Nova misijska postaja pod okriljem Svete obitelji
"Centar Svete obitelji"
S. Mirjam Filipović, redovnica Družbe služavki Kristovih, koja od 2015. djeluje u glavnom gradu Haitija Port-au-Prince, izvijestila je o izgradnji nove misijske postaja – „Centar Svete obitelji“ za odgoj i zdravstvo u mjestu Ti Marche Telier, tridesetak kilometara od Port-au-Princea. Riječi s. Mirjam prenosimo u cijelosti:
Osjećamo se sigurno pod nebeskim okriljem Isusa, Marije i Josipa. Kad nam se nebo približi i ohrabri nas, ljubav postaje jača i daje snagu učiniti korak naprijed. Prići i pružiti ruku najpotrebitijima, onima koji se nalaze na rubu ljudske egzistencije. Koračati zajedno s njima, nadati se i moliti. Pričati o neizmjernoj i veličanstvenoj ljubavi Božjoj živeći radosnu vijest evanđelja s onima koji ga još nisu upoznali, a koji ga svim srcem traže. Ohrabriti i podržati sestre i braću u vjeri poslanje je na koje svakodnevno trebamo odgovoriti svojim životom. Izazov je svima nama da ne okrećemo glavu da ne bismo gledali svu tegobu i bijedu u kojoj se nalaze ljudi oko nas. Zahvalni smo Gospodinu na divnim djelima koja nam čini.
Dragi prijatelji misija, svima vama želim reći od srca hvala. Vi ste ti koji činite prvi korak i pružate svoju ruku da biste podržali sve nas misionare koji djelujemo u raznim misijskim zemljama.
Hvala vam na molitvenoj potpori, kao i financijskoj pomoći koju nam pružate.
Haiti je jedna od misijskih zemalja u kojoj sam u veljači 2015. godine započela svoje misijsko djelovanje. Od lipnja 2017. godine, u mjestu Ti Marche Telier, na rubnom dijelu, tridesetak kilometara od glavnog grada Port-au-Princea, u izgradnji je nova misijska postaja – „Centar Svete obitelji“ za odgoj i zdravstvo. Ako bi se tko pitao zašto baš to mjesto, onda bih mogla reći da me je onamo dovela Božja providnost. Bog je onaj koji se pobrinuo za ljude na tom mjestu, koji žive u izuzetno teškim uvjetima. Stoga im je potrebna višestruka pomoć i podrška da bi se njihova bol ublažila i stvorila perspektiva za poboljšanje života.
Od čega u takvoj situaciji započeti i kako postaviti ljestvicu prioriteta u pogledu pružanja pomoći? Došavši na to mjesto, shvatila sam da trebaju veliku pomoć u svakom pogledu. Obnova i izgradnja infrastrukture i revitalizacija poljodjelstva riješila bi mnoge probleme, da bi ljudi mogli sami nešto proizvesti i tako ublažiti glad u svojim obiteljima te poboljšati životne uvjete. Velik je to financijski izdatak, ali ne i neostvariv kad bi se za to založile državne i druge institucije nadležne za razvoj. Nadamo se da se jednog dana takve promjene u ovoj zemlji mogu i pokrenuti.
Mali koraci mogu isto tako biti od velike pomoći.
Spomenula sam da ljudi u ovom mjestu žive u teškim uvjetima i velikom siromaštvu. Glavna briga im je kako svaki dan prehraniti obitelj. U mjestu živi oko 25 000 stanovnika, od kojih više od 80 posto nemaju mogućnost pohađati školu. Djeca, baš kao i odrasli, ostaju nepismeni.
Radovi na misijskoj zgradi su, Bogu hvala, dovršeni. Doveli smo struju i priključili vodu, koju smo na misijskom zemljištu pronašli na dubini od 74 metra te se nadamo da nam arteški bunar ne će presušiti. Inače je ovdje velika oskudica vode, a pogotovo nedostaje pitke vode. Vodom iz misijske postaje već se služe okolni mještani i svi kojima je voda potrebna. Trenutno su u završnoj fazi i radovi na podizanju zaštitnog zida, bez kojeg se u ovoj zemlji, nažalost, ne može djelovati. Razlog tomu je što u zemlji vlada nasilje i kriminal, a provale u razne institucije i objekte česta su pojava. Ispunjeni smo radošću i zahvalni Isusu, Mariji i Josipu što možemo započeti s pripremama oko otvaranja škole za opismenjavanje djece, mladih i odraslih koji zbog financijskih razloga nemaju mogućnosti pohađati redovitu školu.
Svakodnevno se raspituju i s nestrpljenjem iščekuju kada ćemo započeti sa školom. Moja radost u srcu nije ništa manja od njihove, jer mi je želja pomoći koliko bude moguće više. Željeli bismo pomoći polaznicima škole i omogućiti im barem jedan obrok dnevno.
Župa uznesenja Marijina osnovana je tek prije četiri godina i u izgradnji je župna crkva, koja je u neposrednoj blizini misijske postaje te nam to olakšava zajedničku suradnju. Iako je već zaživjela župna zajednica, koja broji dvije tisuće i pet stotina članova, pomoć u pastoralu im je i dalje potrebna, tako da sam započela s djelovanjem pastorala obitelji i bolesnika u toj župi.
Većinsko stanovništvo pripadnici su religije vudu, ali se suživot odvija u međusobnoj prihvaćenosti i razumijevanju, upravo onako kako nas je sam Krist poučio da ljubimo jedni druge da bismo postigli spasenje.
U proteklih godinu i pol bilo je raznih situacija koje su obogatile moje iskustvo misijskog djelovanja, iskustvo ljubavi Božje koja nas sve prati svojom providnošću.
Tako se sjećam jednog događaja i susreta s trojicom dječaka. Dok sam se u predvečerje vraćala iz crkve sa slavlja sv. mise, primijetila sam trojicu dječaka koji su uplakani, zbunjeni i puni straha stajali zbijeni jedan uz drugoga. Bili su napola odjeveni i bez obuće na nogama. Približila sam im se i upitala zašto u to vrijeme, kad se mrak već počeo spuštati, ne idu svojoj kući. Tad se jedan od njih ohrabrio i počeo jecajući pričati. Ispričao je da su pobjegli od kuće jer ih tata želi ubiti. Pogledala sam ga i upitala zašto bi ih tata htio ubiti i odmah ih upitala gdje im je mama. Rekla sam dječacima da ih ona sigurno traži, ali dječaci su odgovorili da ne znaju gdje je mama, jer tata i nju želi ubiti. Pomislila sam: „Pomozi, Bože, da se ništa strašno ne dogodi toj obitelji.“ Dječica su imala možda četiri, pet ili šest godina i za njih je bio velik šok što moraju proživljavati takve strahove. Povela sam ih sa sobom i pokušala saznati nešto više o njima. Bilo je očito da cijeli dan nisu ništa jeli. Kad su se okrijepili, uz pratnju čuvara, zajedno smo se uputili do kuće u kojoj su živjeli. Ispred kuće stajala je njihova mama i kad je primijetila dječake, sva sretna ih je izgrlila. Dok su dječica nestala iza platnene zavjese koja je visjela na ulazu u kućicu, mama dječice zahvalila je što sam joj dovela djecu, jer nije znala gdje da ih traži. Ispričala mi je da čovjek s kojim je živjela nije otac njezine djece te da ih je maltretirao. Otac njezine djece umro je od kolere.
Rekla mi je da je taj drugi muškarac danas otišao i da se više ne će vratiti. Pokušala sam ju utješiti i ohrabriti u njezinim namjerama. Obećala sam da ću se za nju i njezinu dječicu moliti i pomoći im u potrebi. „Bog neka vas čuva“, rekla mi je na rastanku.
Bog neka i vas čuva, dragi prijatelji misija, i neka vas prati u 2019. godini.
Od srca hvala susestrama moje zajednice, služavkama Kristovim, koje su mi velika potpora u mojem misijskom djelovanju. Ostanimo i dalje povezani u duhu i molitvi!
Sestra Mirjam Filipović
Tiskaj 