Liječnici i njihovi humanitarni suradnici na područjima zahvaćenima ratom
Apostolat molitve
„U času kada stupam među članove liječničke profesije, svečano obećajem da ću svoj život staviti u službu humanosti. Prema svojim učiteljima sačuvat ću dužnu zahvalnost i poštovanje. Svoje ću zvanje obavljati savjesno i dostojanstveno. Najvažnija će mi briga biti zdravlje mojega pacijenta. Poštovat ću tajne onog tko mi se povjeri. Održavat ću svim svojim silama čast i plemenite tradicije liječničkog zvanja. Moje kolege bit će mi braća. U vršenju dužnosti prema bolesniku neće na mene utjecati nikakvi obziri vjere, nacionalnosti, rase, političke ili klasne pripadnosti. Apsolutno ću poštovati ljudski život od samog začetka. Niti pod prijetnjom neću dopustiti da se iskoriste moja medicinska znanja suprotno zakonima humanosti. Ovo obećajem svečano, slobodno, pozivajući se na svoju čast.“ (Hipokratova – Ženevska liječnička prisega)
Razmišljajući o molitvenoj nakani za travanj, koja je namijenjena za liječnike i njihove humanitarne suradnike na područjima zahvaćenima ratom, koji ugrožavaju vlastite živote da bi spasili druge, probudilo se u meni sjećanje na Domovinski rat i na vukovarsku bolnicu. Vukovarska bolnica, u kojoj nije bilo struje, vode ni lijekova, na koju su padale kiše granata, u kojoj nitko nije gledao je li ranjen Srbin ili Hrvat. Dan nakon pada Vukovara, grada heroja, pala je i vukovarska bolnica. Pala je ona koja je bila simbol humanizma i medicinske etike. Zgrada koja je svih mjeseci opsade pružala nadu i utočište, predana je 19. i 20. studenoga 1991. na upravljanje beogradskim liječnicima iz Vojne akademije. Pritom su mnogi požrtvovni liječnici, koji su mjesecima radili u nemogućim uvjetima, završili u logoru.
Priča o Vukovaru i njegovoj opsadi nije potpuna bez priče o liječnicima poput ravnateljice vukovarske bolnice dr. Vesne Bosanac i dr. Zorana Aleksijevića. Dr. Aleksijević se u vukovarskoj bolničkoj dvorani morao suočiti s ozljedama koje dotada nikada nije vidio, o čemu je kazao: „Nisam htio odmah ići u amputacije, ma koliko ozljede bile teške. Bilo je jako zahtjevno sanirati takve ozljede bez lijekova. Morali smo se prilagoditi. Radili smo u nemogućimuvjetima, ali tada ne razmišljate o gladi niti žeđi, a kamoli umoru. Ozljede koje smo viđali nikada prije nisam susreo.“
U svijetu je u proteklih tridesetak godina vođeno mnogo ratova. Njih su uglavnom pokretali svjetski moćnici, koji su u igru uložili ljudske živote. Projicirali su i potakli strašne pokolje. Naspram tomu, razmišljajući kršćanski i etički, razuman čovjek iznad svega vrjednuje ljudski život i osobu koja je jedinstvena i neponovljiva. Svaki čovjek neprocjenjivo je vrjedniji od bilo koje svote ili valute, interesa i ideologije. Naposlijetku, novčanice su samo običan papir i nijedan svjetski moćnik ne može tomu papiru udahnuti život. Kao svećeniku, sasvim mi je razumljivo da svi interesi moraju biti u službi čovjeka. Vjerujem da moje razmišljanje dijele i mnogi liječnici, koji su u teškim situacijama stavljali i stavljaju i svoj život u opasnost, želeći pomoći ljudima u ratom zahvaćenim područjima. Takve nesebične ljude i humaniste nazivamo liječnicima koji ne poznaju granice. U njihovu nesebičnu zalaganju za čovjeka sudjeluju i mnogi drugi, koji svojim humanitarnim radom pomažu marginaliziranim ljudima u nevolji. Mnogi od njih rade potpuno nesebično, jer ih u tome vodi kršćanska i ljudska solidarnost.
Kad su Isusa pitali koja je zapovijed najveća od svih, on je odgovorio: „Ljubiti Boga, svim svojim srcem, svom svojom dušom i svim razumom svojim. A isto tako i svoga bližnjega ljubiti i gledati kao samog sebe.“
Tako jednostavno, a često neprihvatljivo!
Svjesni smo da nijedan rat ne ide u prilog životu. Liječnik koji želi izliječiti mora prvo uspostaviti dijagnozu i kazati: „Nepravde, prekomjerne nejednakosti na gospodarstvenom i društvenom području, zavist, nepovjerenje i oholost što bujaju među ljudima i narodima, trajno ugrožavaju mir i uzrokuju ratove.“ (KKC, br. 2317)
Kao kršćani, svi smo pozvani nositi mir u sebi i širiti ga među ljudima. Crkveni nauk o miru sažet je u Konstituciji o suvremenom svijetu Gaudium et spes, koja kaže da mir nije samo odsutnost rata, niti se svodi samo na uspostavu ravnoteže među protivničkim silama, nego je mir djelo pravednosti (GS, br. 78).
Kršćanska vjera nas potiče živjeti i nositi nadu. Nadu u bolje sutra, nadu da dobro nadjačava zlo, nadu da se isplati biti dobar iako je lakše biti drugačiji. Vjerujemo da na kraju tunela dolazi svjetlo, a to je život vječni, kojemu svi težimo i koji je smisao cjelokupnoga životnog hoda i nastojanja pomaganja drugima i liječenja njihovih rana, kako na duši, tako i na tijelu. Pozvani smo obuzdavati ratno divljaštvo, protiviti se naoružanju, koje može nanijeti neizmjerna i neograničena razaranja i ljudske žrtve. Živimo u vremenu i u svijetu gdje je jasno vidljiva utrka u naoružanju. Od toga nije izuzeta ni naša domovina. A„Crkva se raduje duhu pravoga bratstva koje cvate među kršćanima i nekršćanima“ (GS, 84).
Piše: don Josip Tadić,
ravnatelj PMD-a Vojnog ordinarijata BiH
Tiskaj 