Uskrs - temelj naše vjere i evangelizacije
Vjera u Isusovo uskrsnuće
Godišnja proslava svetkovine Uskrsa trebala bi biti povlašteno vrijeme preispitivanja naše osobne i zajedničke vjere, našega osobnoga i zajedničkog odgovora na postuskrsno misijsko poslanje koje je Isus povjerio svojoj Crkvi. Vjera u Isusovo uskrsnuće početak je svakoga kršćanskog vjerovanja, jer kao što govori apostol Pavao: „Ako pak Krist nije uskrsnuo, uzalud je doista propovijedanje naše, uzalud i vjera vaša.“ (1 Kor 15, 14) Isusovim uskrsnućem čitava njegova ljudska priroda, njegova duša i tijelo, uzdignuta je na nov način postojanja. I tom se novom životu nadaju i raduju oni koji vjeruju u njegovo uskrsnuće. Isusovo je uskrsnuće događaj koji mijenja, koji preobražava, kojim započinje novo nebo i nova zemlja.
Povijesni Isus, Učitelj, prihvatljiv je mnogim ljudima bez obzira na njihovo vjersko opredjeljenje. Isusa i njegov nauk citirat će i upotrebljavati i ateisti i pripadnici drugih religija, no kršćanin ne priznaje Isusa samo kao Učitelja, ne ostaje samo na njegovu zemaljskom životu i nauku, kršćanin je povjerovao u Isusovo uskrsnuće. Isus ne živi samo u sjećanju kršćanske zajednice. Za kršćansku zajednicu Isus je Živi, Uskrsli i Proslavljeni, u njegovu uskrsnuću utemeljena je kršćanska vjera u život vječni. Apostol Ivan u Otkrivenju nam govori: „Kad ga vidjeh, padoh mu k nogama kao mrtav. A on stavi na me desnicu govoreći: 'Ne boj se! Ja sam Prvi i Posljednji, i Živi! Mrtav bijah, a evo živim u vijeke vjekova te imam ključe Smrti i Podzemlja.'“ (Otk 1, 17 – 18)
U svjetlu Isusova uskrsnuća Crkva otkriva svoju misiju i poslanje naviještanja Isusove radosne vijesti svim narodima. A taj pak „kršćanski navještaj nije govor o tuđem iskustvu vjere, nego navještaj koji proizlazi iz vlastitog iskustva i druge prati do susreta s Kristom“ (Vučković, A., 1998.). U tom smislu i papa Benedikt XVI. podsjeća da „biti kršćanin nije rezultat neke etičke odluke ili neke velike ideje, već je to susret s događajem, s Osobom, koja životu daje novi obzor i time konačni smjer“ (Deus caritas est, 1) i cilj: život vječni. Mogli bismo jednostavno reći da naviještati ne može onaj tko nema vlastito iskustvo vjere. Zbog toga bismo, govoreći o krizi misijskog djelovanja Crkve, trebali zapravo govoriti o krizi vjere.
Đakovačko-osječki nadbiskup Đuro Hranić u svojoj homiliji u bazilici sv. Pavla izvan zidina, u sklopu pohoda ad limina apostolorum, 16. studenoga 2018. govori: „Nova evangelizacija pretpostavlja novo, tj. obraćeno srce evangelizatora. Tek kada novost evanđelja Isusa Krista prođe kroz moje srce, kada ta novost zahvati moje biće, kada moje usne govore iz punine srca, kada Isus Krist postane sve što imam i što jesam, tada i ja postajem osposobljen za novi izričaj, tada tražim i imam potrebu tražiti uvijek nove metode, tada uspijevati prericati evanđelje i oblačiti ga u novi rječnik. (…) Crkvu se izgrađuje ljubavlju prema Isusu Kristu, koja hrani moju vjeru, koja zahvaća moj bitak i postaje moja velika strast i moja velika radost, koja tako zahvaća mene – to se ne može ne vidjeti na meni – i koja zahvaća moje bližnje, mijenja obrasce i pravila mojega i našega zajedničkog ponašanja, mijenja ljestvicu vrjednota, pristupa i stajališta, uspijeva evanđelje prericati drugim riječima, izricati ga i rječnikom čovjeka kojemu se obraćamo.“
Papa Ivan Pavao II. pak, govoreći o novoj evangelizaciji u apostolskoj pobudnici Christifideles laici, ističe povezanost osobnog prianjanja uz Krista i njegovo evanđelje te sakramentno zajedništvo s njime kao preduvjet za život u djelotvornoj ljubavi i služenju. (Usp. CL, 34.) Otajstvo zajedništva s Isusom u sakramentima Crkve, a posebno u sakramentu euharistije treba hraniti i obilježiti naš vjernički život i svjedočanstvo, naš poziv i poslanje da budemo svjedoci Uskrsloga sve do kraja zemlje (usp Dj 1, 8).
Da bismo razumjeli važnost sakramentnog života, pogledajmo Isusovu sliku trsa i loze. Ta nam slika otkriva da svi sakramenti proistječu iz uskrsloga, živoga Krista te da po njima, a posebno po sakramentu krštenja, postajemo nacijepljeni na Krista kao loza na trsu. Loza donosi rod po svojoj povezanosti s trsom, a tako i mi povezanošću s Kristom postajemo dionici njegova božanskog života te po toj povezanosti donosimo rod dobrih djela (usp. Iv 15, 1 – 8).
Prisjetimo se gesla izvanrednoga misijskog mjeseca: „Kršteni i poslani – Crkva Kristova u misiji svijeta“.Upravo je sakrament krštenja, po kojem postajemo loza na trsu koji je Krist, najuže povezan s Isusovim uskrsnućem. Od prvih vremena Crkve taj se sakrament podjeljivao upravo u uskrsnoj noći. Uranjanjem u krsni zdenac stari je čovjek ukopan u Isusovu smrt da bi izranjanjem iz krsne vode postao novo stvorenje, suuskrsli s Kristom.
Iz te sakramentne, otajstvene, ali stvarne povezanosti s Kristom proizlazi odgovornost vjernika za misiju povjerenu im od Gospodina: „Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga.“ (Mt 28, 19) U dekretu Ad gentes II. vatikanski sabor naglašava da su svi vjernici, bez obzira na to gdje se nalazili, primjerom života i svjedočanstvom riječi dužni očitovati svoje novo čovještvo, preporođeno u sakramentu krštenja, da bi kod ostalih ljudi promatranje njihova života izazvalo slavljenje Boga i otkrivanje pravog smisla ljudskog života te međuovisnost cijele ljudske zajednice (usp. AG, 11).
Odgovornost za stvoreni svijet, ljude i njihovu sudbinu koja proizlazi iz Isusova uskrsnuća II. vatikanski sabor podcrtava i u dokumentu Gaudium et spes,gdje stoji: „Krist, koji je svojim uskrsnućem postavljen za Gospodina i kome je dana sva vlast na nebu i na zemlji, snagom svoga Duha već djeluje u srcima ljudi. U njima ne budi samo želju za budućim vijekom nego također samim time nadahnjuje, pročišćuje i učvršćuje ona velikodušna nastojanja kojima se ljudska obitelj trudi da poboljša životne uvjete i da u tom cilju podloži svu zemlju.“ (GS, 38)
Promatrajući svijet u koji smo poslani, suočavajući se s bolima, patnjama, ratovima, prirodnim katastrofama, moralnim relativizmom i zlom, mogli bismo se obeshrabriti i zanemariti vlastito krsno poslanje. No i u takvu svijetu raste i razvija se kraljevstvo Božje te papa Franjo u svojoj poruci za Svjetski dan misija 2017. godine podsjeća: „Propovijedanjem evanđelja uskrsli Isus postaje uvijek iznova naš suvremenik, tako da oni koji ga prihvate s vjerom i ljubavlju doživljavaju preobražavajuću snagu njegova Duha, koji čovječanstvo i stvorenje čini plodnima, kao što kiša čini zemlju plodnom. 'Njegovo uskrsnuće nije nešto što pripada prošlosti, već sadrži neku životnu snagu koja je prožela svijet. Ondje gdje se sve čini da je mrtvo, sa svih se strana iznenada ponovno javljaju klice uskrsnuća. To je neodoljiva sila.' (Evangelii gaudium, 276)“
Uvijek potrebiti obraćenja i obnavljanja vjere, iskoristimo prigodu godišnje proslave Isusova uskrsnuća, učvrstimo u sebi osobno i u svojim zajednicama svijest da će Isus uvijek biti s nama. Obnova krsnih obećanja u uskrsnoj noći trebala bi nam ponovno osvijestiti komu smo povjerovali, tko jedini može dati smisao našemu životu i tko je stalan u svojim obećanjima. Kad nas i okolnosti obeshrabre i kad nam se čini da je svaki misionarski i evangelizacijski poduhvat besmislen, sjetimo se Abrahama, koji je povjerovao u nadi protiv svake nade. „Pred Božjim obećanjem nije nevjeran dvoumio, nego se vjerom ojačao davši slavu Bogu, posve uvjeren da on može učiniti što je obećao. Zato mu se i uračuna u pravednost. Ali nije samo za nj napisano: uračuna mu se, nego i za nas kojima se ima uračunati, nama što vjerujemo u onoga koji od mrtvih uskrisi Isusa, Gospodina našega, koji je predan za opačine naše i uskrišen radi našeg opravdanja.“ (Rim 5, 19 – 25)
Piše: mr. sc. Anita Treščec
Tiskaj 