RADOSNA VIJEST - br. 15
Kongo, 17.03.2008

Iz dnevnika jednog misionara

46. nastavak

Radost u kršćanskoj zajednici Kabwe
 
Počeo sam preduskrsni pohod selima. Danas je na redu selo Kabwe. Obično dođem u selo u popodnevnim satima, pa tu prenoćim. Iskoristim to vrijeme za razgovor s kršćanima, a sutradan slavimo svetu misu. Ali ovaj put napravio sam iznimku jer Kabwe nije daleko. Od Kimpange je udaljeno samo 15 km. Jutros smo dobro poranili kako bi imali više vremena za sve potrebne razgovore. Nalazimo se usred korizme, ali je danas ovdje bilo uskrsno raspoloženje. Tri su bračna para bila za vjenčanje. Od njih šestero, samo ih je dvoje bilo kršteno. Sve tri žene i jedan mlađi čovjek kršteni su danas. Krstio sam još jednu baku i troje djece. Popodne je cijelo selo slavilo. Mi smo bili na ručku kod vjeroučitelja. Ali tek što smo se najeli, dođe ravnatelj škole. Poziva nas u svoju kuću na ručak jer se danas vjenčao, a žena mu je imala trostruko slavlje: krštenje, prvu svetu pričest i vjenčanje. I mi smo se pridružili ostalima. Morali smo iz pristojnosti barem malo kušati hranu i „malevu“ – palmino vino. U kasnim popodnevnim satima napustih Kabwi zajedno s animatorom i vjeroučiteljem koji nadgleda sela, a oni ostadoše slaviti pjevajući, plešući i bubnjajući u hladovini velikog stabla. Iako ima još dosta vremena do Uskrsa, u našim zajednicama je Uskrs kad svećenik dođe. Jer na Uskrs je moguće slaviti svetu misu samo u župnoj crkvi, a ostale zajednice posjetim tijekom korizme. Tada se i krštavaju i vjenčavaju, a svi koji se pričešćuju, imaju priliku ispovjediti se. Vjerujemo da je tada Isus uskrsli među nama. Zato imamo razloga slaviti, iako je kalendarski još uvijek korizma.
 
Poteškoće u gradnji škole
 
Put me vodi u dva slijedeća sela: Kimandu i Kisihinde. Upravo kad sam natovario stvari i htjedoh upaliti vozilo, poče pljusak „kao da se nebo odčepilo“ kako zna padati samo u tropskim krajevima. Čekam da se zaustavi, da se voda povuče s ceste, jer je ilovača vrlo klizava. Na više mjesta postoji opasnost da se pokližemo i upadnemo u duboku rupu. Do Kimande ima 30 km. Nema veze u koje ćemo vrijeme stići. Za večeras nije predviđeno ništa osim razgovora s kršćanima, a to je najljepše oko vatre, kad se smrkne, jer su tada ljudi najslobodniji, a ni djeca ne smetaju jer odlaze rano na spavanje. Stigosmo ipak na vrijeme jer se nismo nigdje zaglibili. Najprije smo otišli pogledati radove na školi. Počeli smo praviti prvu školsku zgradu s tri učionice. Posao ide „po ritmu ove države“, kako svijet voli reći. Ozidali su oko 1,5 m. Ja plaćam zidara, a ostale radove dužni su obavljati oni sami. Međutim, imaju običaj prije svakog posla dugo raspravljati, „razraditi radnu taktiku“, kako s malo muke uraditi mnogo. Ali ta se rasprava često vrlo odulji pa zaborave da treba odmah ići na posao tako da zidar mora čekati. Zato posao napreduje puževom brzinom.
Iza večere okupili su se svi odrasli muškarci. Poslije kiše svježe je, čak bi se moglo reći da je hladno. Požalih što nisam ponio vestu ili nešto drugo da se ogrnem. Zato sam se „uvukao“ u vatru. Dođe i šef sela da me pozdravi. Pijan je – kao i uvijek. Priča nesuvislo. Ostali mu se potajno smiju. Ne smiju to javno pokazati, jer šef je uvijek šef, čak i kad je pijan. A ovaj je pijan 25 sati na dan! Nalazio sam ga pijana i u jutarnjim satima. Svi za njega kažu da je dobar čovjek, samo mu je predraga čašica. Veliki poglavica ga je više puta suspendirao zbog toga. Čim se malo osvijesti i prestane piti, vrate ga na položaj šefa. A on onda ponovno nastavi po svome. Meni je vrlo neugodno pričati s njim. Morali bismo se ozbiljno dogovoriti kako potaknuti stanovnike sela da rade marljivo. A kako se dogovoriti kad ga još nikada nisam vidio trijezna? Priča gluposti i samo me može dobro nasmijati. Stoga moram razgovarati samo s katolicima da se barem oni žrtvuju i zdušno rade kako bismo napravili lijepu školu. Ali i njima samima dodije kad vide da samo oni rade. Počnu mrmljati govoreći: „Škola je za sve, a samo mi katolici radimo.“ Zato bi mnogi katolici više voljeli da se posvetimo gradnji crkve nego škole.
 
Kiša otežava putovanja
 
Tek što krenusmo prema selu Kishinde, opet udari kiša. Ali ovaj put to je nešto posebno. Cijela se cesta pretvorila u bujicu. Tih 12 km prošao sam kao da sam vozio rijekom. Tek na nekoliko mjesta vozio sam malo po suhom. U selu Kishinde bijaše veoma veselo. Sklopljena su dva crkvena braka, a kršteno je 18 osoba, od toga 14 odraslih. S ovim novokrštenicima Kishinde je postala naša zajednica s najvećim brojem onih koji se pričešćuju. Danas ih je bilo gotovo 70. Dobro rade. Jedino im je crkva loša. Traže da odmah počnemo graditi novu. Već su pripremili pijeska i kamenja, ali treba graditi malo veću crkvu nego što oni misle. Treba misliti i na budućnost, jer zajednica će se povećavati. Zato sumnjam da će ovo kamenje koje su skupili biti dovoljno za temelje.
Nedjelja je. Poslije svete mise poći ću u Kaminu. Pratit će me pastorali suradnik Jean-Marie. Kupit ću što je potrebno za Uskrs i za susret „kirovaca“. U Velikom tjednu doći će nam tridesetak mladića i djevojaka katoličkog pokreta „Kiro“ iz raznih naših kršćanskih zajednica. Imat će u Kimpangi pouku tri dana, a na Veliki četvrtak dat će obećanje Kristu da će mu vjerno služiti. Zato im moramo nabaviti dovoljno hrane da im bude lijepo. Nekako je naše putovanje palo u nevrijeme jer je prije polaska satima padala jaka kiša. Ipak, hrabre Bog pomaže. Tako se barem kaže. Tridesetak kilometara od Kimpange je fra Antino selo Kipasa. Svratismo nakratko k crkvi, gdje nađosmo fra Antu. On je u preduskrsnom pohodu selima. Za dva dana završit će pohod, pa će i on u Kaminu. Prošli smo bez velikih poteškoća bezbroj lokava, dubljih i plićih, malih, ali i onih dugih više desetaka metara. (Nastavlja se)
 
Fra Stojan Zrno, misionar

Tiskaj    Pošalji