprovod. Bilo je zanimljivo jedanput kad su me pozvali da odvezem svećenika u filijalu. Nažalost, došao je skroman broj vjernika, ali svećenik je bio vrlo zadovoljan i sa svojih 95 godina dao je jedno veliko svjedočanstvo i poziv tim ljudima da se i oni aktivnije uključe u ispunjavanje svojih kršćanskih obaveza.
Možete li nam ukratko opisati svoje pastoralno djelovanje?
Živim u zajednici u Castru s još četiri sestre. Najstarija ima 87 godina, no i ona pastoralno djeluje. Ona odlazi u bolnicu posjećivati bolesne i brine se da na vrijeme dobiju sakrament bolesničkog pomazanja. Povremeno odlazi i u starački dom, gdje dijeli svetu pričest. Druga sestra je poglavarica i zajedno sa mnom djeluje u učeničkom domu, u kojem imamo 26 djevojaka, koje dolaze u naš dom s obližnjih otoka i borave ondje od nedjelje popodne do petka navečer. One redovito polaze školu, a među njima imamo i četiri studentice, koje su prethodno stanovale kod nas te su nastavile svoje školovanje.
Vrlo smo zadovoljne njima. Svakodnevno navečer molimo, nakon njihova učenja, a jednom tjedno zajedno s nama idu na svetu misu. Rado dolaze na molitvu, međutim na svetu misu teže, jer nemaju takvu naviku. Zato pokušavamo da barem jednom tjedno idu i da možda s vremenom promijene mišljenje. Osobno radim s djevojkama, a pomažem i sestrama u kućnim poslovima i trudim se napraviti različite projekte da bismo taj prostor u domu oplemenili, obnovili, da bi se učenice ugodno osjećale i osjetile našu brigu i ljubav. Želimo im pomoći da duhovno rastu, kao i u osnovnim ljudskim vrjednotama.
Vjerujem da se svakodnevno susrećete s mnogim egzistencijalnim problemima. S kojima najčešće?
Sestre imaju svoja minimalna primanja od mirovine, a imamo i školu, koju iznajmljujemo, u kojoj se nalazi i dječji vrtić za 70-ero djece. Tako od tog prihoda živimo. Međutim i učenice svaki mjesec, neke redovito, iako većina ne, daju svoj doprinos za boravak u našem domu. Općina se brine za hranu i plaća dvije kuharice, koje kod nas rade svaki dan. Za neke veće zahvate novca nemamo. Pokušavamo raznim projektima i molbama doći do sredstava da bismo uredile dom i ono što je najpotrebnije. Uređena je nova kuhinja zahvaljujući Papinskim misijskim djelima iz Hrvatske te svima od srca zahvaljujemo. Neka vas dobri Bog sve nagradi na onome što činite da možemo tim mladima omogućiti bolji život i da nauče više.
Ono malo više
Što za vas znači biti misionar?
Misionar je ona osoba koja ljubi Boga i koja ljubi bližnjega, koja je iz ljubavi prema Bogu spremna rado se žrtvovati za svoje bližnje. Misionar ne mora nužno biti svećenik ili redovnica. Svi smo mi misionari na različite načine. Isus nas poziva da idemo po svem svijetu i naviještamo radosnu vijest da je Isus Krist uskrsnuo, da živi i da je s nama. Misionar je onaj tko je spreman učiniti nešto više za Isusa, ono malo više, kako kaže otac Ante Gabrić. Biti spreman svjedočiti Isusovu ljubav, Isusovo milosrđe prema svakom čovjeku, osobito prema siromašnome. Misionar je uvijek radostan, u zgodno ili nezgodno vrijeme, jer zna komu je povjerovao i spreman je uvijek s Isusom, računajući na njega, a ne na svoje sposobnosti, ići naprijed i biti blizu čovjeku. Nije to jednostavno, osobito kada dođu teškoće, ali uz Božju pomoć ništa nije nemoguće. Bogu je sve moguće. Ako smo s njime, onda možemo zajedno činiti Božja djela.
Koja je vaša poruka za naše čitatelje?
Hvala vam za vašu ljubav koju gajite prema misijama i misionarima. Hvala vam za vaše molitve, koje nas drže i koje nas krijepe. Hvala vam za svaki vaš prilog, za koji znam da je od onoga malo što imate i da ga sa srcem dajete za potrebe misionara. Neka vam Gospodin stostruko vrati i neka vas blagoslovi, vas i vaše obitelji i cijeli naš hrvatski narod!
Razgovarala Ines Sosa Meštrović
Tiskaj 