Zagreb, 01.10.2018

Nove misionarke na Salomonskim Otocima

S. Magdalena Marić i s. Marija Veronika Ćibarić

Dvije članice Družbe sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskoga primile misijski križ

U nedjelju 26. kolovoza 2018. godine u crkvi sv. Vinka u Zagrebu, za vrijeme svete mise u 10.30 sati, dvije sestre Družbe sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskoga primile su misijski križ, kao znak misijskog poslanja i djelovanja koje će uskoro započeti na Salomonskim Otocima. Euharistijsko slavlje predvodio je nacionalni ravnatelj Papinskih misijskih djela u Hrvatskoj vlč. Antun Štefan, u koncelebraciji rektora crkve sv. Vinka preč. Marjana Pavlenića, predstavnika Papinskih misijskih djela u BiH vlč. Ivana Štironje, dugogodišnjeg misionara u DR Kongu fra Ilije Barišića i fra Bojana Rizvana.

U svojoj propovijedi vlč. Štefan je izrazio veliku radost i zadovoljstvo što može po drugi put prisustvovati odlasku sestara milosrdnica na Salomonske Otoke, jer je upravo on prije sedam godina predao misijski križ prvim sestrama milosrdnicama koje su započele misijsko poslanje na Salomonskim Otocima. Riječi zahvale i divljenja uputio je i dobromu Bogu, koji uvijek iznova u Crkvi izabire ljude da budu blagovjesnici njegove radosne vijesti.

Zahvalivši sestrama na daru života za Gospodina i za ljude kojima su poslane, vlč. Štefan je na kraju svoje propovijedi pozvao sestre da po uzoru na sv. Magdalenu i sv. Veroniku budu Magdalene i Veronike ljudima koji su gladni Boga, žedni njegova milosrđa, dobrote i razumijevanja.

Nakon homilije uslijedila je molitva nad sestrama misionarkama i blagoslov misijskih križeva, koje je potom predvoditelj predao sestrama rekavši im da su odsada – misionarke.

Svoje čestitke novim misionarkama uputili su vlč. Štironja i o. Barišić.

S. Magdalena Marić i s. Marija Veronika Ćibarić članice su Družbe sestara milosrdnica sv. Vinka Pulskoga te nove hrvatske misionarke na Salomonskim Otocima.

S. Magdalena Marić rođena je 7. listopada 1965. u Pologu, kod Mostara (BiH). Prve zavjete položila je 15. kolovoza 1994., a doživotne 15. kolovoza 1999. godine.

S. Marija Veronika Ćibarić rođena je 20. siječnja 1990. u Prištini (Kosovo). Prve zavjete položila je 14. kolovoza 2011., a doživotne 14. kolovoza 2016. godine.

Premda iz različitih provincija (s. Magdalena iz Provincije Majke Divne Sarajevo, a s. Veronika iz Provincije Navještenja Gospodinova Split), dvije su sestre misijski križ zajedno primile 26. kolovoza u Zagrebu te 30. kolovoza otputovale na Salomonske Otoke.

Od rata u Sarajevu do unutarnjeg spokoja

S. Magdaleno, kako ste se odlučili za redovnički poziv?

Prva misao o duhovnom pozivu javila mi se krajem osmog razreda, ali sam ju zadržala za sebe jer sam bila poprilično povučena. Trebalo mi je dosta vremena da o tome progovorim, jer sam uvijek gledala na časne sestre kao na neka nedodirljiva bića i smatrala da sama ne bih mogla biti jednom od njih. Trebalo mi je zbilja puno vremena za odluku. U početku sam razmišljala da bih mogla ići jedino u klauzurne sestre, pa sam razgovarala s tadašnjim župnikom, koji mi je ponudio knjigu s popisom svih sestrinskih družbi, uza savjet da malo razmislim. Poslije tog sam razgovarala sa svojom rodicom, časnom sestrom milosrdnicom, i tako je s navršene 24 godine krenuo moj put. U kandidaturu sam pošla u Zagreb, gdje sam nakon prvih zavjeta ostala još četiri mjeseca, a zatim sam, unatoč ratnim zbivanjima, s dvije susestre UNPROFOR-ovim zrakoplovom krenula u Sarajevo. Ne mogu zaboraviti ispraćaj svojih sestara. Neke su me žalile jer, kako su mi predočile, a i ja sam se tako osjećala, išla sam u pakao, u kojem je sve porušeno i nema života. Ipak, kad sam došla, vidjela sam drugu sliku, pogotovo kad sam vidjela ljepotu i radost života sestara. Nisam mogla ni pojmiti da se to događa u Sarajevu kakvo su mi opisivali. Sestre su u svem tom kaosu bile nasmijane i marljivo radile, a posebno bih naglasila zajedništvo koje nas je doista nosilo. Padale su granate, bilo je dana bez struje i plina, pekla sam pitu koja je sličila na sve osim na pitu, pa kolače od dvopeka… Proživjela sam tamo tek manji dio svega, jer sam došla pred kraj rata. S jedne su strane bili veoma teški trenutci koje su susestre proživljavale s narodom, ali bilo je veliko zajedništvo u tim vremenima. U Sarajevu sam provela tri i pol godine, pomažući u kuhinji i karitasu te istovremeno izvanredno studirala na pedagoškoj akademiji. Kad sam završila obrazovanje, poglavari su me premjestili u Livno, gdje sam počela raditi u vrtiću sestara milosrdnica, te sam ondje ostala punih 20 godina, sve do odluke o odlasku u misije.

Što se dogodilo da se redovnički poziv pretvorio u misijski?

Kad sam razmišljala o samostanu, očekivala sam da ću „čuti na uho“ kako me Bog zove. Međutim to se nije dogodilo, nego se dogodio unutarnji nemir, jer me više ništa nije moglo ispuniti – nikakva zabava, druženje, posao (bila sam neko vrijeme zaposlena)… Uvijek je unutra ostajala praznina. Tako je bilo i s misijama. Kad sam pohađala srednju školu, tadašnji misionar Marko Kutleša, koji je prije toga bio kapelan u mojoj župi, došao je jednom zgodom i pričao nam o misijama. Samo je govorio, jer svoje doživljaje nije mogao pokazati slikom i snimkama, kao danas, kad je tehnologija uznapredovala, no tako je sve živopisno dočarao riječju, da sam već tada razmišljala da bi bilo prelijepo otići u misije i na takav način darovati sebe za druge. Onda sam razgovarala sa svojim najstarijim bratom i zajedno smo sanjarili da ćemo i mi jednom otići i volontirati u misijama. Kada sam postala časna sestra, počela sam istraživati misijska područja i poželjela poći u Afriku, no ipak su prošle godine, puno razmišljanja i molitve do mojeg puta na sasvim drugi kraj svijeta. Kad sam prošle godine upravi poslala pismo u kojem se stavljam na raspolaganje za misije, osjetila sam neopisiv spokoj i mir te sam sve vezano za novu službu predala u Božje ruke.

Što očekujete od novoga misijskog života?

Doista nisam opterećena kako će biti među tim ljudima. Ondje je sve drukčije – podneblje, kultura, civilizacija… Bože moj, ako sam mogla sve ovo do sada, moći ću i dalje. Ako mogu moje susestre, mogu valjda i ja! Neki kažu da su misionari oni koji su otišli u siromašne zemlje. To je jedna vrsta misionarstva, ali ovdje kod nas postoji jedna druga vrsta misionarenja među našim ljudima, koji su možda potrebitiji i daleko gladniji Boga nego što mi vidimo i prepoznajemo. To je misijska narav Katoličke crkve, čiji su svi članovi pozvani u svojim životima i okružjima širiti radosnu vijest, svatko prema svojim mogućnostima i prilikama.

Predati se u Božje ruke

S. Veroniko, a kako se dogodio vaš redovnički i misijski poziv?

Časne sestre nikada nisam vidjela uživo do svoje desete godine. Dotad su mi redovnice bile nepoznate. Mislila sam da one samo mole Boga i ništa drugo, ali kad su sestre milosrdnice došle u našu župu, sve je nekako oživjelo, bilo smo aktivni i uvijek je bilo zanimljivo. Tako sam i ja počela razmišljala o odlasku u samostan te sam i otišla nakon osmog razreda. Pošla sam u samostan sestara milosrdnica u Split, a kasnije u novicijat u Zagreb. Od polaganja vječnih zavjeta do puta u misije živjela sam i radila u zajednici u Sinju, gdje sam djelovala u vrtiću. Redovnički poziv je Božji poziv na koji uvijek možeš odgovoriti da i ne. Isto tako na misijski poziv možeš odgovoriti da i ne. Još sam u novicijatu intenzivno razmišljala o misijama, ali sam znala da ne mogu baš iz novicijata odmah u misije. Također sam uvijek čitala o misionarima i njihovim iskustvima, jer me to privlačilo i zanimalo. Naša družba u svojoj duhovnosti ima misijsku duhovnost, pa sam pustila da Bog pokaže pravo vrijeme za misije i znala sam da će se to jednom sigurno dogoditi, ali nisam znala da će to biti tako brzo. Predajem sve u Božje ruke.

Tko su za vas misionari?

Misionari su za mene uvijek bili posebni ljudi – i dok sam bila dijete i kasnije u samostanu. Razmišljajući o svojem misijskom pozivu, nekako sam si uvijek govorila: „Pa kako ti sebe stavljaš u te redove? Ne možeš ti to, to je nešto ipak posebno, više, veće.“ A sada, kad sam osjetila taj poziv i pripremala se za pravi život misionara te za rast tog poziva, vidim da je potrebna velika vjera u Boga. Smatram da misionar treba biti čovjek vjere i dopušta da Bog u njemu raste i da ga vodi... Bog je tamo i zove me da radim s njim, da mu budem oruđe. Potrebna je velika vjera i svjedočanstvo ljubavi drugima, koju sam ja osjetila od Boga. Ipak, cijela je Crkva misionarska i povezana, pa je svejedno jesu li njezini članovi na našim prostorima ili na Salomonskim Otocima.

Što će vas dočekati u novoj misiji?

Radujem se zajedno sa s. Magdalenom što ćemo biti dio zajednice milosrdnica na otoku Malaiti, u Biskupiji Auki, gdje su naše susestre utemeljile misijsku postaju 2011. godine. Ondje Isusa duhovno i materijalno potrebitima svjedoče te uspješno djeluju u zdravstvu i školstvu s. Augustina Nikolić, s. Jasna Plavac, s. Slavka Bogdan i s. Ruža Raič. One nam se vesele, a i mi njima. Mi ćemo početi djelovati u odgoju i obrazovanju, jer ondje imamo Odgojno-obrazovno središte Majke Luize. Imamo prostore za rad, što je olakšavajuće, a to smo napravili uz donacije darovatelja iz domovine i veliku pomoć Hrvata iz Australije. To su naši divni i ustrajni dobročinitelji, s kojima i dalje nastavljamo suradnju, što nam je od velike pomoći. Našu misiju svi mogu podržavati: najprije molitveno – što nam je najvažnije, ali i financijski, posredstvom ureda Papinskih misijskih djela u Sarajevu i Zagrebu.

Razgovarala Ines Sosa Meštrović