Radost Uskrsa u DR Kongu
Nekoliko crtica iz afričke svakodnevnice
Radosna sam jer imam prigodu pisati za Radosnu vijest i podijeliti s vama nekoliko crtica iz svoje afričke svakodnevnice.
U korizmenom smo vremenu, pa s djecom prelazim različite teme vezane za patnju Isusa Krista te tako nailazimo zajedno na različita pitanja poput: Zašto je Isus bio u pustinji 40 dana, zar nitko nije htio ići s njime? Gdje je bila njegova mama za to vrijeme? Što je pustinja (mnoga djeca nikada nisu vidjela pustinju i ne mogu ju zamisliti) i mnoga druga pitanja kod kojih ponekada zastanem, pa se pitam kako odgovoriti na sve to.
Nije to samo znatiželja djece – to je i meni ispit savjesti, da se preispitam znam li ja što je to pustinja. Jesam li se zaista povukla iz svijeta i ostala u meditativno-kontemplativnoj pustinji svojeg srca? Tražim li lice svojeg Gospodina Isusa? I tako u nedogled… Posebno smo se zadržali na temi grijeha, jer, npr., djeci nije jasno zašto je grijeh misliti nešto loše – pa nitko drugi to ne vidi ni ne zna. Malo-pomalo došli smo do zaključka da tako sve počinje: prvo mislim nešto loše, zatim pričam o tome i na kraju učinim nešto loše. I tako se svaki put na svetoj misi javno ispovijedamo, govoreći da smo sagriješili mišlju, riječju, djelom i propustom. I opet pitanje: Kako se griješi propustom? Hm, svaki put kada možemo učiniti nešto dobro, a ne učinimo – griješimo propustom. Isto tako, kada učinimo nešto loše, trebamo tražiti oproštenje, prvo od osobe koju smo uvrijedili, a zatim od dragog Boga, ispovijedajući kod svećenika svoje grijehe.
Jedan me učenik pozorno pratio i na kraju sata pitao može li razgovarati sa mnom. Pristala sam drage volje i našli smo se nakon nastave. Molio me za oproštenje jer je sagriješio protiv mene. Bio mi je veoma simpatičan u svojoj iskrenosti i tiho sam ga upitala: „Kako?“ Rekao mi je da je gledao što ima u mojem ruksaku, a nije me pitao dopuštenje. Srce mi je osjetno raslo i bila sam sretna jer je shvatio da njihova znatiželja nije uvijek dobra i nekada prelazi granice. Nažalost, ovdje su teške kazne za djecu koja kradu, za odrasle pogotovo. Nije dovoljno da ih se pošalje u zatvor (gdje će mjesecima čekati suđenje), nego ih se kažnjava na licu mjesta: bilo da ih se „sprži“ vrućom parom ili im se odsiječe ruka. Kažu: „Zlo se treba kazniti, trebaju izvući pouku“, no pitam se kakvu pouku nasilje može dati osim proizvesti ponovno nasilje. Imala sam više puta prigodu otići u zatvor sa s. Mirabilis i sa svećenicima koji se duhovno i materijalno skrbe o zatvorenicima. Teško je pisati o svemu što se može vidjeti i čuti ondje (ostajem u šutnji). Šaljem vam nekoliko fotografija iz zatvora za žene (ponekad se mogu naći tri naraštaja u istom zatvoru, jer nerijetko majke rode u zatvoru).
Oprost je teško objasniti, a još teže u životu primijeniti. Nije to laka pouka i Isus je zato morao podnijeti patnju križa da bi nas otkupio od naših grijeha. Nismo sposobni živjeti bez grijeha, a nesposobni smo i tražiti oproštenje. Zato je ovo vrijeme milosno vrijeme, kada imamo malo više vremena zastati i razmisliti nad svojim životom, nad svojim mislima, riječima, djelima i propustima. U molitvi udružimo snage i živimo ne samo za sebe nego i za svoje bližnje, potrudimo se živjeti i za one koje ne poznajemo. Nadiđimo sebe i svoja ograničenja! Volimo Isusa do te mjere da ga želimo slijediti u svemu, učeći od njega kako ljubiti, kako u ljubavi s drugima živjeti i sebe nesebično darivati…
Radosna sam jer svako malo čujem neko lijepo svjedočanstvo od svojih učenika: „Jučer sam posjetio prijatelja u bolnici“, „Poklonila sam svoju staru torbu susjedi“, „Ostajem nakon nastave s jednim učenikom da ga potaknem na učenje, „Dala sam svoju bilježnicu dječaku koji nije bio u školi dva dana da prepiše što smo učili“, itd.
Dragi naši čitatelji Radosne vijesti, znam da ste pročitali mnoge slične članke poput ovog mojeg, ali vas molim, nemojte se 'umoriti', nemojte se 'zasititi' ako se ponavljamo u našim sličnostima. Budite dobri i učite druge kako da nasljeduju primjer Isusove dobrote jer samo tako ćemo doživjeti naš vlastiti Uskrs.
Od svih naših malih i velikih kongoanaca i kongoanki, uz srdačne pozdrave naših sestara i jedno veliko hvala za sve vaše molitve i darove, radosna srca kličemo SRETAN USKRS SVIMA!
Piše s. Adriana Galić
Tiskaj 